Ukazanje Gospe, vidjeti – vjerovati?

Na dan 13. listopada davne 1917. godine bilo je posljednje ukazanje Majke Božje djeci u Fatimi u Portugalu.

Počelo je to šest mjeseci ranije, isto tako 13. svibnja. Troje malodobne djece svjedoči da su vidjeli divnu gospođu koju su odmah prepoznali kao Majku Isusovu. U onim kriznim vremenima Prvoga svjetskog rata mnogim vjernicima to je bila zraka nade i ohrabrenja. Vjernički svijet prihvatio je ove događaje kao znak neba i Fatima polako postaje mjestom masovnog okupljanja brojnih vjernika. Danas je to internacionalno  poznato hodočasničko mjesto kamo odlaze i brojni hodočasnici iz Hrvatske.

U posljednjim stoljećima nižu se stanovite pojave takvih i sličnih ukazanja. Tako je to i u Lourdesu u Francuskoj, ali i na mnogim drugim mjestima po zemljama Europe, Sjeverne i Južne Amerike i drugdje. Takvih pojava ima i kod nas. Neke takve pojave prepoznaju i vjernici koji ih na neki neslužben način onda i afirmiraju svojim revnim hodočašćenjem. Neka mjesta ostanu u pozadini, u sjeni događanja ili se potpuno zaborave. Tako je u novije vrijeme kod nas na osobit način istaknuto sada sigurno i hodočasničko svetište u Međugorju.

 

No, u sjeni su ostala i neka mjesta koja su isto tako govorila i govore o sličnim ukazanjima, kao npr. Gala kod Sinja, Šumanovci kod Gunje i mnoga druga mjesta diljem naše domovine. Neka još i sada pohađaju vjernici koji su sigurni u nadnaravnost sličnih pojava, ali ne pokazuju trend izrastanja u neki veći hodočasnički centar. U svemu tome uglavnom je najprije riječ o nekom ukazanju, najčešće je govor o Majci Božjoj, Mariji. Najčešće ju vidioci kao takvu prepoznaju ili se ona njima sama predstavi. Možda bi za jasnije gledanje samog fenomena trebalo reći da najčešće nema razloga da se sumnja u subjektivnu vjerodostojnost samih vidjelaca.To su redovito djeca pa se isključuje podvala ili manipulacija. Govor je o njihovom doživljaju stanovite pojave i vizije koja nije uobičajena u našoj redovitoj komunikaciji.

 

To se običnim očima u svakodnevnom gledanju ne može vidjeti. Najčešće se radi o vizijama koje se gledaju jednom ili više puta, pa čak i češće kroz život pojedinog vidioca. U tom pogledu svakako je fenomen Međugorja poseban jer viđenja traju u stanovitom ritmu kod svih šestero vidjelaca već preko 30 godina. Dakle, dok ne stavljamo sumnju na istinoljubivost i poštenje samih vidjelaca, ipak nije sve odmah tako kristalno jasno.

Znamo kako je Crkva u tom pogledu jako oprezna i da se rijetko, katkada i nikada ne izjasni o pojedinom takvom fenomenu. Sve to spada u red tzv. privatnih objava. Katolik koji ne bi povjerovao u činjenicu takvih viđenja ne mora biti ništa manji niti lošiji vjernik od onih koji to slijepo vjeruju. Problem teološki je što to vidioci stvarno vide. Ovim osjetilima i kriterijima kojima raspolažemo sigurno je da ne možemo vidjeti čistu stvarnost neba. To će nam biti dano kad budemo Boga gledali licem u lice. Prema tome, može se reći da nam Bog može podijeliti neka slična iskustva, ali uvijek u mjeri i na način kako to čovjek može doživjeti i prepoznati.

 

Izvor:  fra Zvjezdan Linić

2,838 total views, 3 views today

(Visited 102 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*