RAZGOVOR S PISMOZNANCEM

Kad je Isus stupio na desnu stranu Jordana, dobru mi­lju, možda i više od poluotoka Tarikeje, ondje gdje su sama lijepa zelena polja jer, teren, sada suh, ali u dubini vlažan, održava na životu i najnježnije biljke, nalazi mnogo naroda koji ga čeka.

U susret mu dolazi rodbina sa Šimunom Revniteljem: »Učitelju, lađe su nam kazivale, a možda je i Manahen bio jedan od pokazatelja…«

»Učitelju«, opravdava se Manahen »ja sam otputovao po noći samo zato da ne budem viđen i nisam govorio ni s kim. Vjeruj mi. Pitali su me mnogi gdje si. A ja sam svima rekao samo: ‘Otišao je.’ Ali, mislim, da je loše učinio jedan ribar kad je govorio da ti je dao lađicu.

»Onaj budalasti moj šogor« – zagrmi Petar. »A rekoh mu da ne govori. Rekao sam mu da idemo u Betsaidu! I rekao sam, ako bude govorio, da ću mu iščupati bradu! I učinit ću to. A ako učinim, onda? Zbogom mire, zbogom samoćo i od­more!«

»Dobar budi, Šimune! Mi smo imali naše dane mira. Uostalom, djelomično sam već izveo cilj za kojim idemo: da vas poučim, utješim i smirim, da spriječim uvrede i sukobe između vas i kafarnaumskih farizeja. A sada idemo k ovima koji nas čekaju. Da nagradimo njihovu vjeru i ljubav. Zar ne tješi i ova ljubav? Mi trpimo od onoga što se zove mržnja. Ovdje je ljubav. Stoga je užitak.«

Petar se smiruje kao kad vjetar u tili čas opade, a Isus ide među mnoštvo bolesnih koji ga očekuju sa željom utisnu­tom u lice i ozdravlja ih jednoga za drugim, dobro raspolo­žen, strpljiv i prema jednom pismoznancu koji mu predstavlja svoga bolesnog sinčića.

Ovaj mu pismoznanac govori: »Vidiš li ga? Ali, Ti je uzaludno bježati. Mržnja i ljubav su domišljate da nađu. Ovdje Te je ljubav našla kao što je rečeno u  ‘Pjesmi nad pje­smama’. Za premnoge si već  ‘Zaručnik iz Pjesme nad pjesma­ma’. K Tebi se ide kao što  ‘Šunamka’  ide k svome  ‘Dragome’, ne bojeći se gradskih straža ni ‘Aminadabovih kola’ …«

»Zašto mi to govoriš? Zašto?«

»Jer je istinito. Doći k Tebi je opasno, jer Te mrze. Zar ne znaš da Te Rim uhodi, a Hram mrzi?«

»Zašto me iskušavaš, čovječe? Ti postavljaš zasjedu mo­jim riječima, da prijaviš Hramu i Rimu moje odgovore. A ja sam tvog sina izliječio ne iz zasjede…«

Pismoznanac na blagi prigovor prigiba glavu zbunjen i priznaje: »Vidim da Ti stvarno vidiš srca ljudi. Oprosti. Vidim da si, uistinu, svet. Oprosti. Da, došao sam s uskisnutim kvascem u sebi što ga je drugi u me postavio.«
»I koji je u tebi našao toplinu da uskisne.«
»Da. Istina je… Ali, sada odlazim bez kvasca. Ili s jed­nim novim kvascem.«
»Znam. I nisam na te kivan. Mnogi su u krivnji po vlastitoj volji, a mnogi po volji drugih. Različita će biti mje­ra kojom će ih suditi pravedni Bog; Ti si, pismoznanče, pra­vedan i nemoj se ubudućepokvariti kao što si bio pokvaren. Kada te pritisci svijeta pritisnu, pogledaj živuću milost, svog ozdravljenog sina i budi Bogu zahvalan.«

»Tebi!«

»Bogu! Njemu svaka čast i hvala. Ja sam njegov Mesija i prvi sam da ga hvalim i slavim. Jer čovjek ne gubi dosto­janstvo časteći Boga i služeći mu, nego se degradira služeći grijehu.«

»Dobro govoriš. Uvijek govoriš tako? Za svakoga?«

»Za svakoga. Bilo da govorim Ani, bilo da govorim Gamalijelu, bilo da govorim gubavu prosjaku na kolnom putu, riječi su iste jer je Istina jedna.«

»Govori, onda, jer smo svi mi ovdje prosjaci koji prosimo koju riječ i koju milost od Tebe.«

»Govorit ću. Da se ne bi reklo da imam predrasuda pre­ma onome koji je pošten u svojim uvjerenjima.«

»Umrla su uvjerenja koja sam imao. Ali, je točno. Bio sam pošten u njima. Mislio sam da služim Bogu, ako se bo­rim protiv Tebe.«

»Ti si iskren. Stoga zaslužuješ da shvatiš Boga koji nije nikad laž. Ali, tvoja uvjerenja još nisu mrtva. Ona su kao opaljen troskot. Na površini izgleda mrtav i stvarno je pre­trpio težak napad koji ga je poništio. Ali, korijenje je živo. Zemlja ga hrani. Rose ga pozivlju da baci nove izdanke, a ove da izbace lišće. Treba pripaziti da se to ne dogodi ili ćeš ponovno biti napadnut novim troskotom. Izrael je tvrd da umre.«
»Mora li, dakle, Izrael umrijeti? Je li on zla biljka?«

»Mora umrijeti da uskrsne.«

»U duhovnoj reinkarnaciji?«

»U evoluciji duha! Ne postoji reinkarnacija ni u kojoj vrsti.«

»Ima ih koji to vjeruju.«

»U zabludi su.«

»Helenizam je, također, u nas unio ova vjerovanja. Učeni se njima hrane i hvale se da je hrana veoma plemenita.«

»To je besmisleno proturječje u ustima onih koji bacaju prokletstvo na one koji krše jedan od šestotrideset manjih propisa.«

»To je istina. Ali… tako jest. Čovjek slijedi i ono što mrzi.«

»Onda slijedite mene, kad me već mrzite!«

Pismoznanac se mora lukavo nasmijati i na silu na ovaj Isusov uspjeh. Narod stoji otvorenih usta slušajući, a uda­ljeniji čine da im bliži ponavljaju riječi obojice.

