OTKRIVANJE ŽIVOTNOG POZIVA

Sindrom paunova repa – ili zašto ne uspijevamo prepoznati Božju volju u svom životu!

Ponekad očekujemo da će životni poziv riješiti sve naše probleme, odgovoriti na sva naša pitanja i ispuniti sve naše želje. No, to nisu svrhe poziva. Prepoznavanje poziva, također, ne sastoji se u pronalasku odabira koji će ispuniti ta očekivanja… Poziv – svaki poziv – škola je ljubavi i put žrtve.

Prilično je uobičajeno i ispravno govoriti o „prepoznavanju poziva“ – osobito poziva na posvećeni život ili svećeničkog poziva, no i poziva na brak, karijere i druge velike odluke. Ipak, u modernoj zapadnoj kulturi, ideja prepoznavanja poziva postala je problematična, stvarajući nepotrebnu neodlučnost i tjeskobu.

Problem nije u klasičnim konceptima niti u jeziku, već u nama i našem načinu razmišljanja. Oblikovani modernom osjetljivošću na snažnu samosvijest, te kulturom konzumerizma opsjednutom mogućnostima izbora i „potragom za srećom“, previše mislimo o sebi i svojim željama. Često, u pozivu tražimo pogrešne stvari. Prema tome, i prepoznavanju našeg poziva pristupamo na krivi način.

Naša su očekivanja pogrešna. Svjesno ili ne, ponekad očekujemo da će životni poziv riješiti sve naše probleme, odgovoriti na sva naša pitanja i ispuniti sve naše želje. No, to nisu svrhe poziva. Prepoznavanje poziva, također, ne sastoji se u pronalasku odabira koji će ispuniti ta očekivanja.

Tvoj poziv neće dostići te nerealistične nade. Ništa na ovom svijetu neće odgovoriti na sva tvoja pitanja, riješiti sve tvoje probleme, niti ispuniti sve tvoje želje. To su nemoguće, nezrele ambicije, i velik dio duhovnog života sastoji se u shvaćanju da su one nemoguće i nezrele.

Svrha života je sjedinjujuće pobožno služenje Bogu, koje uključuje ljubav prema našem bližnjemu (u kojem prebiva Bog). Ovo je pravi smisao svakog poziva. Neki oblici života, poput monaštva, izravno su usmjereni prema tom cilju; drugi su usmjereni neizravno. No to su samo različite inačice jednog ljudskog poziva: voljeti Boga i služiti mu, te u Kristu postati jedno s njime.

Poziv – svaki poziv – škola je ljubavi i put žrtve. Tvoj poziv je način na koji će tvoj sebični ego umrijeti, kako bi bio uskrišen kao sluga i ljubimac Božji. Jedino to možemo očekivati; no to je sve – smisao života, sve što doista postoji.

U svome ću pozivu naučiti odustati od svojih pitanja, nositi križ svojih problema te biti otajstveno ispunjen čak i kada nisam sretan. Možemo donekle odabrati na koji način ćemo prolaziti taj proces; no, sve dok smo u milosti Božjoj, ne možemo odabrati hoćemo li ga prolaziti ili ne. Čini mi se da je ovo stav s kojim trebamo ući u prepoznavanje poziva. Ne odabirem između proizvoda i modela u trgovini, tražeći da mi savršeno pristaje ili da bude najbolja vrijednost za novac. Umjesto toga, osoba je suočena s pitanjem: Kako izgubiti svoj život, da bih ga spasio? (Lk 9, 24)

Od svih pogrešnih očekivanja koja donosimo u prepoznavanje poziva, možda je najopasnije očekivanje „sve će konačno imati smisla“. Zamišljamo da će naš istinski poziv, kada ga pronađemo, donijeti nešto poput potpune povezanosti i rješavanja naših rascjepkanih, skršenih, neriješenih života.

Moderan život – u kombinaciji velike siline i nestabilnosti – potiče i unutarnju rascjepkanost psihe i intenzivno usmjeravanje na sebe, što tu rascjepkanost čini posebno bolnom. Prirodno, želimo spojiti komadiće, povezati labave krajeve. No, ne možemo to očekivati tijekom naših sadašnjih, zemaljskih života.

Zasigurno, istinski poziv donijet će određenu povezanost: osoba će shvatiti svoju zadaću, svoj put, na nov način. Imat će određenu razinu jasnoće, barem u pitanju kojim putem treba krenuti na hodočašću prema svojem konačnom odredištu.

No, zamka je – možda vrlo česta – misliti da će moj poziv razriješiti i sakupiti sve raštrkane dijelove slagalice moga života, liječeći svu unutarnju razdvojenost i bolnu nepovezanost moje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Tvoj poziv neće na taj način dati smisao životu.

Prepoznavanje poziva nije pronalazak skrivenog, magičnog ključa koji će otključati tvoj život i riješiti zagonetku tvoga bića. Kada shvatiš što trebaš činiti sa svojim životom, i počneš tako živjeti, bit ćeš si jednaki misterij kao što si sad. Tvoje dnevne zbrke, frustracije koje se ponavljaju te duboka zbunjenost, ostat će. Život, čak i život osvijetljen vjerom, bit će zagonetka – barem koliko i prije.

