Poziv na posvećeni život ili brak

U poslanici Korinćanima sv. Pavao piše: “Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen. Jesi li slobodan od žene? Ne traži žene. Ali ako se i oženiš, nisi sagriješio, i djevica ako se uda nije sagriješila. Ali takvi će imati tjelesnu nevolju, a ja bih vas rado poštedio.” (1Kor 7, 32-34; usp. Marko 12,18-27, Mt 19,10-12, 2Timotej, 2, 3).

U Katekizmu Katoličke Crkve (br. 916) piše: “Redovnički stalež je jedan od načina upoznavanja “intimnijeg” posvećenja, koje je ukorijenjeno u krštenju i znači potpuno predanje Bogu. U posvećenom životu Kristovi vjernici, po nadahnuću Duha Svetoga, žele izbližega slijediti Krista, predati se Bogu kojega ljube iznad svega te tako, težeći k savršenstvu ljubavi u službi Kraljevstva, u Crkvi označivati i naviještati slavu budućega vijeka.”

Papa Ivan Pavao II., u Vita Consecrata br. 32, kaže: “Što se tiče značenja svetosti Crkve, treba priznati objektivnu odličnost posvećenomu životu, koji odražava sam Kristov način života. Upravo zato u njemu postoji osobito bogato očitovanje evanđeoskih dobara i savršenije ostvarenje svrhe Crkve, koja je posvećenje čovječanstva. Posvećen život navješćuje i na neki način anticipira buduće vrijeme, kada se, dostigavši puninu onoga Kraljevstva nebeskog, koje već sada postoji u zametku i u tajni,[62] sinovi uskrsnuća neće ni ženiti, ni udavati, nego će biti kao Božji anđeli (usp. Mt 22, 30)”.

.

Što je ”posvećen život”?

Pojam posvećen život odnosi se na stanje kod kojeg se muškarci i žene javno zavjetuju na obdržavanje evanđeoskih savjeta (siromaštva, čistoće i poslušnosti), najčešće u kontekstu redovničke zajednice ili samostana. Davanjem redovničkih zavjeta takvi muškarci i žene savršenije se pridržavaju Isusovih savjeta. Riječima našeg Gospodina, to su savjeti svima koji žele postati “savršeni” (usp. Mt 19, 10-12, Mt 19, 16-22; Mt 5, 48; Mk 10). Takav se život smatra činom supererogacije, tj.; on nadilazi minimalne zahtjeve nužne za spasenje. Stoga Crkva daje “osobit značaj” redovničkom pozivu i priznaje ga nadnaravnim pozivom (usp. KKC 914-945).

 .

Što sveci kažu o posvećenom životu

Sveci nam daju dodatni uvid u posvećen život; naime, po njima je posvećen život najsigurniji put u nebo, i najbolje sredstvo za stvaranje svetaca i posvećivanje svijeta.

Po riječima sv. Tome Akvinskog, posvećen život je tako uzvišeno i veličanstveno stanje, da “oni koji ulaze u neki red dobivaju iste milosti kao i osobe koje primaju krštenje”. Stoga se može reći da milosti kod polaganja vječnih zavjeta nadilaze sve druge koje se mogu zaslužiti u ovom životu. Osobe koje se odluče na redovnički život mogu se u to potpuno pouzdati, jer njihov je put – križni put; najviši oblik ljubavi. Životom neprekidne molitve i žrtve, redovnik crpi s nebesa razne milosti, jednu za drugom, za obraćenje duša diljem svijeta. Biti redovnik znači postati mali suotkupitelj svijeta, sjedinjen s našim Gospodinom Bogom na križu. Posvećeni muškarci i žene nisu ni svjesni toga da održavaju opstojnost ovoga svijeta. A to su sposobni činiti jer su se odrekli puteva ovoga svijeta i mogu se nesmetano uzdići do neslućenih visina duhovnog života.

Sveti Bernard iz Clairvaux-a: “Redovnici žive čišće, padaju rjeđe, dižu se brže, dobivaju veću pomoć, žive smirenije, umiru sigurnije, i bivaju obilato nagrađeni.”

