Voljeti ljude zbog toga što jesu: ljudi

Nedavno mi je jedna moja draga prijateljica koju uistinu volim, poštujem i srdačno cijenim – Ana Mary M. – pokazala jedan prekrasan video- „How To Love People For Who They Are (Kako voljeti ljude takve kakvi jesu)- koji me je zbog svog sadržaja punog mudrosti no još više samilosti, pozvao na promišljanje.

Dotaknuo mi je srce jer sam se na neki način prepoznala u njemu… Godinama sam nasjedala na ideju da moram raditi ono što je u očima drugih dobro i prihvatljivo. Tako sam uspjela „kupiti“ ljubav, posebno ljubav moje obitelji. Veoma je nepravedno uvjetovati ljubav. Sada sam zahvalna što sam na vrijeme shvatila u kojoj sam se ozbiljnoj zabludi nalazila jer izlazak iz toga mi je dopustio voljeti i prihvaćati osobe na neki samilosni, slobodni način bez osobnih uvjeta. Sada mogu reći da nemam očekivanja prema nikome i da prihvaćam ljubav kakvu god mi itko želi dati jer shvaćam da svi dajemo ono čime je ispunjeno naše srce. Odnosno, naša sposobnost ljubljenja je drukčija u svakome, nije ni dobra ni loša, već jednostavno drukčija.

Uronjeni smo u svijet u kojem ne samo da treba raditi kako bi se svaki dan zaradilo za kruh, već kako bi postali dostojni ljubavi drugih ljudi, često čak roditeljske, za koje se pretpostavlja da nas beskrajno vole. Odnosno, treba nešto i poduzeti da bi se išta zaslužilo.

Zašto osjećamo da treba zaslužiti ljudsku ljubav? Vođeni tom idejom puno se puta ponašamo kao da smo netko drugi, predstavljajući se onakvima kakvi nismo, izmišljajući talente i vrline koje nemamo, skrivajući se iza maske jer ako otkriju tko smo uistinu, riskiramo da budemo odbačeni, da ne budemo prihvaćeni, da budemo odbijeni, ne samo u socijalnom okruženju gdje se razvijamo, već čak i u našoj vlastitoj obitelji.

Pravi je izazov voljeti osobe takve kakve danas jesu, u tom trenutku, s vrlinama i manama, kvalitetama i nedostacima, sa svim svojim područjima mogućnosti a ne zbog toga kakve želimo da budu ili kakve mislimo da mogu biti.

Nemojmo izgubiti iz vida to da smo i mi isto tako uključeni: ti i ja također trebamo učiti voljeti se takvima kakvi jesmo, takve kakvima se ustvari vidimo u ogledalu i po tome što nam diktira naša savjest a ne po tome što nam drugi govore da budemo.

Trebamo učiti grliti se u cijelosti, s našim padovima, spoticanjima, slabostima, snagama i uspjesima. Voljeti se i prihvatiti se takvima kakvi jesmo je naša velika zadaća jer, na isti način na koji vježbamo tu viziju prema sebi, tako ćemo ju vršiti prema drugima. Prvi korak kako bi uistinu prihvatili druge na beskrajan način jest taj da prihvatimo sebe same na isti način, potpuno i bez uvjetovanja.

„Ljubav nije ta što razočarava. Očekivanja su ta što razočaravaju“

Točno je, teško je voljeti i prihvatiti svakoga tko nam je sličan takvog kakav jest jer- pogrešno- imamo očekivanja za njih, ista ona koja se baziraju na nama. To je velika pogreška s kojom se suočavamo, vjerovati da je naše pravo imati perspektive za druge.

Nikada ne traži stablo jabuke da ti da naranču. Svatko od nas je plod naše povijesti i dat ćemo ono što imamo za dati, ni više ni manje.

Reci mi nešto, kako se ponašaš prema osobi s kojom živiš i kojoj je često teško nasmijati se ili biti zahvalan? Možda se udaljavaš misleći „stara luđakinja, nek’ ju trpi njezina svekrva!“ Ili joj se približavaš na neki samilosni način jer na neki način razumiješ da se to događa zbog nekog teškog razloga. Ili kakav si s onom prijateljicom koja je posebno problematična i pričljiva? Što radiš? Potpuno se udaljavaš i radiš sve kako joj se nikad više ne bi morao približiti ili još bolje, izbjegavaš je i brižno i samilosno se ponašaš prema njoj? To već da, oprezno prihvaćajući ono o čemu možeš i o čemu ne možeš razgovarati s njom.

Roditelji i djeca

U ovim očekivanjima, mi roditelji trebamo biti veoma pažljivi i naučiti se poštovanju. Koliko ima isfrustriranih mladih života jer nisu ispunili očekivanja koja su njihovi roditelji imali od njih! Koliko praznina i padova, mnogi udruženi uz samoubojstva zbog pokazanog nedostatka ljubavi!

Apsurdno je vjerovanje da treba slijediti obiteljsku liniju: ako smo svi doktori, dijete će biti doktor, nije važno koji je njegov poziv. I neka djetetu ne padne na pamet reći ne jer će se zbog toga osjećati nedostojnim pripadati obiteljskom klanu, razbaštinit će ga se i čak će mu se oduzeti pravo glasa. To nije roditeljska ljubav, to je čisti egoizam!

Volimo i prihvaćajmo, ne samo našu djecu, već sve, jednostavno zbog toga što su dar za naš život, i prestanimo ih gušiti time da moraju ispuniti naše standarde… Kao da smo mi bili savršeni…

Ako se promijeni, ako ga prihvatim. Kada bi bio manje srdit, više bih ga voljela. Kada bi bio obrazovaniji… Kada bi vjerovao u ono u što ja vjerujem… Uvijek uvjetovana ljubav zaboravljajući da od svih- bogatih i siromašnih, obrazovanih i neukih, ateista i vjernika- učimo nešto.

I dalje smo bezumni u želji da se osobe promjene na naše zadovoljstvo vjerujući da tako „treba biti“ jer iskreno nama je to upalilo. No gubimo iz vida to da svi imamo svoje vrijeme i ritam da bi se poboljšali, da bi rasli, koje ovisi o našim vrlinama, sposobnostima i talentima, između ostalog. Sigurno postoji jako dobra namjera u našoj želji da se promjene, da budu bolji.

Dajmo glas povjerenja svim osobama, posebno onima koje su teške za voljeti. Pogurnimo ih da budu najbolja verzija sebe. Kada se osoba osjeća voljeno, prihvaćeno, cijenjeno jer je to što je, a ne ono što se očekuje od nje da bude, s leđa joj pada velik teret a put prema uspjehu bit će joj lakši, podnošljiviji jer će ići putem sigurna da ako napravi i ako da najbolje od sebe, da ljubav, poštovanje i osobno divljenje neće ovisiti o uspjehu, već o tome što ona jest: prekrasna osoba dostojna ljubavi, prihvaćanja i beskrajnog poštovanja.


Autor: Luz Ivonne Ream

Izvor: Aleteia

1,762 total views, 6 views today

(Visited 42 times, 1 visits today)
Admin