TIJELOVO

Čovjek spoznaje prirodne zakone svojim razumom, ali posjeduje i spoznaju koja se ne odnosi samo na područje egzaktnih znanosti. Prosvjetiteljstvo je uvelo čovječanstvo u zabludu smatrajući da je samo razumska spoznaja prava spoznaja i da sve drugo, a to znači i religiozna i druge spoznaje nemaju smisla.

No, ta objektivna spoznaja čovjeka ne usrećuje, ne daje mu smisla, ona ne dotiče njega osobno. Što čovjeku znače kemijsko-fizikalni procesi, što znači sva tehnika, svi kompjutori i svi izgrađeni gradovi, ako on mora umrijeti, ako mora patiti, ako ga drugi ostave, ako u sebi doživljava muku, besmisao i smrt? Stoga uz tu objektivnu, izvanjsku spoznaju postoji i nutarnja, subjektivna ili hermeneutska spoznaja.

To je spoznaja smisla, to je povjerenje u budućnost, u argumentiranost svega što čovjek radi, za što živi, to je povjerenje u ljude, u Sveprisutnoga u prirodi i u svemiru, to je povjerenje u onoga koji nas je postavio u život i svijet. Ta nutarnja spoznaja probija zid smrti, ona se provlači kroz mrak, patnje, operacije i bolesti. To je spoznaja koja čovjeka osmišljava, to je spoznaja koja ga čini humanim, sretnim, koja ga čini sposobnim da uopće živi.

To je čovjekova spoznaja vlastite osobnosti, ovisnosti o Stvoritelju, spoznaja Boga koji je sve stvorio, spoznaja smisla, ljubavi, povjerenja, pravde i slobode. U biti, to je vjerska spoznaja. To je, naime, dokučivanje smisla, života i rada duhovnim ticalima.

Osjetilima i razumom čovjek dotiče mrtvu stvarnost oko sebe. Nutarnjim pak ticalima ima povjerenja u čovjeka, oslanja se na smisao i u patnji, pa i privremeni besmisao. On doznaje koji mu je put da ode s ove zemlje i da živi.

Čovjek, tražeći smisao i spoznajući vjerom, doznaje zapravo smisao religija, te usred religija spoznaje kršćanstvo i Crkvu. On u Isusu Kristu otkriva ono što u sebi traži. On u njemu vidi smisao patnje, smrti i hodanja ovom zemljom. Tako u Crkvi nalazi osmišljenje sebe, informacije za svoju budućnost i sigurnost na koju se može osloniti.

Središte te sigurnosti u Crkvi jest euharistija. Objektivno gledajući, čovjek ne može razumom spoznati niti razumjeti da je u kruhu prisutna Isusova smrt i uskrsnuće i u vinu Bog sam, ali to doznaje vjerom. Kao što je čovjek svjestan da u buketu cvijeća nije samo darovano objektivno cvijeće, nego ljubav darovatelja, kao što spoznaje da je u kupljenoj i darovanoj čokoladi ne samo ono što se jede, nego i ono od čega srce živi, povjerenje i ljubav darovatelja.

Kao što čovjek spoznaje da u ocu i majci nije samo ono objektivno spoznato, a to znači njihovo tijelo, nego daleko više njihova besmrtna, nevidljiva duša koja ga grli, tako kršćanin uviđa u euharistijskom kruhu i vinu da je tu ne samo to što se sjetilima spoznaje, nego daleko više ljubav Isusa Krista, njegova smrt za čovjeka, njegova čovjekoljubivost, njegovo oproštenje grijeha i život vječni koji nam se daruje. Tako euharistija najdublje dotiče ljubav Isusa iz Nazareta, a onda i ljubav čitavoga Presvetog Trojstva.

Kao što u objektivno spoznatim slovima neke pozivnice na gozbu spoznajem nevidljivu ljubav i prijateljstvo onih koji me pozivaju, tako u vidljivo spoznatim znakovima kruha i vina vidim poziv Boga na njegovu gozbu. Kao što mi prijatelj može poslati pismo i u njemu poruku da se ne bojim u određenim krizama života, tako mi prijatelj Isus u kruhu i vinu, u tim euharistijskim znakovima, daruje poruku da se ne bojim, jer on je sa mnom.

»Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu«, kaže on. »Tko jede moje tijelo, neće umrijeti nikada«, kaže on. »Tijelo je moje hrana za život svijeta. Ja sam kruh života«, kaže Isus. »Tijelo je moje zaista jelo i krv je moja zaista piće«, kaže on.

»Tko to jede i pije, ima život vječni«, kaže Isus. Sve su to dakle hermeneutske, vjerske istine, od kojih čovjeku duša zaželi poletjeti ususret Bogu, smislu i budućnosti. U jednostavnim znakovima kruha i vina krije se veličanstvena poruka neba, budućnosti, smisla života i pobjeda nad grijehom, smrću, đavlom i svakom negativnošću.

Zato je važno da kršćani svaki dan, a neizostavno nedjeljom, slave euharistiju. To je hrana njihove duše, snaga za život, čovjekoljubivost i izdržljivost u svim tegobama. Blagujući Isusovo tijelo i pijući njegovu krv mi postajemo kao on, mi se mijenjamo i postajemo vječni već ovdje, usred ograničenosti svijeta, i sposobni, kada dođe čas, doputovati u vječnost.

 

Autor: Dr. Tomislav Ivančić, “Oaze života”

 

461 total views, 0 views today

(Visited 54 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*