Sveta Faustina: “Danas mi je Gospodin obznanio svoju srdžbu prema čovječanstvu koje zavrjeđuje da mu se zbog grješnosti prikrate dani. Međutim, saznala sam da opstojnost ovoga svijeta održavaju odabrane duše; tj. redovničke zajednice. Ali, jao svijetu ponestane li ovih redovničkih zajednica!”

Sveta Tereza Andska: “Ako sam i smatrala svoj poziv većim od svih drugih poziva, sada ga dvostruko cijenim; jer sam sama vidjela i iskusila da je svetost [redovnika] veća od svih drugih presvetih ideala.” […] Ponekad mi se čini da sanjam… još uvijek ne mogu povjerovati u svoju neizmjernu sreću. Ljudi bez poziva ne mogu to razumjeti, jer za njih nema sreće u žrtvovanju; međutim žrtva prinijeta Bogu najveće je blaženstvo.”

Sveta Tereza Avilska: “Premda se u početku nisam mogla voljno odlučiti za redovništvo, vidjela sam da je redovnički status najbolji i najsigurniji. I tako, malo po malo, uspjela sam sama sebe prisiliti i prigrliti ga. Borba je trajala tri mjeseca. [ … ] Čim sam obukla habit, Gospodin mi je odmah dao da shvatim kako pomaže onima koji smognu snage da Mu služe…mi je pričinilo tako veliko zadovoljstvo, da mi nikada nije ponestalo do danas.”

Sveti Alfonso Ligourski: “Ako i onima koji daju čašu hladne vode u njegovo ime neće izostati obilna nagrada, kako li će tek silno i nezamislivo nagraditi redovnicu koja teži k savršenstvu za bezbrojna djela milosrđa koja danomice obavlja; za tolike meditacije, poslove, i duhovna čitanja; za silna djela mrtvljenja i božanske ljubavi koje svakodnevno prinosi Bogu na čast? Znate li da sva dobra djela učinjena zbog poslušnosti, i sukladno redovničkim zavjetima, zavrjeđuju znatno veću nagradu od djela svjetovnih ljudi?”

Sveti Toma Akvinski: “…može se s pravom reći da postavši redovnik/redovnica osoba dobiva oprost od svih grijeha. Jer kao zadovoljština za sve počinjene grijehe, dovoljno je posvetiti se u cijelosti Bogu ulaskom u neku redovničku zajednicu; predanost Bogu nadilazi sve načine davanja zadovoljštine. Stoga čitam u životima crkvenih otaca, da oni koji ulaze u redovničku zajednicu primaju iste milosti kao i oni koji primaju krštenje.”

Sveti Atanazije Aleksandrijski (†373): “Ako čovjek odabere svjetovni način življenja, naime brak, ne treba ga osuđivati; međutim, on neće primiti tako velike darove kao onaj drugi. Primit će darove jer i on donosi plodove, ali tridesetostruko. Međutim, ako čovjek prigrli svet i nezemaljski život, iako je on u usporedbi s prethodnim mučan i teško ostvariv, takav život obiluje prekrasnim darovima: jer je njegov urod savršen i stostruk.”

Sveti Ciprijan Kartaški (†258): “Međutim čistoća u djevica zadržava prvo mjesto, u osoba koje se uzdržavaju (osobe u celibatu) – drugo mjesto, a u slučaju braka – treće mjesto.” […] “Zakoni se propisuju za udate žene ili udovice … ali djevičanstvo i uzdržavanje su iznad svih zakona; nema ničega u bračnom zakonu što se odnosi na djevičanstvo; jer ih svojom uzvišenošću ono sve nadilazi.”

Sveta Tereza Andska: “Samostan jest predvorje neba i za duše u njemu postoji samo Bog. Duša koja u samostanu ne živi u Bogu – unizuje ga. Samostan je potpuno prožet Bogom. On je Njegovo prebivalište. Redovničke duše su anđeli koji Mu se stalno klanjaju.