»A Ti, pitam Te povjerljivo, što misliš o reinkarnaciji?«

»Da je zabluda. Rekoh ti.«

»Ima ih koji vjeruju da se živi rađaju od mrtvih, a mrtvi od živih, jer se ono što postoji ne uništava.«

»Ono što je vječno, zaista, se ne uništava. No, reci mi da li Stvoritelj postavlja sam sebi granice?«

»Ne, Učitelju! Misliti to, značilo bi omalovažavati Stvo­ritelja.«

»Ti to kažeš. Pa, možeš li onda misliti da On dopušta da se jedan duh ponovno utjelovi, jer ima samo toliko duhova i više ih ne može biti?«

»Ne bi se smjelo tako misliti, a ipak ih ima koji tako misle.«

»I, što je gore, ima ih u Izraelu koji tako misle. Ovo mišljenje o besmrtnosti duha koje je veliko kod pogana, pa da je i sjedinjeno sa zabludom krivog prosuđivanja odakle ova besmrtnost dolazi, trebalo bi biti usavršeno kod Izra­elaca. Kod onoga, pak, koji ga stavlja u granice poganske tvrdnje postaje jedno uskogrudno, sniženo i grješno mišlje­nje. Ne mišljenje čija je slava da je doseglo razinu Istine, te svjedoči da je ljudska narav sastavljena, što je kod po­gana posvjedočeno tom njihovom intuicijom o vječnom životu­ neke tajnovite stvarnosti koja se zove duša i po kojoj se razlikujemo od životinja. Ali, ako poznajemo Božansku Mudrost i Pravoga Boga, ova nam skučena misao i u tako visokoj duhovnoj stvarnosti postaje materijalističkom. Duh samo od Stvoritelja prelazi na stvorenje i od stvorenja samo na Stvoritelja kojemu se nakon života predaje da dobije pre­sudu ili na život ili na smrt. Ovo je istina. I kamo je poslana, ondje ostaje. Dovijeka.«

»Zar ne pripuštaš ‘Čistilište’?«

»Da. A zašto pitaš?«

»Jer, kažeš: ‘Kamo je poslan ondje ostaje dovijeka’«

»Upravo ga tako uključujem u svojoj misli na Vječni ži­vot. Čistilište je već  ‘Život.’ Umrtvljeni, vezani, ali život. Završivši vremeniti boravak u Čistilištu duh dobiva savršeni ži­vot, te ga postizava bez granica i vezanosti. Dvije stvarnosti ostaju: Nebo – Ponor. Raj – Pakao. Dvije kategorije: Bla­ženi – Osuđeni. Ali, od ova tri sadašnja kraljevstva nijedan se duh neće vratiti da ponovno obuče tijelo. I to do dana konačnog uskrsnuća kojim će se zauvijek zaključiti utjelovljenje duhova u tjelesa: besmrtnoga u smrtno.«

»Zar od vječnoga ne?«

»Vječan je Bog. Vječnost znači ne imati ni početka ni svršetka. A to je Bog. Besmrtnost znači živjeti otkada se počelo živjeti. A to vrijedi za ljudski duh. U tom je razlika.«

»Ti veliš: ‘Vječni život’.«

»Da. Otkad je netko stvoren za život, može pomoću Mi­losti i volje postići vječni život. Ne Vječnost. Život pretpo­stavlja početak. Ne kaže se: ‘Božji život’ jer Bog nije imao početka.«

»A Ti?«

»Ja ću živjeti, jer sam, također, tijelo i Kristovu sam dušu u ljudskom tijelu ujedinio s božanskim duhom.«

»Bog se naziva ‘Živući’.«

»Zaista, On ne pozna smrti. On je Život. Neiscrpivi Ži­vot. Ne Božji Život. Nego Život. Samo to. To su finese, pismoznanče. Ali, Mudrost i Istina zaodijevaju se u finese.«

»Govoriš li tako poganima?«

»Ne tako. Ne bi me razumjeli. Njima pokazujem Sunce. Ali, tako kako bih ga pokazao djetetu koje je do tada bilo slijepo i nerazumno i čudesno mu se povratio vid i razum. Tako kao zvijezdu.Ne ulazeći u tumačenja od čega se sa­stoji. Ali, vi od Izraela niste ni slijepi ni nerazumni. Od vjekova vam je Bog otvorio oči i rastjerao maglu razuma…«    »Učitelju…«

»To je istina, pismoznanče.«

On prigiba glavu i šuti.Isus ga ostavlja i prolazi dalje i na prolazu pomiluje Marcijama i pismoznančeva sinčića, koji su se igrali raznobojnim kamenčićima. Radije, nego da propovijeda, Isus razgovara sad s jednom sad s drugom skupinom. Ali, to je neprekidno propovijedanje, jer rješava svaku sumnju, objašnjava svaku misao, sažima ili proširuje stvari koje su već rečene ili pojmove koje su neki shvatili na svoj način.

1,291 total views, 2 views today

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: