Smrtni čas – izravna karta za Raj ili nastojmo živjeti ovdje na zemlji tako, da u čistilištu imamo što manje toga za očistiti (VIDEO)

pli

Nekada prije, „u starini“ što bi se reklo, zvona na crkvenom tornju zvonila su u trenutku dok je mještanin umirao, tako da su ostali stanovnici, čuvši zvono, znali da toga trenutka netko umire pa su ostavljali sve što rade i tog prevažnog trenutka molili za budućeg pokojnika kako bi se u tom ključnom trenutku duša spasila od posljednjeg nasrtaja sotone i sretno prispjela barem u čistilište, ako već ne odmah u raj. Dobrog starog običaja s početka teksta danas više nema. Zvona zvone kad je osoba već pokojni, a što je bilo s njegovom dušom – kamo je otišla – gotovo da se nitko niti ne pita. A Isus je za zemaljskoga života govorio o tome kako da spasimo dušu svoju. Govorio nam je o životu poslije ovoga.

Sveti Ivan od Križa govorio je: „U predvečerje našega života bit ćemo suđeni po ljubavi“. Bilo bi dobro često se toga prisjetiti.

Kada se Petar odrekao Isusa, Gospodin se k njemu okrenuo i pogledao ga: „I   Petar   izađe i gorko zaplaka“ – to je osjećaj kao u čistilištu. Takvo čistilište  vjerojatno očekuje većinu od nas u trenutku smrti: Gospodin nas, pun ljubavi,    pogleda, a mi osjećamo gorući stid i gorko kajanje zbog svojih zala i svojega ponašanja koje je bilo „samo“ bez ljubavi. Tek ćemo nakon te očišćujuće boli postati sposobni susresti njegov ljubljeni pogled u nepomućenoj nebeskoj radosti.“

Ono što je važno znati je da duše u čistilištu ne mogu za sebe moliti, drugim riječima, ne mogu više ništa napraviti za sebe kako bi što prije stigle u Nebo, ali – možemo mi. Možemo MOLITI. Svojim molitvama i prikazivanjem svetih misa itekako možemo nekoj siromašnoj duši u čistilištu pripomoći da prije stigne u Nebesku slavu.

Pojedini sveci su imali milost da im se ukazuju duše iz čistilišta kako bi molili za njih, a nekima je Gospodin čak dao milost da posjete to mjesto. Jedna od njih je bila sveta Faustina Kowalska. Zapisala je to u svojem Dnevniku: „http://www.pbm-ovcara.com/images/stories/faustina8hc0zr.th.jpg

Iznenada nađoh se na maglovitom i vatrom ispunjenom mjestu gdje trpe mnoge duše. Te duše žarko mole, ali ipak ne mogu za sebe, samo im mi možemo pomoći. /…/ Upitala sam duše koja im je najveća patnja. Složno mi odgovoriše da im je najveća patnja – čežnja za Bogom. /…/ Dođosmo iza vrata ove tamnice pune patnji. Čula sam nutarnji glas koji govoraše: “Moje milosrđe to ne želi, ali to zapovijeda pravda”. Od tada održavam usku povezanost s trpećim dušama.“ (Dnevnik 20)

 

 

 

Napomema:

Prilikom preuzimanja tekstova potrebno je linkom potpisati naš portal http://rastimo-u-vjeri.com/ kao izvor.
Hvala na razumijevanju i Bog Vas blagoslovio.

1,906 total views, 2 views today

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: