Veliki četvrtak

Ime Veliki četvrtak (njem. Gründonnerstag) dolazi od plakati (njem. greinen = weinen). Podsjeća na suze koje kao pokornici trebamo lijevati jer smo Isusa u svome životu opet i opet izdali. Ali drugi jezici taj dan tumače drukčije. U latinskome stoji: In coena Domini = Dan Večere Gospodnje“. Francuzi ga nazivaju „Jeudi-Saint = Sveti četvrtak“.

Toga se dana u Prvoj crkvi događalo pomirenje pokornika. Ujutro Velikoga četvrtka posvećuje i blagoslivlje biskup u vlastitoj crkvi sveta ulja: krizmu, katekumensko i bolesničko ulje. Ova se ulja zatim odnose u sve župe i svečano unose u župnu crkvu na misi Večere Gospodnje. Ipak u središtu ovoga dana stoji svečanost Večere Gospodnje koju je ustanovio Isus te večeri prije svoje muke.

Za mene su ove tri važne teme o kojima toga dana trebamo meditirati: euharistijska gozba koju je ostavio Isus kao oporuku svoje ljubavi, pranje nogu kao izraz čitava njegova života i njegove ljubavi i samoća Maslinske gore u kojoj se sam hrva sa svojim Ocem. Zato želim kratko razmatrati o ove tri teme.

Na Veliki četvrtak spominjemo se ustanove Euharistije. Isus je sa svojim učenicima održao posljednju gozbu prije svoje smrti, oproštajnu večeru. Kod ove gozbe na nov je način protumačio obred pashalne gozbe. Kruh, koji je razlomio učenicima za njega je postao znakom njegove nasilne smrti u kojoj je dao sebe slomiti za nas da se mi u svome životu ne bismo slamali. On svojim učenicima daje ne samo razlomljeni kruh kao znak svoje smrti, nego im i govori: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje.“ On u razlomljenome kruhu daje sama sebe. Daje sebe sa svojom ljubavlju koja svoj vrhunac doseže u njegovoj smrti na križu.

I pruža im kalež s riječima: „Pijte iz njega svi; ovo je krv moja, krv saveza koja se prolijeva za otpuštenje grijeha“ (Mt 26,27 i dalje). Vino je za Židove i Grke znak ljubavi. Vino postaje slika Isusove ljubavi kojom se predao za nas na križu. U vinu pijemo njegovu ljubav koja je čovjekom postala, njegovu božansku ljubav. U pijenju vina postajemo jedno s Kristom. Isus poistovjećuje vino sa svojom krvlju koju je iz ljubavi za nas prolio. Ljubav je uvijek povezana s krvlju. Mi govorimo o krvi srca onih koji ljube. Isus vidi u krvi kao prvo izraz svoje ljubavi, zatim govori o krvi saveza. Podsjeća na savez kojega je Bog sklopio sa svojim narodom. Isus u svojoj smrti na križu obnavlja ovaj savez. Bog se u svome Sinu povezuje zauvijek s nama. Krvlju svoga Sina opečaćuje ovaj savez. I premda mi ovaj savez uvijek iznova kršimo, Bog ga neće kršiti. On se uz nas vezao zauvijek ljubavlju koja nikada ne prestaje.

Maria Caterina Jacobelli, talijanska fokolaristica, tajnu gozbe shvaća kao žena i majka polazeći od ljudske ljubavi: „Koja majka, koja ljubeća, tijesno priljubljena uz tijelo vlastitoga novorođena djeteta ili vlastitoga muža nije osjetila snažnu želju sebe učiniti hranom za to ljubljeno biće? Koja majka nije čeznula za tim da to tijelo, koje je od nje izišlo, primi ponovno? Tko od onih koji ljube nije u zagrljaju ljubavi zubima obilježio tijelo vlastite žene ili vlastitoga muža? ‘Želim te poljupcima pojesti’… Tko ovu rečenicu još nije izrekao ili čuo? To znači: s ljubljenim se povezati u jedinstvu koje sve guta, postati hrana pretvoriti se u život, postati uzajamna hrana da živimo skupa u savršenu jedinstvu koje je puno savršenije od spolnoga.“ Budući da je Isus svim ljudima u svako vrijeme htio tjelesno pokazati svoju ljubav, ustanovio je svetu gozbu. Ona je oporuka njegove ljubavi, mjesto na kojemu uvijek ponovno smijemo iskusiti njegovu ljubav svim svojim osjetilima. Kad u kruhu blagujem i žvačem njegovo tijelo, zamišljam si da je to poljubac njegove ljubavi. I kad u vinu pijem njegovu krv, koju je za nas prolio iz ljubavi, na pamet mi pada rečenica iz Pjesme nad pjesmama: „Ljubav je tvoja slađa od vina“ (Pj 4,10). I druga rečenica: „Ljubav je jaka kao smrt“ (Pj 8,6).

