Post i nemrs

Katolička Crkva od davnine njeguje vrijednost posta, a njegov je smisao bitno vezan ponajprije uz odnos prema Bogu, potom prema drugim ljudima, te na kraju prema samomu sebi. Tako je post prvenstveno djelo kojim potvrđujemo svoju zahvalnost prema Bogu, odnosno za čovjeka koji razmišlja o Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi postaje samo po sebi razumljivo da svojim suzdržavanjem od hrane barem malo uzvrati Ocu na tolikoj ljubavi,

po kojoj nam daruje svoga Sina, kao i Sinu na poslušnosti Očevoj volji do smrti na Križu. Post je djelo koje nas poziva i na djelotvornu ljubav prema bližnjima, a očituje se prije svega u tomu što smo pozvani ona sredstva koja bismo utrošili na hranu sada darovati onima koji su u potrebi. I na koncu, post je djelo koje nama koristi, i u duhovnom i u fizičkom smislu, jer nam pridonosi produbljenju odnosa s Bogom i drugim ljudima, a također i zdravlju.

Stoga je razumljivo da je takav post bitno različit od bilo kakvoga drukčije motiviranoga suzdržavanja od hrane, jer ovi drugi, iako mogu imati pozitivnu pozadinu, nemaju pred sobom navedeni trostruki odnos, nego neke konkretne čisto ovozemaljske ciljeve.

No, i u tom religioznom smislu možemo razlikovati post od posta, od spremnosti vjernika na stupanj žrtve do različite jačine koji post za nekoga čovjeka može imati. Tako ima onih koji ne razumiju i ne cijene dovoljno Kristovu žrtvu pa će u tom smislu za njih post biti tek izraz određene tradicije ili pukoga udovoljavanja zapovijedi Crkve, dok će drugi naprotiv osjećati neizmjernu zahvalnost i iz toga će razloga htjeti da im post bude što stroži, pa čak do mjere da toga dana ne će htjeti baš ništa jesti.

Ali valja imati na umu da ima i onih ljudi kojima je iznimno teško postiti, dok je drugima to prilično lako i ne predstavlja veliku žrtvu. U tom smislu smanjenje unosa hrane onima prvima, iako se količinski može činiti neznatnim, može biti i puno veća žrtva od onih koji poste na kruhu i vodi, ali im to ne predstavlja bitnu poteškoću. Drugim riječima, post je intimno vezan uz ljudsku savjest i takvim ga treba držati, ali uvijek uz poticaje da bude čisto motiviran, bez primjesa egoističnih elemenata.

S obzirom na rečeno, valja razumjeti i cijeniti današnje odredbe Katoličke Crkve o postu i nemrsu, koje se nekima čine preteškima, a drugima su pak minimalističke. Crkva tako određuje da je svaki vjernik od navršene 18. godine do započete 60. godine dužan obdržavati post dva dana u godini, tj. na Pepelnicu ili Čistu srijedu, te na Veliki petak. Uz to je svaki vjernik koji navrši 14. godinu dužan obdržavati i nemrs u dva navedena blagdana, te svaki petak, osim ako toga dana padne neka svetkovina.

Post je takav oblik suzdržavanje od hrane kojemu je cilj iz zahvalnosti prema Bogu malo i gladovati, odnosno prema vrijedećim propisima vjernik se u dan posta smije najesti jednom do sita. Nije, dakle, određeno koju hranu smije, a koju ne smije jesti, nego može jesti bilo što, ali u manjoj količini no što bi to učinio u dan kada ne posti, te uz taj jedan obrok do sita, ukoliko mu je potrebno, može uzeti još dva mala obroka.

Nemrs označava suzdržavanje od mesa i mesnih prerađevina, a nije određeno da se hrana količinski treba smanjiti. Ukoliko osoba nije u mogućnosti ispoštovati odredbu nemrsa zbog objektivnih okolnosti (npr. bolesnici, trudnice i sl.), pozvani su umjesto nje učiniti neko dobro djelo ili se odreći nečega drugoga.