Tako nam mora biti na zemlji. Stvari će se promijeniti tek u svijetu koji dolazi: tamo gdje ćemo jasno vidjeti ono što sada gledamo „kroza zrcalo, u zagonetki“ (1 Kor 13, 12), gdje će mi moje tajno i vječno ime – koje sada niti ne znam – biti dano (Otk 2, 17). Tvoj poziv nije odgovor na pitanje tvojega bića; to je samo dio Božje prisege da će odgovor biti dan na kraju.

Tvoj poziv neće izliječiti ni duboki osjećaj nepotpunosti i žudnje koju osjećaš. Presudno je ovo shvatiti. Mnogi ne uspijevaju u svojem pozivu – možda posebno u pozivu na brak – jer očekuju da će njihov životni poziv zadovoljiti, ili barem ukloniti, nemoguću i neizrecivu čežnju koja u njima postoji: ta čudna mješavina strahopoštovanja, želje i tuge pred otajstvom postojanja.

No, tvoj poziv, koji god da jest, to ne može učiniti. To je naša čežnja sve dok smo na ovome svijetu. Moramo ju nositi, i dopustiti da postane „slobodno mjesto za Boga“.

Sve ovo – tuga i zbrka života – pratit će te u tvom pozivu. Postojat će, bez proturječnosti, zajedno s radošću i istinom Evanđelja. To moramo pretrpjeti dok se posve ne sjedinimo s Bogom u vječnosti.

No, to sjedinjenje mora početi sada i ovdje, ako će se uopće dogoditi. Tvoj poziv, na kraju krajeva, samo je način na koji ćeš dopustiti da se to dogodi.

„Ne može se pobjeći od sebe“, kaže uobičajena mudrost. To je možda djelomično istina, barem u prirodnom poretku. Ali nije istina u poretku milosti. Tamo Bog pruža izlaz, ili nešto bolje od izlaza za bijeg: onostranost koja čuva sve naše prirodne darove, dok odvraća našu pažnju s nas samih. Ostajemo ono što jesmo; no, naša se pažnja jednostavno uzdaje u Boga – „koji je sveprisutan i sve ispunja“.

Tako smo pobjegli: ne gledamo više na sebe, tjeskobno niti oholo, ni na bilo koji drugi način, osim osnovnog, neophodnog minimuma. Jednostavno gledamo u Krista, i u našeg bližnjeg s kojim se on poistovjetio. (Paradoksalno, tek tada – kada smo gotovo posve zaboravili na sebe – vidimo se ispravno i znamo tko smo doista.)

No, to je jedini izlaz. Ne možete krenuti prečicom i jednostavno se oženiti, ili postati misionar, ili promijeniti karijeru, ili otići u samostan. Takvi odabiri se moraju napraviti, i takve odgovornosti prigrliti; no one nam neće, same po sebi, pružiti ikakvu priliku za bijeg. Ove su vanjske situacije samo potrebna sredstva, okolnosti u kojima naše oslobođenje postaje moguće.

Ući ćeš u novo stanje života, svoje odabrano, od Boga poslano zvanje; pa ipak, jer nisi radikalno obnovljen, iskusit ćeš ga kao većinom poznato, jednom kada prestane biti novost.

Jednoga dana to neće biti tako: bit ćeš promijenjen, ako ustraješ. No, ova se promjena neće dogoditi samo promjenom okolnosti. One će te preoblikovati – Bog će te kroz njih preoblikovati – tijekom godina.

Polako ćeš biti oslobođen zamke sebičnosti u kojoj si rođen. U školi tvoga zvanja, Krist će te učiti kako zaboraviti svoje želje, pa i svoje potrebe, radi ljubavi koja „ne traži svoje“ (1 Kor 13,5).

Koji god poziv prigrlio, tvoje će zvanje biti način na koji ćeš potpuno pustiti Isusa u svoj život, učeći voljeti Boga više nego sebe.

To ne znači opsesiju nekom sentimentalnom idejom, niti obožavanje neke ustoličene misaone apstrakcije. To znači živjeti u punini Realnosti: prepoznavati i ljubiti Gospodina koji je potpuno onostran, a ipak posve prisutan, Sin Boga koji se „igra na deset tisuća mjesta / ljubak u udovima, i ljubak u očima koje nisu njegove / Ocu po crtama ljudskih lica“ (G. M. Hopkins).

Jedno bi od tih lica trebalo biti tvoje vlastito, a svjetlost bi tvojih očiju trebala biti svjetlost Krista koji u tebi prebiva: ovo je cilj tvojega poziva, koji god on bio.

No, nećeš dostići taj cilj običnim ljudskim sredstvima: ne kalkuliranjem, strategijom, pažljivim izbjegavanjem rizika koji, čini se – no, tako se samo čini – pokreću svijet.

Središnje pitanje prepoznavanja poziva je: Kako umrijeti s Kristom, da uskrsnem s njim? Kako izgubiti svoj život da ga pronađem? Što će me dovesti do točke u kojoj sa svetim Pavlom mogu reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“?

Takvo je razmišljanje više od suprotnosti kulturi; nadilazi naše prirodne težnje. No, to je perspektiva Evanđelja – stav Krista koji „sam sebe oplijeni“ (Fil 2, 6) – stav koji treba postojati i u nama. I jedino takvim načinom razmišljanja možemo oživjeti tri poziva – brak, posvećeni život i svećenstvo – koji su trenutno u krizi.

 

Benjamin Mann | www.catholicexchange.com

Prijevod: Ivana Bosnić

643 total views, 2 views today

(Visited 122 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*