Gozbu se slavi uvijek s drugim ljudima. Posljednja večera nas sjedinjuje ne samo s Kristom, nego i s vjernicima, koji sa mnom slave Presvetu Euharistiju. Euharistijska gozba je početak Crkve. Ovdje je oblikovana Crkva. Ovdje se ljudi u Kristu međusobno povezuju. Ovo je za prve kršćane bilo duboko iskustvo: da su u svetoj gozbi Židovi i Grci, muško i žensko, siromah i bogataš, gospodari i robovi postali međusobno jedno. Tako je Posljednja večera Velikoga četvrtka mjesto na kojemu crkvena zajednica slavi svoj pravi temelj: Sam Krist je spona koja međusobno povezuje ljude. Ova spona drži bolje od osjećajâ koje međusobno dijelimo. To je božanska spona koja još i danas može međusobno sjediniti najrazličitije ljude.

Za vrijeme euharistijskoga slavlja na Veliki četvrtak čita se Evanđelje o pranju nogu (Iv 13,1-17). Za Ivana je to oproštajni obred kojim Isus sažima još jednom čitav svoj život i izražava najdublju namjeru svoga djelovanja. Isus je u svome životu postao rob. Prignuo se do čovjeka do u prašinu njegovih nogu. A cilj njegova života bio je očistiti i ozdraviti čovjeka. Izvanjski čin postaje simbolom nutarnje stvarnosti. Isus odlaže haljinu svoje božanske naravi i pojavljuje se s lanenim platnom kao rob. Bog postaje čovjekom i djeluje prema nama ljudski. Perući nam noge iskazuje nam služenje u ljubavi.

 

Simbolika pranja nogu postaje vidljiva i u Isusovu razgovoru s Petrom. Petar ne želi dopustiti pranje nogu. On to očito razumije kao službu roba. Isus mu odgovara: „Što ja činim ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš kasnije“ (Iv 13,7). Pranje nogu upućuje na jedno drugo događanje, naposljetku na Isusovu smrt. Ono je slika posljednjega služenja koje će Isus iskazati učenicima, njegove prijateljske smrti na križu. Tko odbije ovo služenje, nema dijela na otkupljenju, na Isusovoj slavi: „Tko je okupan, sav je čist i ne treba oprati drugo nego noge“ (Iv 13,10). Učenici su već očišćeni njegovim djelovanjem i njegovim riječima. Tko vjeruje u Isusa, nad njim svijet svojim mjerilima nema više nikakve vlasti. On neće biti više uprljan svjetskim igrama moći, intrigama i neumjerenim težnjama. Pranje nogu za Isusa je znak njegova još predstojećega djela ljubavi, njegove smrti na križu. U njemu se dovršava njegova ljubav. U vjeru spada da učenici vjeruju ne samo Isusovim riječima, nego prije svega njegovu umiranju. U njemu se dovršava vjera kršćanina da on u toj smrti na križu vidi najveći iskaz Isusove ljubavi.

 

Isus se na križu prigiba najdublje k nama ljudima. Prigiba se do u prašinu smrti. Na križu dodiruje naše noge i pere ih. Noge su slika našega odnosa prema svijetu. Njima stupamo u svijet i prljamo se. Isus nas dodiruje na svjetovnome mjestu, da nas oslobodi vlasti svijeta. Ali noge su i najranjivije mjesto. Grci govore o Ahilovoj peti. Za gnostike su pete zaposjednute demonima i određivane nagonima, prije svega seksualnim nagonom. Za druge narode, recimo za Indijce, noga je sjecište između duha i tijela. Preko nogu duh dospijeva u tijelo. Drugi narodi noge dovode u vezu s darom ozdravljenja. Antikna služba pranja nogu nikada nije bila samo čišćenje, nego uvijek i ozdravljenje. Budući da se normalno nisu nosile sandale, noge se često pri hodu ozlijedilo. Rob je tražio rane po nogama i utrljao ih uljem da ih ozdravi. Isus u svojoj smrti na križu dodiruje naše rane i ozdravlja ih svojom ljubavlju.

