Papa Celestin I. – veliki graditelj i borac protiv krivovjerja

Sveti Celestin je kao 43. papa vladao od 422. do 432. godine

Današnji sveti zaštitnik je papa Celestin I, koji je kao 43. papa vladao od 422. do 432. godine. Po jednima rođen u Rimu, po drugima u Kampaniji, sin Priska, spominje se prvi put kao Celestin đakon u ispravi pape Inocenta I. iz 416. Kao namjesnik Kristov bio je vrlo energičan i aktivan. Borio se protiv raznih krivovjernih nauka i sljedbi u ranoj crkvi, prije svega protiv nestorijanizma i pelagijanizma.

Nestrorijanizam –  perzijski kršćani brojili su desetke milijuna ljudi

Prema nestorijanizmu, u Kristu su dvije osobe, ljudska i božanska, pa bi Marija bila samo Kristorodica (Χριστοτόϰος), a ne Bogorodica (Θεοτόϰος). Nestorijanizam je osuđen na Efeškom koncilu (431). Nestorijevi sljedbenici pod pritiskom službene Crkve emigrirali su u sjevernu Siriju (Edesa) i Perziju. Ondje su u drugoj polovici V. st. organizirali Nestorijansku crkvu.

Priklonivši se Nestorijevu nauku, organizirali su se 484–489. kao perzijska nacionalna crkva; sa svojim mnogobrojnim monaštvom i teološkim školama (u Seleuciji i Nisibisu) istaknula se i uspjelom misionarskom djelatnošću, koju je proširila po Siriji, Palestini, Egiptu, jugoistočnoj Indiji, Ceylonu, cijeloj srednjoj Aziji i duboko u Kinu.

U XII. st. Nestorijanska crkva imala je nekoliko desetaka milijuna vjernika, organiziranih u 200 biskupija. Nakon arapskih osvajanja u VII. st., nestorijanci su imali znatnu kulturnu ulogu, prevodeći Aristotela, Euklida, Galena, Ptolemeja na sirski, a potom i na arapski. Do teških progona nestorijanaca došlo je nakon mongolskih osvajanja u XIV. st. Godine 1551. dio nestorijanaca ujedinio se s Katoličkom crkvom, to su tzv. Kaldejski kršćani.

Nestorijanci su bili progonjeni na perzijsko-turskom graničnom području i za I. svjetskoga rata; do danas ih se održalo oko 200 000 u Iraku, Iranu, Siriji, Armeniji, Azerbajdžanu, Turskoj i SAD-u.

Pelagijanizam – vrsta samospasenja bez aktivne milosti

Pelagijanizam je naučavanje britskoga monaha Pelagija, kojim se niječu posljedice istočnoga grijeha i presudna uloga milosti u spasenju. Čovjeku nije nužna milost da bi dobro radio, već samo da bi lakše činio dobro. I spasenje i krjepost ovise u prvome redu o naporu čovjekove slobodne volje. Glavni protivnik toga naučavanja bio je sveti Augustin, koji je naglašavao ulogu Božje milosti u ljudskom spasenju.

Pelagijanizam je osuđen na koncilima u Kartagi (411) i u Efezu (431). U povijesti zapadnoga kršćanstva pelagijanizam je oživljavao kao reakcija na jednostrano shvaćeno Augustinovo naučavanje, osobito kod M. Luthera i J. Calvina. Ponešto ublaženo Pelagijevo naučavanje, semipelagijanizam, održalo se u Galiji do VI. st.

Danas je neopleagijanizam prisutan u stanovitim pokušajima vjernika da ostvare spasenje vlastitim nepotpomognutim naporima, na što je nedavno upozorio i papa Franjo. Osim toga, papa se osvrnuo i na sveprisutni neognosticizam i negiranje stvarnosti objektivnog postojanja ljudskog tijela kao Božjeg stvaralačkog čina, te pokušaju zanemarivanja tijela, što ima korijene u vrlo starom gnosticizmu, herezi prisutnoj još od apostolskih vremena.


 

1,701 total views, 6 views today

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: