Sakramenti u drugom planu

Što sve nismo doživjeli? Gdje se sve nismo razočarali? I nije čudno kad se naljutimo kad neki događaj za koji se spremamo iz prvog plana padne u drugi plan.

Znam da ste doživjeli takvo nešto u pripremi i slavlju za sakramente krštenja, pričesti, krizme i vjenčanja.

Spremaš se za jedan važan događaj, a doživiš nešto sasvim drugo što zaokupi uzvanike pa se i ne sjete zašto su došli i što je trebalo biti u prvom planu.

Nažalost, to se u zadnje vrijeme događa u Crkvi kod pripreme i podjele sakramenata.

Promislite, što vam je bilo važno, a što važnije?

Već se početkom godine traži datum održavanje krizme, ne što bi im taj događaj obogatio vjeru, djecu pripremio za odgovoran i zreo vjernički život, nego da što prije „zauzmu“ lokal za veliku gozbu.

Da ne nabrajam kako se pripremaju i slave. Krizma je u krizi, ništa manje oni koji to ne vide, počevši od biskupa do vjeroučitelja, svećenika.

Kod nekih, hvala Bogu da nije kod svih (ili se varam), važnije je kako se obući, što kumčetu dati za dar, gdje će biti gozba za veliki broj uzvanika, u kojem lokalu, hotelu, koga pozvati.

Trodnevnica im se malo uklapa, jer su „prezauzeti“ pripremom izvan Crkve.

Nije bez veze ona  da je nekim krizmanicima važniji kumov dar od svih sedam darova Duha Svetoga, susret s gostima od susreta s Isusom. Koliko muke sa strane vjeroučitelja da ih pripreme na sakramente, ispovijed i pričest.

Čak se i neki roditelji ljute na tobožnju našu „prisilu“. Ispada da se ima vremena za sve, najmanje za to.

Ne čini li vam se da glavni događaji gube snagu i uzvišenost?

Kako vratiti dostojanstvo sakramentima? Ovo pitanje bi trebala riješiti Biskupska  konferencija, jer je važnije od “Istanbulske”.

Pročitao sam na Interentu da je većina krizmanica prije krizme imala dogovorenu manikuru, frizuru, depilaciju kod kozmetičara. Odjeća je kod nekih problem, pa su se moji nesretni, zabrinuti župnici dosjetili da ih obuku u haljine kao male za prvu pričest.

Problem darivanja  kumovima zadaje glavobolju. Neki moraju dignuti kredit da njihove nerealne prohtjeve zadovolje.

Tek priča nakon krizme. Manji ih je broj na nedjeljnoj Misi. Razgovor: “Što si dobio?”

Znam neke koji su se javno zakleli na križ uz riječi „Volim te Isuse“ i poljubac. Odlučiti nije dovoljno, odluku treba i provesti. Mnogi svećenici sa mnom dijele mišljenje da bi krizmu trebalo vratiti u okvir osmogodišnje škole kad su djeca na okupu, još okrenuti oltaru.

Unatoč svim pritužbama oni koji bi nešto mogli poduzeti ne poduzimaju pa naša muka liči na borbu s vjetrenjačama. Priručnik za vjeronauk počinje s „Adamom i Evom“, s nekoliko stranica o tome što su, tko su, kakvi bi trebali biti nakon krizme. Besmisleno. Pitanja koja postavljaju ispitivači poslani „odozgor“  su  nemotivirajuća, ponavljanje gradiva koji su učili i u školi i župi.

 

Autor:  vlč. Slavko Vranjković

369 total views, 6 views today

Facebook Comments

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: