‘Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja’

Nakon prvog dijela teksta u kojem smo razmišljali o obitelji i braku u starozavjetnom okružju, u drugom ćemo dijelu o istoj temi iznijeti nekoliko novozavjetnih naglasaka. Novozavjetni pisci pretpostavljaju brak i obitelj. Brak je naprosto datost i zajamčen je sakramentalnom vezom, a iz obitelji dolaze, njoj se vraćaju i njome su zaokupljeni.

U Novom zavjetu izričaj o braku je općenit, a precizan je tek kad se govori o jedinstvu i rastavi braka, te o preljubu i bludu. Niti apostoli, a niti njihovi nasljednici nisu razmišljali o pravnom uređivanju sklapanja braka. To je bilo u nadleštvu države. Brak je bio činjenica i prvi su se kršćani ženili i udavali po običajima koji su već vladali u njihovom okruženju. Ni Isus nije razvijao posebno učenje o braku, no u polemici s farizejima suprotstavlja se njihovom i općenito u ono vrijeme prevladavajućem poimanju istog. Pri tome se vraća na izvor, kritizirajući tadašnju (starozavjetnu) iskrivljenu praksu.

Monogamnost i stroga nerazrješivost ženidbe nisu bili dijelom starozavjetne prakse. To je vidljivo već kod Abrahama kad Sara, Abrahamova žena, nagovara svoga muža da pođe k njezinoj sluškinji Hagari: „Vidiš, Jahve me učinio nerotkinjom. Hajde k mojoj sluškinji, možda ću imati djece.” (Post 16,2). Abraham je poslušao i tako mu se rodio sin Jišmael. Za Salomona je, navedimo još i njega, poznato da je imao cijeli harem. Međutim, njemu se nije zamjeralo što je imao mnogo žena, pa čak niti što su često bile tuđinke, nego mu se zamjeralo što se, zajedno sa ženama tuđinkama, prepustio idolopoklonstvu.

U starozavjetnom je okružju, dakle, vladala poligamijska praksa. Također se ženidba mogla rastaviti, čemu se posebno protivio prorok Malahija naučavajući da to nije Božja volja. Kad uzmemo u obzir poligamiju, mogućnost rastave ženidbe i leviratski ženidbeni zakon po kojemu bi udovicu, ako nije imala djece, njezin djever bio dužan uzeti za ženu i podići joj potomstvo, vidimo koliko su različita poimanja ženidbe u starozavjetnom okruženju i u novozavjetno vrijeme. Vrlo je važno u tom kontekstu uočiti da se svi egzegete i bibličari slažu da je Isus govorio o apsolutnoj nerazrješivosti braka.

Temeljno mjesto koje o tome svjedoči jest Mk 10,1-12. Iz navedenog Markovog teksta vidljivo je da Isus nije zadovoljan praksom koja je u to vrijeme bila raširena među Židovima. Zato on govori o stanju na samom početku. Bog je stvorio čovjeka, muško i žensko, i čovjek će ostaviti oca i majku te prionuti uz svoju ženu. Njih dvoje bit će jedno tijelo. Isus, dakle, uči da je Bog združio čovjeka i ženu i da ih nakon toga nitko nema pravo rastavljati. Kad čovjek to poštuje, poštuje volju Božju po kojoj je brak jedinstven i nerazrješiv.

Ženidba je sakrament

Novi zavjet ne iznosi sustavno naučavanje o ženidbi, no svakako opravdava njezinu sakramentalnost. Pri tome ne treba tražiti izričitu Kristovu ustanovu sakramenta, nego moramo situaciju promatrati u širem vjerskom kontekstu. Isus je, kako smo već spomenuli, potpuno jasan po pitanju nerazrješivosti ženidbe: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt 19,6; Mk 10,9).

On jasno potvrđuje Božji red stvaranja koji poznaje taj bračni ideal, a kojega je Mojsije zanemario zbog tvrdoće srca izraelskog naroda. Isus, međutim, odbacuje tu (Mojsijevu) slabost i negativan pristup te visoko vrednuje partnerstvo i ljubav muža i žene. Poslanica Efežanima u 5. poglavlju govori o sakramentalnosti braka. Tu nas sveti Pavao poziva na svetost te opominje da se trebamo čuvati bludnosti, nečistoće i pohlepe. Upozorava nas, također, da kršćanima ne priliče ni prostote, a ni dvosmislice. Radije neka zahvaljuju Bogu: „Jer dobro znajte ovo: nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik – taj idolopoklonik – nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu” (Ef 5,5).

Pavao svakog od nas poziva na razmatranje osobnog života. Opominje nas da ne budemo nerazumni i da se ne opijamo vinom razuzdanosti, nego da se punimo Duhom. Drugim riječima, poziva nas da shvatimo što je volja Božja. Ženama savjetuje da budu podložne svojim muževima kao što se Crkva podlaže Kristu. Muževe poziva da ljube svoje žene kao što Krist ljubi Crkvu, a toliko ju je ljubio da je sebe predao za nju. Svoju misao Pavao završava usklikom o velikom otajstvu međusobnog odnosa muža i žene: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu” (Ef 5,31-33).

Vidimo da zajedništvo muža i žene nalazi svoj uzor u odnosu između Krista i Crkve. Tako je ženidba na neki način posadašnjenje tog prvog i sveobuhvatnog sakramenta između Krista i njegove zajednice, u koji su uronjeni svi kršćani. Kršćanski brak na tom otajstvu obilno participira. Time je bračno zajedništvo indirektno dignuto na razinu nadnaravnog zajedništva. Sakrament ženidbe temelji se na dubokoj povezanosti u ljubavi. Ljubav je polazište, a Pavao u tom kontekstu naglašava ljubav Božju, ali i ljubav prema bližnjem. Jer tko bi mogao biti bližnji ako to nisu muž i žena jedno drugome? (Prema knjizi: N. Hohnjec, Obitelj i njezine generacije – prilog biblijskoj antropologiji)

 

Autor:  NIKOLA MILANOVIĆ vjeroučitelj 

18,568 total views, 6 views today

Facebook Comments

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: