Posveta Lateranske bazilike

Crkva 9. studenoga slavi Posvetu Lateranske bazilike, prve posvećene bazilike u kršćanskom svijetu, a riječ je o blagdanu koji nas na poseban način prisjeća značenja i dvostruke uloge pape kao zemaljskog poglavara Rimske Crkve i kao zemaljskog poglavara cijele Katoličke Crkve. Jednako nas tako podsjeća i na važnost jedinstva i zajedništva svega Božjeg Naroda koji se okuplja u svojim župnim crkvama slaveći u euharistijskom slavlju najuzvišeniju istinu – Kristovo vazmeno otajstvo.

Bazilike su u antičkim vremenima bile posebne građevine namijenjene za javne poslove, a redovito su bile pravokutnog oblika, s trijemom na jednoj i apsidom na drugoj strani. Tu su se vodili trgovački, sudački i općenito javni poslovi. Prepoznavši funkcionalnu i socijalnu vrijednost bazilike, kršćani su nakon zadobivanja slobode 313. god., počeli graditi prve crkve upravo po uzoru na antičke poganske bazilike, ali su im dodavali i neke druge elemente, koji su bili važni za liturgijska slavlja. Bazilika je tako obično na Zapadu imala oblik longitudinalne trobrodne ili peterobrodne dvorane kojoj je srednja lađa bila povišenija od pokrajnjih brodova, s ciljem da se i njoj osigura dotok svjetlosti, a koja je dolazila iz otvora koji su postavljeni visoko na zidovima, odnosno iznad visine krovova pokrajnjih brodova.

Danas bazilika ima značenje posebno cijenjene crkve, bilo da se ta izuzetnost temelji na njezinoj starini i ugledu, veličini, umjetničkim vrijednostima ili nekim drugim posebnostima. Dijele se na dvije temeljne vrste: velike i male bazilike, što upućuje na stupanj njihove izuzetnosti.

U Katoličkoj Crkvi postoje četiri velike bazilike (tzv. basilicae majores), a koje simbolički predstavljaju produženje nekadašnjih najvažnijih kršćanskih središta, odnosno svaka od njih je svojevrsno liturgijsko sjedište jednog od četiriju patrijarha. Sve se četiri nalaze u Rimu. Najčasnija od njih je bazilika Svetog Ivana Lateranskog, koja se naziva majka i glava svih crkava, i predstavlja sjedište rimskog patrijarha, odnosno pape. Druga je bazilika Svetog Petra u Vatikanu, koja je simbolično sjedište carigradskog patrijarha, a stvarno je sjedište pape, jer se ondje zbiva glavnina liturgijskih slavlja, s obzirom da je pogodnija i po veličini i po položaju od bazilike Svetog Ivana Lateranskog. Treća je bazilika Svetog Pavla izvan zidina, kao sjedište aleksandrijskog patrijarha, a četvrta je bazilika Svete Marije Velike i predstavlja sjedište antiohijskog patrijarha. Tim se velikim bazilikama ponekad pribraja i bazilika Svetog Lovre, a koja predstavlja sjedište jeruzalemskog patrijarha. Osim tih velikih bazilika, u Rimu se nalazi i više malih bazilika (tzv. basilicae minores), a tim se nazivom nazivaju i mnoge druge značajne crkve u svijetu.

Prvotnu Lateransku baziliku izgradio je car Konstantin Veliki, poznat po tome što je 313. god. naredio prestanak progona kršćana, a koji su do tada bivali na najokrutnije načine ubijani braneći svoju vjeru u uskrslog Krista. Točnije, dao ju je sagraditi papa Melhijad (311.-314. godine), ali na zemljištu koje je Crkvi, zajedno s Lateranskom palačom, darovao car. Riječ je o zemljištu na jednom od sedam rimskih brežuljaka – Lateranu (lat. Caelius), a koje se nalazilo na posjedu obitelji Plauci Laterani. Današnja bazilika potječe iz kasnijih vremena, jer je prvotna pretrpjela više požara i potresa i u tom smislu bitno je izmijenjena.

Povijesni zapisi kažu da je baziliku posvetio papa Silvestar I. 9. studenoga 324. god., pa je razumljivo što se na isti dan slavi blagdan Posvete Lateranske bazilike. Ipak, na današnji se dan slavi tek od 12. st., s tim da se blagdan najprije slavio samo u Rimu, a od tada se proširio na cijelu Crkvu.

To je ujedno i prva posvećena bazilika u Crkvi, a najprije je bila posvećena Presvetom Spasitelju, dok od 10. st. dodatno nosi naslov i po sv. Ivanu Krstitelju (prema predaji, njegova se glava čuva u toj bazilici), te sv. Ivanu Evanđelisti. To potvrđuje i njezin službeni naziv koji glasi: Archibasilica Sanctissimi Salvatoris et sancti et Iohannes Baptista Evangelista in Laterano, odnosno na hrvatskom: Arhibazilika Presvetog Spasitelja, Svetog Ivana Krstitelja i Svetog Ivana Evanđelista na Lateranu. 

U Lateranskoj bazilici održano je čak 5 ekumenskih sabora, u razdoblju od 1123. do 1512. god., što također svjedoči o njezinoj važnosti i utjecaju na cijelu Crkvu.

Kao što je rečeno, to je bazilika rimskog biskupa – pape, odnosno u njoj je stvarno sjedište imao papa sve do 15. st., od kada se preselio u Vatikan. Drugim riječima, ona je katedrala pape kao rimskog biskupa, dok je bazilika Svetog Petra u Rimu sjedište pape kao vrhovnog poglavara cijele Katoličke Crkve.

Za nas je svakako važna i činjenica kako je papa Ivan IV. u njezinoj krstionici podigao kapelicu Sv. Venancija i u nju pohranio moći solinskih i istarskih mučenika. Naime, taj je papa bio podrijetlom Dalmatinac, a poslao je opata Martina oko 640. god. u Dalmaciju da otkupi zarobljene kršćane i učvrsti ih u vjeri. Taj je opat tako sa sobom u Rim ponio i relikvije sv. Dujma, sv. Anastazija, sv. Venancija, sv. Mavre i drugih solinskih i istarskih mučenika, o čemu svjedoči jedan sačuvani mozaik, ispod kojeg na latinskom piše: “Papa Ivan izvršio je blagoslovom Božjim pobožni zavjet i ustrajnim zauzimanjem dao načiniti ovaj spomenik, koji sjaji poput dragocjenih kovina na krstionici. Tko god amo pristupa i duboko se Kristu klanjao, taj neka uzdiže, vruće molitve k nebu.”

Iako se možda današnjem vjerniku može činiti čudnim zašto bismo kao blagdan slavili posvetu jedne crkve, valja još jednom naglasiti kako je riječ o majci i glavi svih crkava grada i svijeta, kako to na latinskom jeziku piše na samom ulazu (Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput), odnosno slavlje Lateranske bazilike nam priziva u pamet važnost i vrijednost zajedništva i jedinstva cjelokupne Crkve, na čelu s njezinim zemaljskim poglavarom – papom, jednako kao što ističe papu kao nasljednika svetoga Petra – onoga kome je Krist povjerio ključeve Crkve i dao svevremensko obećanje: Ni vrata paklena neće je nadvladati!

Također, taj nam blagdan priziva u pamet važnost i Crkve i crkve, odnosno Božjeg prebivališta u cjelokupnom Božjem Narodu kao Hramu Božjem, kao i Božjeg prebivališta u svakoj crkvi, gdje nas sve okuplja snaga Kristova vazmenog otajstva u euharistiji. Podsjećanje je to i na prijelaz iz djelovanja progonjene u slobodnu Crkvu, odnosno da je naviještanje Božje riječi, slavljenje euharistije i svjedočenje istine o uskrsnulom Sinu Božjem ono koje nipošto ne ovisi o zgodnim i nezgodnim vremenima, nego o vjernosti Bogu i Crkvi.


Autor: vjeraidjela.com

255 total views, 5 views today

(Visited 13 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*