Natuzza Evolo – stigmatičarka koja je komunicirala s anđelima i pomagala ljudima u najtežim problemima

Natuzza je tvrdila da svatko od nas ima svojega anđela čuvara. Kod posvećenih osoba, svećenika i redovnika, tvrdila je, anđeli čuvari stoje s njihove desne strane, a kod vjernika laika s njihove lijeve

U ožujku 2008. profesor kirurgije Gianni Barone provodio je najneobičnije istraživanje u životu. Na molbu o. Michelea Cordiana došao je iz Napulja u Paravati kako bi dao stručno mišljenje o ranama na nogama 84-godišnje Natuzze Evolo. Liječnik je već prije bio čuo za tu ženu koja je bila na glasu kao katolička mističarka. Jednom ju je i susreo, u prosincu 1987., kada su nakratko i razgovarali.

No sada je išao k njoj da osobno pregleda njezine stigme.

Profesor Barone radije upotrebljava izraz “rane” nego “stigme” jer kao kirurg želi ostati na području medicinske znanosti. No ne krije da se tijekom toga pregleda susreo s nekoliko začuđujućih pojava na kakve tijekom dugogodišnje liječničke prakse nije naišao. Prvo, rane na obje njezine noge bile su potpuno simetrične. Zatim, obje su joj potkoljenice bile oteknute sve do koljena i upaljene. I treće, rane su se neobično ponašale. Naime, krv je iz njih trebala ili teći ili se trebala početi zgrušavati. U njezinu pak slučaju krv nije tekla, ali joj, s druge strane, rane nisu počele ni zarastati. Cijelo su vrijeme bile svježe i bile su jarko crvene boje, a nisu se gnojile niti gnjilile.

Barone je ustvrdio da se ta pojava protivi zakonitostima po kojima djeluje ljudski organizam.

Profesor Barone nije bio prvi liječnik kojega je osupnula ova mističarka s juga Italije. No prije nego što iznesemo rezultate analiza drugih liječnika, saznajmo nešto o životu Natuzze Evolo.

Rodila se u gradiću Paravatiju u pokrajini Calabriji 1924. godine. Majka ju je sama odgojila: nakon što je otac otišao u Argentinu trbuhom za kruhom, izgubio mu se svaki trag. Obitelj je bila veoma siromašna tako da Natuzza nije mogla ići u školu i nikada nije naučila ni čitati ni pisati. Već s 14 godina morala je početi raditi kao služavka u kućama imućnih obitelji.

 

Natuzza Evolo živjela je u gradiću Paravatiju na jugu Italije s mužem Pasqualeom Nicolaceom i njihovo petero djece. Živjeli su dugi niz godina u skladnu i sretnu braku. Njihov sin Francesco pripovijeda da kao dijete nije bio svjestan da mu majka ima iznimne darove; vjerovao je da sve odrasle žene imaju nadnaravna viđenja i da svakodnevno razgovaraju s Isusom i anđelima. Kada je krenuo u školu, šokirao se shvativši da majke njegovih vršnjaka nemaju takva iskustva.

Kada su je zapitali otkuda joj neobična sposobnost davanja dobrih savjeta i ispravnih odgovora i na najteža pitanja, Natuzza Evolo je odgovorila da sve to proizlazi iz njezina dara komunikacije s anđelima. Tvrdila je da vidi anđela čuvara svake osobe koji joj prilazi i s kojim ona onda komunicira. Profesor Valerio Marinelli, mističarkin biograf koji je niz godina proučavao njezino djelovanje, napisao je: “Promatrajući Natuzzu puno sam puta primijetio da bi nakon postavljenoga pitanja zastala, gledajući ne u osobu s kojom razgovara, nego upirući pogled u točku pored nje. Također sam se uvjerio da je u stanju davati trenutačne odgovore na teška i komplicirana pitanja ljudima koje je prvi put u životu vidjela. Za sposobnost tako brze procjene problema i tako brza pronalaženja rješenja bilo bi potrebno biti obdaren iznimnom inteligencijom, imati golemo znanje i moć zaključivanja – a te vrline Natuzza nema. Upravo bih zato to uzeo kao dokaz da mističarka ima dar komunikacije s anđelima.”

Natuzza je tvrdila da svatko od nas ima svojega anđela čuvara. Kod posvećenih osoba, svećenika i redovnika, tvrdila je, anđeli čuvari stoje s njihove desne strane, a kod vjernika laika s njihove lijeve. Mnoštvo je svećenika dolazilo u Paravati u civilnomu odijelu, ali ih je Natuzza uvijek prepoznavala i to, kako je tvrdila, po položaju njihova anđela čuvara. Zahvaljujući tim duhovnim bićima mogla je razumjeti strane jezike i sporazumijevati se s tuđincima koji su joj dolazili.