Najranjivije naše mjesto jest smrt. Da smo smrtni, krhki, prolazni, za Grke je bila najveća ugroza ljudskoga dostojanstva. Isus nas svojom smrću na križu ozdravlja od naše smrtne rane. I čisti nas od svega što nas prlja.

Pranje nogu je ne samo slika Isusova djelovanja sve do njegova križa, nego i uzor nama kršćanima. Isus upućuje učenike na svoj čin. On je Gospodin i Učitelj. „Ako dakle ja Gospodin i Učitelj vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge“ (Iv 13,14). I mi se kao i Isus trebamo prignuti k svojoj braći i sestrama i dodirnuti ih ondje gdje su uprljani, gdje sami sebe ne mogu prihvatiti. Trebamo ih očistiti svojom ljubavlju. Tko se osjeća ljubljen, osjeća se besprijekornim i čistim. Prestaje sebe mrcvariti osjećajima krivnje.

Bezuvjetna ljubav oslobađa ga od njegova samoobezvrjeđivanja i samopreziranja. I trebamo jedni druge dodirnuti na našim ranama. Tko dodirne gnojnu ranu drugoga, uprljat će svoje ruke. Potreban je ljubeći i nježan dodir, pomazanje uljem ljubavi da bi rane mogle zacijeliti. Isus poziva svoje učenike na novo ponašanje. On želi zajednicu prijatelja u kojoj će jedni drugima iskazivati prijateljsko služenje pranja nogu. Želi zajednicu braće i sestara u kojoj jedni druge bezuvjetno prihvaćaju i ljube da bi se svatko u ovoj zajednici osjećao besprijekornim i čistim.

Treća tema na Veliki četvrtak jest Isusovo usamljeno hrvanje na Maslinskoj gori. Nakon Euharistije oltar se ogoli i euharistijski darovi donesu u kriptu. Ondje kod nas dolaze mladi, gosti i monasi tijekom čitave noći uvijek po jedan sat na osobno klanjanje. Oni hoće bdjeti s Isusom i s njime se hrvati oko onoga što je za njih volja Božja. Matej govori za Isusa: „Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: ‘Duša mi je na smrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!“ (Mt 26,37 i dalje). Ali i uporno Isusovo zaklinjanje ne može učenike dovesti do toga da s njime bdiju. Oni spavaju i ostavljaju Isusa sama u njegovu hrvanju s Ocem. Isus na Maslinskoj gori ispunja molitvu koju nas je sam naučio: da se dogodi Očeva volja, premda ga mi ne razumijemo: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). Isus hoće umaknuti trpljenju i smrti. Ali on moli predajući sebe Očevoj volji: „Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja“ (Mt 26,42). Kao Isus trebamo se i mi u molitvi Očenaša predati Božjoj volji, s povjerenjem da će njegova volja biti za nas i za druge na spasenje.

Kad sam započeo držati u Velikome tjednu tečajeve za mlade, pozivao sam mlade da sami pođu u noć i kao Isus hrvaju se s Bogom, što je zapravo Njegova volja. Tada je bilo vrijeme kad su mnoga subraća napuštala našu zajednicu. I još se mogu jako dobro sjetiti noći u kojoj sam i sam pošao u mrak i pitao se zašto još uvijek ostajem.

U meni se tada dogodilo nešto što je bilo u skladu s Isusovom molitvom. Mogao sam dopustiti da padnem u Očevu volju ne gledajući druge ostaju li ili odlaze. To mi je tada darovalo nutarnju jasnoću i čvrstinu. Svakomu od nas čini dobro nakon svečanosti Večere Gospodnje izići u tamu noći i pitati se što je za njega volja Božja. Ili pak može u crkvi, koja je tijekom čitave noći otvorena, bdjeti s Isusom i zajedno s Isusom moliti da se dogodi volja Božja. Tada će s Isusom usred sukobâ svoga života iskusiti nutarnju slobodu. Postat će slobodan od očekivanja ljudi i od svojih vlastitih predodžbi o životu i u volji Božjoj naći duboki mir i upokojiti se.

autor:  Anselm Grün

1,115 total views, 2 views today

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*