Velečasni Zlatko Sudac: Sve će biti jasno, ali kasno!

Gdje je onaj hrabri i odvažni, onaj časni Istinozborac, koji još danas, ne sutra, ima hrabrosti reći: “Kajat ćete se, morat ćete se kajati, kad shvatite da ste varali druge i izdavali. Varali, jer ste bili prevareni i radili podanički. Izdavali i gazili druge – reći ćete da ste morali. Da, baš zato, morat ćete žaliti svoje riječi i djela kao zazor i sramotu. Morat ćete!”

Kažete da danas nema više Savonarole, Tina i Jana Husa. No, svejedno, kajat ćete se. O, kako će vam biti žao tada, kad doznate, i spoznate, ali kasno, prekasno, desetljećima kasno. Spoznajne su istine polagane, one jako kasne, za njih je prekratak ovaj magloviti ljudski vijek. Jedno je Istina, s njima i u njima živjeti je jako bolno. Bolne su zakašnjele spoznaje, jer one nikada ne dolaze na vrijeme.

Da, itekako postoje zakašnjele, pozne Mudrosti s “Istoka”, one krvave osvete vremena, onoga raskrižja sudbinskog, kad smrtnik providi svoju šupljinu, usidri svoje bivše neznanje u rupama prošlosti a precijeni svoj trenutak uhljebljenja. Eto zato, morat ćete čekati, desetljeća i više vremena dočekati da uzmognete kazati: “Bili smo u zabludi! Bili smo prevareni! Nas su sve prevarili!” Ta će daleka, zakašnjela, pozna Mudrost s “Istoka” stići jednoga dana da nas kazni prije same smrti, za čitav jedan životni vijek zabluda i propusta, za vremena kad ste se svi pitali: “Mi bismo, kao, nešto trebali?”

Doista, ima kasnih spoznaja, jako kasnih, kad su gole riječi moćnije od svakog uresa, moćnije i od kovana zlata. To je vrijeme kad se snovi prozru. Oni koji požive, oni koji prežive, susrest će se s njima. Doći će one k nama, već će one naći put. Tko sam ja da ih prizivam? Ne, ja ih ne prizivam, ja se trudim da ih ne vidim. One su kasne, one su jako kasne i zato su žalobne, turobno sive u zaglušujućem muku savjesti. Moje Srce čezne ranijim, mladolikijim, boljim spoznajama, otkrićima od Praiskona stvari i bitka, dok još vrijeme nije minulo, dok je u vrijeme. Ja vas opominjem, ja vas preklinjem, na vrijeme!

Ni ja se ujevićevski ne pozivam ni na kakvo pokajanje, jer ono dolazi sa spoznajom. Ne pozivam se ni na demonstratore zabluda i moći, ali čas ispaštanja će doći. Doći će putem Istine, on mora doći! Kao zaljubljenik, zanesenjak i pjesnik, koji je odavna upozorio svoju draganu, on će doći – jedne tihe jesenje noći, kad ostarite, uz svijeće, vijeđe…

Bit će kasno. Bit će jako kasno. Kasno i za mnoge utjehe i ispravljene drine, za mnoge nove prilike kasno. Kasno, a kao dobit će ih oni rijetki, oni jedini, oni izabrani. Ne, ja se ne veselim, jer će sve to doći kasno. I opet će novi naraštaji, i potomstvo novo, beskorisno i u šuplji tutanj govoriti: “Bio je jedan Glas. Bila su dva Glasa. Bilo je više Glasova. Bio je Jedan. Bile su gole Riječi. Bilo je u Vrijeme. Tko da ih Čuje?”

Bit će kasno. Kasno i za bivše načinjene nepravde i ustupke podaničke, kasno i za ispade iz vremena nezrelosti. Mnoge će bivše uvlakuše, vikače i istupnike prekoriti, i posmrtno prekoriti, ali bit će kasno. Kad večernje sunce neumitnih novih jeseni na izmaku obasja nove zlatne vinograde i bakrene lugove doći će, kao glas savjesti, jedno razboritije sjećanje na naša prošla vremena i čas kasnih spoznaja.

Čas istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno!

 

izvor: misija / www.velecasnisudac.com

7,842 total views, 2 views today

(Visited 876 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*