O. Jarosław Cielecki, utemeljitelj i direktor Vatican Service Newsa, stigmatičarku je posjetio samo jednom, nedugo prije njezine smrti. O. Jarosław tvrdi da je znala stvari koje nikako nije mogla znati: znala je da se u vlaku iz Rima u Napulj molio za svoju nedavno preminulu majku, da je imao tešku bolest želuca, da će te iste večeri u Poljskoj umrijeti otac njegova prijatelja, a o čijemu ju je zdravlju htio pitati. Kada je svećenik upitao Natuzzu hoće li on sam ozdraviti, ona je usmjerila pogled u točku desno od njega i zatim odgovorila:

“Tvoj anđeo čuvar rekao mi je da ti pokažem ovu gestu.” I potom stavila kažiprst na usta u znak šutnje.

Prva mistična iskustva imala je već kao dijete. S nepunih šest godina doživjela je prva viđenja Isusa i Marije. Poslije toga do kraja je života imala viđenja svetaca, anđela i duša u čistilištu. Za vrijeme jedne korizme, dok je još bila tinejdžerka, dobila je stigme koje su otada uvijek bile posebice izražene i bolne na Veliki petak. Očevici su kasnije posvjedočili da bi na taj dan ona dva sata u svojemu tijelu trpjela Kristovu muku.

Godine 1938. dobila je dar raspoznavanja bolesti kod drugih ljudi, predviđanja ishoda operacija te savjetovanja odgovarajućih lijekova. Ljudi iz cijeloga svijeta dolazili su k toj nepismenoj Talijanki kako bi od nje tražili savjet, pomoć i molitvu. Primala je i po stotinjak ljudi dnevno. Iako nikada nije učila ni jedan strani jezik, mogla je razgovarati sa strancima bez pomoći prevoditelja. Njezini biografi procjenjuju kako se tijekom šezdesetak godina susrela s gotovo milijun ljudi.

Tijekom toga vremena mijenjalo se stajalište crkvenih vlasti prema njoj. Na početku su se crkvene vlasti distancirale, skeptične prema njezinim darovima. Bilo je to uglavnom zato što se biskup Miletoa Paolo Albera uvelike oslanjao na mišljenje franjevca Agostina Gemellija. Taj je liječnik i psiholog, ujedno i rektor Katoličkoga sveučilišta u Milanu, bio iznimno kritičan prema Natuzzi, iako se s njom nikada nije osobno susreo. Gemelli je smatrao da je njezino ponašanje simptom histerije i biskup

Albera joj je stoga predložio liječenje u psihijatrijskoj bolnici. Provela je tamo dva mjeseca, ali liječnici nisu kod nje mogli pronaći nikakvu naznaku psihičke bolesti.

Tijekom vremena sve je više crkvenih predstavnika počelo prihvaćati Natuzzu Evolo i njezine izvanredne darove kao autentične. Kada je 1. studenog 2009. preminula u dobi od 85 godina, mjesni je biskup Luigi Renzo rekao da nema nikakve sumnje da je mističarka na nebu. Dva dana kasnije na njezin su pogreb došli desetci tisuća ljudi, a misu zadušnicu slavilo je šest biskupa i više od stotinu svećenika. Biskup Giovanni Ercole priznao je da mu je pokojnica bila poput duhovne majke koja mu je pomogla otkriti najdublje dimenzije njegova svećeničkoga poziva.

Natuzza Evolo jedna je od najpoznatijih stigmatičarki suvremenoga doba. Tijekom gotovo šezdeset godina svake se godine ponavljalo isto: na počeku korizme na njezinu bi se tijelu pojavile stigme koje su postajale sve izraženije kako bi se bližio Uskrs. Talijanski kirurg Rocco Molé na temelju opservacije njezinih rana napravio je posebnu studiju s brojnim fotografijama. Napisao je:

“Kako se Uskrs sve više bliži, stigme počinju poprimati drukčiji oblik. Formiraju se kraste, ugrušci i ljuske koje se potom postupno odvajaju od kože. Nekoliko mjeseci poslije nema čak ni ožiljka.” Rane bi uvijek počele zacjeljivati na isti dan – na uskrsnu nedjelju.

Osim toga, doktor Molé je kod Natuzze zabilježio više medicinski neobjašnjivih pojava. Prvo: rane ostaju otvorene danima, a da pritom nema znakova upale, oteknuća, gljivične infekcije ili gnojenja. Drugo: te rane nisu uspjele zarasti nikakvom liječničkom intervencijom ili farmaceutskim sredstvom. Treće: kada nakon Uskrsa rane konačno počnu zarastati, od njih se ubrzo više ne vidi ni trag, iako bi od takvih rana morao ostati ožiljak.

Slučaj Natuzze Evolo postao je veoma poznat u cijeloj Italiji i u akademskim je krugovima bio predmet brojnih rasprava tijekom kojih je bilo moguće primijetiti jasno pravilo: u osporavanju autentičnosti njezinih stigma najglasniji su bili oni koji nisu ni vidjeli ni pregledali rane mističarke  iz  Calabrije. Jedan od takvih bio je Armando De Vincentiis koji je iznio tezu o “ranama koje nastaju same od sebe” i “raznim dermatološkim bolestima kod kojih nastaju rane nalik stigmama”. S druge su strane bili liječnici koji su imali prigodu osobno se susreti s mističarkom ili pregledati uzorke njezinih rana. Među njima su bili i profesor sudske medicine Francesco Aragona, kirurg Umberto Corapi, kardiolog Andrea Mussari, nefrolog Isolina Mantelli i doktor Mario Cortese. Njihova su mišljenja išla u prilog autentičnosti njezinih stigma.

Također, svi su se oni složili u mišljenju da se fenomen stigma ne može objasniti samo s područja medicinske znanosti. Jer, kako je primijetio profesor Gianni Barone, u tomu bismo slučaju mogli govoriti samo o atipičnim ranama. Također, liječnik Rocco Molé koji je u razdoblju između 1985. i 1988. detaljno pregledavao rane mističarke ustvrdio je da “anatomska oštećenja tkiva i njihove atipične anatomsko-patološke karakteristike” svojim “položajima odgovaraju” Kristovim ranama nastalim tijekom raspeća.

Dr. Mario Cortese, koji je više puta proveo korizmu uz Natuzzu Evolo, primijetio je da su se “stigme na njezinim rukama pojavljivale na zapešćima, a ne na dlanovima, kako su umjetnici redovito prikazivali raspetoga Isusa sve dok istraživanja nisu utvrdila da su ruke osuđenicima pribijali na križ kroz zapešća kako bi mogli bolje podnijeti teret vlastitoga tijela”.

Dr. Andrea Mussari je pak pregledao leđa mističarke na kojima su se tijekom Velikoga tjedna pojavljivale rane nalik ranama od bičevanja. “Mogao sam prebrojiti tragove udarca bičem”, prisjeća se dr. Cortese koji je asistirao Mussariju. Oba su liječnika isključila mogućnost samoranjavanja kod talijanske mističarke.

Fenomen stigma je, dakle, moguće razumjeti jedino u religijskomu kontekstu. Stigme su iznimno rijetka mistična pojava, odnosno vidljivi znak posebna, duboko osobnoga odnosa s Bogom. Ta intimna povezanost s Isusom očituje se u primanju njegovih rana na vlastitomu tijelu, kao i trpljenju od tih rana.

Svaki je Veliki petak Natuzza Evolo trpjela boli nalik onima koje je trpio Isus na svojemu križnom putu. Njezinim ekstazama i trpljenjima više su puta svjedočili liječnici. Dr. Cortese, koji je tome prvi put nazočio 1970., kaže: “Žalila se ponajviše na poteškoće u disanju, posebno tijekom izdisaja, a upravo je tako trpio Isus, kao i svi osuđenici na smrt raspinjanjem. Kada je tako trpjela, nije mogla odgovarati na pitanja.”

Tijekom punih trideset godina Natuzzinim je trpljenjima svjedočila i nefrologinja Isolina Mantelli: “Gotovo je nemoguće opisati što je ta žena proživljavala na Veliki petak. Kao liječnica mogla bih reći da je to bilo kao da promatram osobu koja umire od posljedica asfiksije, s očitim i progresivnim poteškoćama u disanju i intenzivnim bolovima koji probadaju cijelo tijelo jer se često hvatala za ruke i ramena. Svi koji bi je vidjeli osjetili bi veliko sažaljenje zbog njezina stanja, čak i oni koji su znali da će bolovi prestati popodne, u vrijeme Isusove smrti.”

Kako je ustvrdio dr. Cortese, “s povijesnoga, ali i teološkoga stajališta, trpljenja koja je Natuzza proživljavala u potpunosti su odgovarala Isusovim trpljenjima tijekom njegove muke”.

Od Natuzzinih je suvremenika najveći utjecaj na nju imao Francesco Forgione, franjevac kapucin poznat kao Padre Pio. Bili su u redovitu kontaktu, a Natuzza je često organizirala i hodočašća u San Giovanni Rotondo, grad u kojemu je živio taj nesumnjivo najpoznatiji stigmatik XX. stoljeća.

 

 Autor: www.bitno.net./rastimo u vjeri

1,326 total views, 0 views today

(Visited 187 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*