Sveta Faustina: Isus mi je rekao: “U samostanima također ima duša zbog kojih Moje Srce radosno treperi. Oni nose moja obilježja; stoga ih Nebeski Otac promatra s osobitim zadovoljstvom. Uzor su anđelima i ljudima. Brojem su neznatni. Oni su bedem svijeta pred pravičnošću Nebeskog Oca i sredstvo kojim ishode milosrđe ovomu svijetu. Ljubav i žrtve ovih duša održavaju opstojnost ovog svijeta. Nevjera duša koje sam posebno odabrao bolno ranjava moje Srce. Takva nevjera poput mača probada moje Srce.”

.

Znači li to da je bračni stalež manje vrijedan?

Crkva naučava da je brak i posvećen život ustanovio sam naš Gospodin i da su oba staleža veoma vrijedna. Sukladno naučavanju Crkve, oba su zvanja neodvojiva jedno od drugog; ona se uzajamno jačaju i podupiru. Zato ne smijemo nikada s prezirom gledati na brak, niti ga omalovažavati. Katekizam katoličke Crkve (br. 1620) ističe: “Tko ozloglašuje brak, zamračuje i slavu djevičanstva, tko ga hvali, umnaža divljenje koje pripada djevičanstvu (…) Doista, ono što izgleda lijepim samo u usporedbi s nečim što je ružno, ne može biti uistinu lijepo; ono pak što je bolje od nečega što se dobrim smatra, zaista je ljepše u potpunom smislu.”

Ukratko, umjesto da brak smatramo nečim negativnim, trebamo oba zvanja smatrati pozitivnim. U tom se smislu brak smatra dobrim, a posvećen život, boljim. Takav stav izražava i Pavlov savjet Korinćanima: “Tako, tko se oženi svojom djevicom, dobro čini, a tko se ne oženi, bolje čini.” (1 Kor 7, 38). Sveti Ambrozije, u svojoj raspravi o djevičanstvu, ponavlja: “Uspoređujem dobre stvari s dobrim stvarima, da se pojasni koje su odličnije.”  Crkva treba vjerne i svete obitelji da urodi svecima, bez kojih bi svijet nestao, u materijalnom i u duhovnom smislu.

.

Naravno i nadnaravno

Crkva naučava da je brak naravno zvanje, jer je u skladu sa stvorenom ljudskom naravi. Božja nakana je da čovjek prirodno čezne za ljubavlju druge osobe i da želi podići obitelj – ova je želja duboko usađena u srce svake osobe. To dakako, nije ništa negativno. Sam naš Gospodin želi da ljubimo isključivo njega, pa je tako On, Stvoritelj svijeta, ustanovio brak kao način otkrivanja svoje ljubavi čovječanstvu, i privlačenja čovjeka k sebi. Ivan Pavao II. je poučavao da je brak zemaljski predokus mističnog saveza Krista i njegove Crkve. Upravo po ovom zemaljskom predokusu saveza [po braku] muškarci i žene upoznaju i nebeske stvarnosti.

Za razliku od toga, nadnaravno zvanje je zvanje koje nije od ovoga svijeta, ali živi u onom drugom svijetu. Crkva nas naučava da su posvećeni muškarci i žene u nekom smislu zvijezde vodilje koje usmjeravaju naše oči prema nebesima, onamo gdje braka nema (usp. Mt 22, 30: “Ta u uskrsnuću niti se žene niti se udavaju nego su kao anđeli na nebu”). Na nebu će se cjelokupno čovječanstvo sjediniti u mističnom braku s našim Gospodinom, i ovim će se ženidbenim savezom sjediniti jedni s drugima. U tom smislu, osobe posvećene Bogu “preskaču” zemaljski predokus u korist nebeskog braka. Christopher West navodi: “ne želeći nipošto umanjiti vrijednost spolnosti i braka, pravi kršćanski celibat pokazuje zapravo prema svom krajnjem ispunjenju.” Življenjem nebeske stvarnosti na zemlji, posvećene duše slobodne su nesmetano posvetiti svoje cijelo vrijeme Bogu, poput ljubljene nevjeste koja se sva posvećuje svom suprugu.

912 total views, 4 views today

(Visited 195 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*