Na Čistu srijedu i Veliki petak Crkva propisuje post i nemrs, što znači da bi se u te dane katolik trebao suzdržati od mesa i mesnih prerađevina, te samo se jednom do sita najesti. Od toga mogu biti oslobođeni oni kojima je iz zdravstvenih ili nekih drugih objektivnih razloga teško postiti, ali i oni su naravno tada pozvani to zamijeniti nekim drugim dobrim djelom.

S obzirom da u današnje vrijeme, kada ima hrane u izobilju, a uglavnom se kuha na ulju,  post i nemrs kakav propisuje Crkva u načelu nije velika žrtva onima koji su zdravi i u snazi, mnogi se od njih dragovoljno suzdržavaju i od jaja, mlijeka, mliječnih proizvoda, slastica, alkohola i drugoga, što je svakako hvalevrijedno i poželjno.

Naravno, takvom suzdržavanju od jela i pića valja pridodati i druge vrste postova, koje nipošto ne bismo trebali zanemarivati, a riječ je o tomu da se pokušamo riješiti svega onoga za što osjećamo da nas u duhovnomu smislu umanjuje kao ljude i djecu Božju, odnosno da se pokušamo obuzdavati u činjenju grijeha i nekih konkretnih mana.

U svjetlu i takvoga posta i onoga posta koji se odnosi na jelo i piće,  posebno je značajan korizmeni post, koji traje 40 dana (ne računajući nedjelje, jer nedjeljom se ne posti), a lijepo je primijetiti da mnogi katolici to vrijeme vrlo ozbiljno shvaćaju i spremni su se nečega odreći. Također, kroz to vrijeme mnogi se uz odricanje od nečega obično i opredjeljuju za nešto, odnosno nastoje posebno činiti dobro, pojačano se moliti, češće ići na svetu misu, ići na križni put ili provoditi neke druge oblike pobožnosti, biti pozorni prema bližnjima i nastojati im pomagati konkretnim načinima, itd.

Drugim riječima, kao takav, korizmeni post označava i odricanje od nečega i opredjeljenje za nešto, a sve iz ljubavi prema Bogu i želje da se makar malo kroz osobno trpljenje zahvali Kristu na njegovoj prečistoj Žrtvi. Također, takav post nas potiče da se pokušavamo suobličiti Kristu, koji je sam prije početka svojega javnoga djelovanja postio 40 dana, a možemo opravdano pretpostaviti da je to Kristovo odricanje od hrane i pića bilo vrlo, vrlo strogo.

Zato je dobro imati u vidu kako post, kao ozbiljno suzdržavanje od jela i pića, ni danas, bez obzira što mu mnogi ne vide vrijednost, nije nešto što bi trebalo prezrijeti, nego naprotiv njegovati, te u tom smislu nastojati, ako nam zdravlje i snage dopuštaju, doista postiti svih 40 korizmenih dana. Netko će u tom smislu možda milošću Božjom moći čak i postiti sve to vrijeme o kruhu i vodi, netko drugi će si možda moći tek malo količinski smanjiti hranu, netko će pak kroz cijelo to vrijeme ne mrsiti, netko će nastojati jesti samo ribu i hranu biljnoga podrijetla, itd. Kako god bilo, važno je da to bude Bogu na slavu, a čovjeku će sigurno biti na korist.

No, ako i nema možda snage i spremnosti za četrdesetodnevni post, možda će imati snage postiti u određene dane u tjednu, te na takav način pokazati svoju zahvalnost Bogu. Od davnine se naime u Crkvi postilo petkom, a taj je dan uzet kao spomen na Kristovu muku i smrt, odnosno kao nastojanje da se koliko-toliko pridružimo njegovoj patnji. Osim toga, u ranijim se vremenima postilo i srijedom i subotom, dok danas mnogi ljudi poste u čast svetomu Anti utorkom. Čini nam se da bi bilo dobro, ako čovjeku to životne prilike dopuštaju, postiti makar koji od tih dana, te na takav način pokazati svoju spremnost da si obnovimo dušu i tijelo.

Drugim riječima, ponovimo to još jednom, svaki post,

ako je učinjen iz čista srca, ima veliku vrijednost, jer je Bogu na slavu, a nama na korist.


Izvor: Vjeraidjela.com

594 total views, 6 views today

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: