‘Napravio sam film o abortusu, pa ljudi sada od mene okreću glavu – ali ugled i socijalni status me ne zanimaju’

“Taj film u jednom određenom smislu jest provokacija, ali u drugom je jako ponizan. U njemu ne postavljam pitanje kada započinje život. Niti je li abortus ubojstvo. U filmu nema niti natruhe vjere. Ja ne želim polemizirati, niti se želim svađati.
Ne zato što se možda bojim, nego zato što sam htio postići da se baš svi gledatelji na čas zamisle”

Možda zvuči kao predvidljiv početak razgovora s nekom poznatom osobom, ali Joška Marušića doista ne treba posebno predstavljati. Autor animiranih filmova, autor knjiga, priznati karikaturist koji svoje britke komentare političke stvarnosti objavljuje već desetljećima u najpoznatijim hrvatskim medijima, popularno televizijsko lice i voditelj emisija, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu… To su samo neki od njegovih postignuća po kojima je poznat.

Povod za razgovor s njim jest njegov posljednji animirani film “Zašto su došli vlakom”. Film koji je vjerojatno najvažniji dosadašnji prilog hrvatske umjetnosti artističkom tematiziranju abortusa. Film koji se može vidjeti na našem portalu već neko vrijeme zahvaljujući ekskluzivnom dopuštenju autora i producentske kuće Zagreb film, na čemu im i ovaj put zahvaljujemo.

Kao što smo i spominjali u najavi filma, “Zašto su došli vlakom” nije film koji je rađen iz striktno vjerničke, nego općeljudske perspektive koju Marušić zastupa i u ovom razgovoru koji će, sigurni smo, izazvati puno reakcija.

Film pogledajte OVDJE.

– Najavljivali smo vaš film na portalu kao „pro-life“ film. Jesmo li pogriješili ili ipak imate želju sa „Zašto su došli vlakom“ ući u raspravu o abortusu koja se trenutačno vodi u Hrvatskoj? Koja je intencija vašeg animiranog filma?

Naravno da imam namjeru ući u raspravu. Zato sam film i napravio. Ako u nečemu imam iskustva, imam ga u produkciji animiranih filmova. Ja sam jedan od najnagrađivanijih autora Zagrebačke škole animiranog filma i moje iskustvo u animaciji je enormno. I ovaj film napravljen je na temelju tog profesionalnog, ali naravno, i ljudskog, osobnog iskustva.

Animacija je, zapravo, relativno mlada umjetnost. Prva javna projekcija jednog animiranog filma dogodila se 1908. godine. Zbog komunikacijskog, medijskog i tehnološkog burnog razvoja, animacija je u neprestanom stanju razvoja i promjena. Animirani film nikada nije doživio, recimo, 10 godina potpunog „mira“ u kome bi se njime komuniciralo kao sredstvom “svakodnevne”, rutinske međuljudske komunikacije.

 

Prije sedam godina napravio sam, vjerojatno znadete, dugometražni animirani film „Duga“. Te iste godine u svijetu je napravljeno negdje tek pedesetak dugometražnih animiranih filmova, a nekoliko tisuća dugometražnih igranih filmova. Nije, dakle, nimalo lako raditi animirane filmove. A od tih 50 samo njih šest je igralo u multiplexima i bilo dijelom socijalne struje međukomunikacijske stvarnosti. Svi ostali filmovi teško će doći do običnog gledatelja.

Ja sam svojevremeno napravio film „Riblje oko“ koji je bio kandidat za Oscara i jako mu je malo nedostajalo da ga i dobije, a većina ljudi koja zna za mene taj film vjerojatno nije niti gledala. I taj film bio je „bačen“ u kategoriju „eksperimentalnog“ koja se u smislu gledateljstva potpuno iscrpljuje isključivo na festivalima. A tu je riječ o ekskluzivnoj, moglo bi se reći „elitnoj“ publici. I to je mene prestalo zadovoljavati. Jer medijima se bavim ne zbog nekakve igre ili, sačuvaj me, Bože, eskapizma koji oštro zabranjujem i svojim studentima. Vjerujem da mediji moraju biti u službi najšire međuljudske komunikacije.

  U filmu i medijima svjedočimo tiraniji ideologije koja se skriva iza tzv. zaštite ljudskih prava, tzv. multikulturalnosti, iza promocije svih mogućih alternativnih, socijalnih i seksualnih kultova i iza koje stoji konkretan ideološki interes koji ima za cilj uništavanje obitelji, vjere i nacije. Ja u tome nisam htio više sudjelovati

– A ova festivalska publika nije vam više bila jamstvo te komunikacije i zato ste bili nezadovoljni?

Da. A još jedan razlog mog nezadovoljstva jest i taj što posljednjih dvadesetak godina u filmu i medijima svjedočimo tiraniji jedne ideologije koja se skriva iza tzv. zaštite ljudskih prava, tzv. multikulturalnosti, iza promocije svih mogućih alternativnih, socijalnih i seksualnih kultova. A iza svega toga stoji konkretan ideološki interes koji ima za cilj uništavanje obitelji, vjere i nacije. Gotovo svi festivalski filmovi propagiraju takozvanu “new age” ideologiju, i ja u tome nisam htio više sudjelovati.

– Ove će vaše riječi sigurno izazvati oštru reakciju!

Ja sam uvijek govorio otvoreno. Ne želim biti dio toga, posebice zato što me u animiranom filmu uvijek zanimala „poruka“, a ostali elementi poput likovnosti, animacije, režije, postprodukcije bili su u njezinoj funkciji.

Trebalo mi je dosta vremena shvatiti i afirmirati taj stav u sebi do kraja. Jer polovicu svoga života se nekome dokazujete i mistificirate autoritete koji u pravilu, to kasno saznate, jednostavno vama manipuliraju. Kada sam to shvatio, odlučio sam u tome i ustrajati.

Mene više ne zanima prikazivati filmove isključivo na festivalima i tamo se natjecati sa svojim studentima. Mene ugled i socijalni status više ne zanimaju. Često kažem u šali kako ću do kraja svoga života intenzivno raditi na uništavanju svog ugleda. Želim raditi filmove koji su rizični. Ne zbog rizika po sebi, nego zato što je to moje poslanje kao odgovorna umjetnika, i od mene se očekuje da postavljam neugodna pitanja, a ne da idem utabanim stazama hipotetičnog uspjeha u uskom krugu „poznavalaca“ animacijske produkcije koji se prave „objektivnima“, a zapravo su potpuni ideološki monstrumi.

Ono što sada radim jest traženje novog gledateljstva. Onog koje traži poruku koja je primjerena animacijskoj poetici i koje nije razmaženo i zasićeno „trendovima“ i kritičarskim gnjavažama. Moram iskreno priznati da sam pokušao to napraviti i sa svojim dugometražnim filmom „Duga“, ali nisam uspio jer ljudi nisu bili spremni za to, potpuno „preparirani“ holivudskim klišejima. Potrošio sam milijun eura na film koji je vidjelo tek 6000 ljudi. To je bio svojevrsni poraz, ali ja sam iz Dalmatinske zagore i mene je nemoguće uvrijediti. Uspio sam to prebroditi. Rekao sam – idem dalje i neću stati.

Sada pripremam film o eutanaziji, a radit ću i film o vjeri. Izložit ću se potpuno. Želim postavljati najteža pitanja svojim filmovima.

– „Zašto su došli vlakom“ jest dakle neka vrst provokacije?

Da, ali pozitivne, u svakom slučaju, ne destruktivne! Ja sam sebi postavio pitanje: jesam li sposoban napraviti film o abortusu? Ali, ne takav da kroz njega forsiram svoje stajalište jer bih se onda obraćao samo svojim istomišljenicima. Ja to nikada ne radim. Pogledajte moje političke karikature. One su jako uspješne, ali postoje ljudi koji ih ne vole jer tvrde da sam „za sve režime“. Ali, ako i jesam – u čemu je problem? Trebam li ja kao umjetnik nestati kada nestane neki režim? Nisam ih ja doveo na vlast!

Svoju umjetnost radim za pametne i dobronamjerne, čestite ljude. One koji kao i ja slute da sve naše krajnosti treba spajati jer smo nesavršeni ljudi. A ne jedne druge maltretirati svojim nesavršenostima.

Smatram kako nema u ovom trenutku čovjeka, znanstvenika ili vjernika, koji s potpunom sigurnošću može utvrditi kada počinje ljudski život. Ili reći da za tu tvrdnju ima mandat.

– Dobro, mi na portalu Bitno.net ne slažemo se s tim…

U redu. I trebate ustrajati u svojim načelima. Ali priznajte, imate teške muke s “protivnicima”! Moj film nije bio dio te rasprave niti želim raditi film kao doprinos toj borbi. Jer, to je preteško emocionalno, vjersko, ljudsko i socijalno pitanje i želim natjerati dobronamjerne ljude da promisle, barem sebi, iskreno o tome. A ne da se kolju oko toga s „naslijeđenih“ ideoloških pozicija i predrasuda. Taj film u jednom određenom smislu jest provokacija, ali u drugom je jako ponizan. Ja u tom filmu ne postavljam pitanje kada započinje život. Niti je li abortus ubojstvo. U filmu nema niti natruhe vjere. Ja ne želim polemizirati, niti se želim svađati. Ne zato što se možda bojim, jer ja se kao umjetnik i čovjek ne bojim ničega. Nego zato što sam htio postići da se baš svi gledatelji na čas zamisle. No, i festivalska, a ne samo „obična“ publika jako se podijelila.

 Nitko ne smije prisiljavati doktore da rade abortus. Nitko. Jer onima koji ih na to prisiljavaju treba postaviti jednostavno pitanje: Je li trudnoća bolest? Liječnici se uče spašavati ljude i oni liječe bolesnike. Je li žena u drugom stanju bolesna?

– Kakva je bila percepcija filma? Ili percepcija početne ideje koju ste prezentirali suradnicima.

Imao sam velikih problema. I to je zapravo, ipak zastrašujuće. Imao sam problema uopće napraviti film jer mi je dramaturginja mog producenta, recimo, dala otvoreno do znanja kako ne želi sudjelovati u radu na tom filmu. Poručila mi je kako „nemam pravo raditi o tome film“.

Kada sam završio film, najprije sam ga pokazao svojim studentima. I što se dogodilo? Za vrijeme projekcije tri studentice ustaju i napuštaju projekciju, a jedna od njih glasno kaže: „Ja ne moram to gledati.“

Dalje, na Danima hrvatskog filma, smotri koja je retrospektiva jednogodišnje hrvatske filmske produkcije, film uopće nije uvršten u program. Ali, ja nisam odustao. Išao sam s filmom na razne festivale i skupove, bio uporan. Ali, ono što je mene zapanjilo nije to što se dogodilo, nego spoznaja da se ljudi općenito jako boje tog pitanja. Ljudi su okretali glavu od mene, ne zbog filma kao takvog, nego uopće zbog te situacije u koju sam ih doveo, u kojoj se moraju opredjeljivati. Pitanje je preteško, a u ovoj pozitivističkoj civilizaciji ljudi misle da uvijek moraju imati odgovor na sve. To je strašno.

– Ako govorimo o pitanjima, onda bismo trebali postaviti i ono koje se tiče vašeg osobnog odnosa prema abortusu?

Ja sam protiv abortusa, da se razumijemo!

Ali, da sam radio film koji se „bori“ protiv abortusa u onom klasičnom smislu, vjerojatno ne bih imao uspjeha niti kod svojih istomišljenika. Treba znati: najveći zagovornici abortusa nalaze se u establishmentu koji vlada javnim mnijenjem i koji se prostire od politike preko kulture do medija. Tu postoje razni ideološki interesi, ali već sam naveo koji su glavni – uništenje obitelji, nacije, pa i Crkve. To je ekipa koja svoje protivnike trpa u ideološke torove i tako ih isključuje. Što se dogodilo i meni. Znate li što mi je rekao jedan ugledni producent? „Pušeš u isti rog s Crkvom.“ Nevjerojatno.

– A zašto bi to bio problem, ako i jest istina?

To morate pitati njega. Ja u filmu nisam ni na jednom mjestu stavio križ, spominjanje vjere… Ništa… Ne zato što se bojim, nego iz razloga koje sam objasnio. Za neke postoje naprosto pitanja u koja se ne smije dirati. Poput pitanja abortusa. Ili, recimo, pitanja Jasenovca. Ja sam rođen 10 godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata i nitko mi ne može prigovoriti nikakvo ustaštvo. Ali, nije mi jasno kako se, kada je Jasenovac u pitanju, ne može niti spomenuti pitanje broja ubijenih u njemu.

Događa se ideološka borba koja je zastrašujuća. Prigovara se ljudima „previše domoljublja“, ne smijete prestrastveno navijati za vlastitu reprezentaciju. Nisam pristaša teorija zavjere, ali ovdje se doista događa stanovita zavjera.

 

– Kako, po vašem mišljenju, regulirati pitanje abortusa u Hrvatskoj?

Mislim da trebamo tražiti, ne kompromis, nego stanoviti optimum između dviju krajnosti.

Abortusa će uvijek biti i nemoguće ga je potpuno zabraniti. Ali, ono što se može napraviti i tu treba biti potpuno militantan – nitko ne smije na primjer, prisiljavati doktore da rade abortus. Nitko. Jer onima koji ih na to prisiljavaju treba postaviti jednostavno pitanje: Je li trudnoća bolest? Liječnici se uče spašavati ljude i oni liječe bolesnike. Je li žena u drugom stanju bolesna?

Ali, zašto ja ne mogu do konca dati eksplicitan odgovor na pitanje abortusa? Zato što se abortus, kada govorimo o njemu u značenju ubijanja nerođene djece, događa na različitim razinama i u različitim oblicima i nijansama. Abortus je i kada zanemarujemo svog djeda, svoje roditelje, kada se svađamo pred djecom.

– Govorimo o mentalitetu koji ide protiv života?

Tako je. Ako hoćete, za mene je abortus i razvod braka. Što to znači kada moj prijatelj pred svojim četverogodišnjim djetetom kaže svojoj supruzi u napadu bijesa: Proklet dan kada sam te upoznao! A onda kasnije razgovaraju i piju kavu – to je, kao normalno. Ne, nije. To je isto kao i abortus. Ljudi su puni tog razbojničkog naboja i ne ubijaju se samo nerođena djeca. Ubijamo se i međusobno i u nastavcima. Bez obzira na to što neki privremeno i prežive.

Ja nisam Isus Krist, ne mogu dati konačna rješenja. Ja sam za to da pametni i dobronamjerni, bogobojazni ljudi prignu glavu i kažu toj drugoj strani: možda mi nismo u svemu u pravu, ali ovo što vi propovijedate to je zvjerski. Idemo gledati prema svjetlosti, idemo se preko te naše nesavršenosti okrenuti prema Bogu.

I to znači: mi ne smijemo otvoreno dopuštati abortus niti smijemo liječnike prisiljavati na njega. Ja sam čovjek koji vjeruje u načela. Čovjek koji vjeruje da ćemo propasti kao civilizacija ako dopustimo da nam pravnici sve propisuju. Meni ne trebaju pravnici, političari. Ja imam svoja načela i imam svoju vjeru. I kada to sve zbrojim – protiv sam abortusa.

U svakom slučaju: ne uzimajmo sami ulogu Boga…

– Vratimo se na film…

Da, vratimo se. Puno sam razmišljao o tome kako ga napraviti. Mislim da sam filmom uspio, jer jasno i razgovijetno upućujem na korak naprijed. Ja doista vjerujem da ćemo se na koncu susreti s Bogom i da je vrijeme nebitno. U filmu, kao i u životu, vrijeme možete komprimirati, ubrzati ga…

– Ta slika djece koja su abortirana i dolaze svojim roditeljima ipak je jako katolička. Vjera naučava kako je svako od te djece osoba, kako ćemo ih susresti u nebu…

Da. Daj, Bože, da je za katolike taj moj crtić katolički, jer i ja sam katolik. Ali, reći ću vam i ovo – to nije samo katolički nego općeljudski. Koji pametan čovjek može reći da to nije ispravno? Ja ne mogu vjerovati kako pametan čovjek može reći da je normalno ubiti dijete. Pa ne morate biti katolik da shvatite kako je to nenormalno.

Osnovna dramaturška koncepcija filma jest: hajdemo samo naprosto zamisliti da sva ta djeca dođu nama na nedjeljni ručak! A ključni poticaj za produkciju bio je kada sam pročitao informaciju da se u Hrvatskoj te godine prvi put rodilo ispod 40.000 djece i da se napravilo tri puta više (legalnih) abortusa.

To je ipak prestrašno! Ali ljudima brojke ne znače ništa. I zato sam napravio film u kojem abortirana djeca dolaze na vrata, svatko na svoja vrata i žele se igrati sa svojom braćom i sestrama. Čak je radni naslov filma bio „Braća i sestre“.

– Ali je ipak film dobio ime „Zašto su došli vlakom“ što se iščitava kao asocijacija na holokaust.

Mene su upozoravali da bih zbog ovoga filma mogao imati problema zbog asocijacije na Židove. Ali, ta asocijacija na Židove nije toliko u naslovu koji je ispao potpuno slučajno. U filmu postoji jedna scena gdje željezničar polijeva šmrkom abortiranu djecu koja su u vlakovima. To je izravna asocijacija na prekrasnu scenu iz filma „Schindlerova lista“ Stevena Spielberga. To je za mene najbolje što je Steven Spielberg ikada u filmu napravio. Naprosto sam htio to citirati. Ja sam tu scenu doslovno transponirao u medij animiranog filma.

– Vlak, dakle, nije asocijacija?

Ne, to je čisto dramaturški odabir, kako bih uveo tu djecu u radnju.

Ali, ima jedna druga zanimljiva stvar. U početku sam razmišljao napraviti horror od toga filma. Prikazati tu scenu kada abortusi dolaze na vrata i lupaju na njih kao neki triler. Ali, odustao sam od toga i napravio zapravo, idilu od filma. Ja sam i ovu pjesmu o Đenki iskoristio kako bih tu idilu pojačao.

Daj, Bože, da je za katolike taj moj crtić katolički, jer i ja sam katolik. Ali, reći ću vam i ovo – to nije samo katolički nego općeljudski. Ja ne mogu vjerovati kako pametan čovjek može reći da je normalno ubiti dijete. Pa ne morate biti katolik da shvatite kako je to nenormalno

– Zašto baš ta pjesma?

Zato što je jaka. Zato što u njoj imate taj stih gdje Đenka pjeva: Što će mi život kada mi mladost prolazi… Zamislite, dijete koje nije dobilo niti prigodu da se rodi pjeva o prolaznosti života. Nevjerojatna prispodoba primjerena jedino veličanstvenoj čežnji ljudskog razuma i srca da nađu nekakav pravi put.

Inače, možda bi bilo dobro napomenuti i kako je film rađen u suvremenoj kompjuterskoj 3D tehnologiji. Jako, jako teška tehnika za raditi, stvarali smo film godinu i pol dana.

Ja sam tu tehnologiju namjerno upotrijebio. Ne zbog njezine „modernosti“ nego zbog stilizacije. Želio sam ostati u okvirima bajkovitosti, ne raditi prerealističan film jer je to tema koja bi izgubila oštricu s realističnošću. Zato su likovi u njemu pomalo ružni.

– Abortirane bebe također izgledaju pomalo čudno.

Da. Mučio sam se kako ih prikazati. Teoretski, vi možete abortus prikazati i kao starca. Mi abortiranu djecu smatramo djecom, a oni su potencijalni ljudi. A ne mogu biti lijepi jer su osakaćeni, umoreni, ugušeni. Oni umiru najgroznijom smrću – grebu ih s maternice, buše ih iglama…

– Snimate film o eutanaziji.

To je ipak lakše pitanje. Ipak postoji konsenzus o tome kako je eutanazija ubojstvo.

Nećete vjerovati, ali taj ću film napraviti kao komediju. Glavni je lik liječnik koji ima moralnu dvojbu jer ga jedan teško bolesni pacijent doslovno preklinje da ga ubije. U jednom trenutku odluči ipak ubiti čovjeka. I to čini liječničkim načinom – skida mu katetere, a EKG radi. Liječnik se naživcira i započinje pacijenta gušiti jastukom. Ne uspijeva. Tuče ga po glavi pršutom koji je dobio od njega kada ga je nagovarao da ga ubije. Bez uspjeha. Jer čovjeka nije lako ubiti. EKG i dalje radi. Liječnik zove električara koji samo iščupa EKG iz struje i on prestaje raditi. Jer mi gledamo na strojeve, ne na ljude. I u posljednjoj sceni dolazi policija i odvodi električara u zatvor.

To će biti film. Uz neke digresije, napravljen na isti način kao ovaj. Dobra ideja, zar ne?

Inače, ja rijetko komentiram svoje filmove. Pa, filmovi i služe da bismo pomoću njih komunicirali. Riječi su ljudi doista kompromitirali i zagadili psovkama, uvredama i teškim očekivanjima. Prelako danim obećanjima i diskvalifikacijama…

Razgovarao Goran Andrijanić | izvor:  Bitno.net

 

1,176 total views, 6 views today

(Visited 307 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*