Najneodlučniji obraćenik u cijeloj Engleskoj: zašto je bivši ateist C. S. Lewis postao kršćanin

Ono čega sam se jako bojao napokon me je sustiglo. Na zadnjoj godini studija 1929. popustio sam, priznao sam da Bog jest Bog, kleknuo sam i molio: te sam noći možda bio najbezvoljniji i najneodlučniji obraćenik u cijeloj Engleskoj.

Lewis je možda jedan od najpoznatijih obraćenika 20. stoljeća. U njemu možemo vidjeti puno više od njegova obraćenja. Na primjer, istaknuo se kao plodan pisac i kao darovit intelektualac. Bio je na akademskoj poziciji na Oxfordu i Cambridgeu te je poznat po svojoj fikciji; njegovo možda najpoznatije djelo, Kronike iz Narnije, popularizirano je na pozornici, televiziji, radiju i filmu. Napisao je i druga popularna fikcijska djela kao što su Pisma starijeg đavla mlađemu, Svemirska trilogija.

Nakon obraćenja s ateizma postao je apologet kršćanstva te je napisao poznata djela kao što su Kršćanstvo nije iluzija, Čuda i Problem boli. Bio je i blizak prijatelj s J. R. R. Tolkienom s obzirom na to da su obojica predavali na fakultetu (katedra za engleski) na Oxfordu. Kad su bili zajedno, Tolkien i Lewis često su debatirali o religiji i filozofiji. Lewisova djela prevedena su na više od 30 jezika i prodana u više milijuna primjeraka.

Lewis je bio deklarirani ateist koji je opisivao „jedno mlako kršćansko djetinjstvo“ u jednom domu u religioznoj anglo-irskoj obitelji u Belfastu. Unatoč odgoju, zadržao je naizgled „čvrsto vjerovanje u nepostojanje Boga“ i postao ateist u ranoj dobi od 15 godina. Njegov prvotni odlazak od vjerskih uvjerenja bio je zbog činjenice da je kršćanstvo vidio samo kao obavezu i dužnost. Međutim, sumnja se polako počela potkradati u Lewisov ateizam nakon što mu je Tolkien postao blizak prijatelj. Tu je sumnju, Lewis objašnjava, također dopunilo njegovo čitanje autora i filozofa G. K. Chestertona: „Čitajući Chestertona, kao i MacDonalda, nisam znao u što se upuštam. Mladi muškarac koji želi ostati razumni ateist ne može biti previše oprezan pri izboru onoga što čita.“ Lewis objašnjava kako se opirao obraćenju u vjeru u Boga: „Morate me zamisliti samog u toj sobi u Magdaleni, noć za noći, osjećao sam, kad god sam se maknuo na sekundu od mog posla, Njegov stalni i nepopustljivi prilazak, Njega koga toliko žarko nisam želio sresti. Ono čega sam se jako bojao napokon me je sustiglo. Na zadnjoj godini studija 1929. popustio sam, priznao sam da Bog jest Bog, kleknuo sam i molio: te sam noći možda bio najbezvoljniji i najneodlučniji obraćenik u cijeloj Engleskoj.

Lewisu su trebale dvije godine da postane kršćanin. Stekao je vjeru u Boga 1929. godine, a kršćanin je postao 1931. godine nakon duge rasprave i kasnonoćne šetnje s bliskim prijateljima Tolkienom i Hugom Dysonom. Pričali su do iza tri ujutro i nekoliko dana kasnije Lewis je pisao svom prijatelju Arthuru Greevesu govoreći: „Upravo sam prešao s vjere u Boga na definitivnu vjeru u Krista, u kršćanstvo… Moj dugi noćni razgovor s Dysonom i Tolkienom imao je velik utjecaj na to.“ Ali Lewis je naglašavao da je njegovo obraćenje logičko i racionalno, a ne emocionalno. Racionalno jer je Lewis čitao Evanđelja te bio iznenađen što nisu zvučali kao fikcija, niti da je samo uskrsnuće fikcija. Pisci su se činili nemaštovitima da bi izmislili cijelu stvar. Evanđeoski prikazi su čitani više kao povijesna izvješća nego priče, kao što Lewis rasvjetljava: „Kao književni povjesničar, savršeno sam uvjeren da što god da Evanđelja jesu, ona nisu legende. Pročitao sam gomilu legendi i mitova i sasvim mi je jasno da nisu ista vrsta.“ Slična je stajališta iznijela i bivša ateistkinja, književna kritičarka Holly Ordway koja također ima odlično svjedočanstvo o svome obraćenju.

Međutim, povijesni Isus imao je veliki utjecaj na Lewisa. Jedan dio dokaza za to je ono što znamo kao “Lewisova trilema”. Lewis argumentira da kako bismo istinski razumjeli Isusa moramo uzeti u obzir kako je On vidio sebe. Lewis je osporavao stajalište da je Isus bio veliki moralni učitelj, ali ne i Bog. Dokazivao je da je Isus nekoliko puta implicitno polagao pravo na božanstvo koje bi logički isključilo prethodnu tvrdnju: „Pokušavam spriječiti bilo koga da kaže zbilja blesavu stvar koju ljudi često kažu o njemu: ‘Spreman sam prihvatiti Isusa kao moralnog naučitelja, ali ne prihvaćam njegovu tvrdnju da je Bog.’ To je jedina stvar koju ne smijemo reći. Čovjek koji je samo čovjek i koji bi rekao takve stvari kakve je Isus govorio ne bi bio veliki moralni učitelj. On bi bio ili luđak – na razini čovjeka koji tvrdi da je poširano jaje – ili bi bio sam Vrag iz pakla. Moraš odabrati. To je bio i jest Sin Božji ili luđak ili nešto još gore. Možeš ga smatrati budalom, možeš pljuvati po njemu ili ga smatrati demonom ili možeš pasti pred njim i zvati ga Gospodinom i Bogom, ali ne smijemo ga zvati podcjenjivačkom besmislicom da je veliki ljudski naučitelj. Nije nam ostavio to na izbor. Nije ni namjeravao. Dakle, Isus je bio ono što je tvrdio da jest, Sin Božji, ili je bio netko tko je pogubio razum ili netko tko je namjerno obmanjivao te je stoga zao. S obzirom na ono što možemo spoznati i znati o Isusu iz povijesti, dvije posljednje opcije se čine kao teško vjerojatni kandidati i, prema tome, Isus mora da je bio onaj za koga se izdavao.“

Poteškoće za Lewisov ateizam proširile su se na nekoliko mjesta. Na primjer, Lewis je naveo ljepotu prirode i umjetnosti, inteligenciju i moralnost kao snažne osporavatelje temelja ateizma. Vidio je veliki problem u bilo kakvom ateističkom pokušaju stavljanja povjerenja u vlastiti proces razmišljanja. „Pretpostavimo da nema nikakve inteligencije koja stoji iza svemira, nikakvog kreativnog uma. U tom slučaju, nitko nije stvorio moj mozak u svrhu razmišljanja. Jednostavno kada se atomi unutar moje lubanje zbog fizikalnih ili kemijskih razloga poslože na određeni način, kao nuspojava pojavi se doživljaj koji zovem misao. No ako je tako, kako mogu vjerovati da je moje razmišljanje istinito? To je kao da protresem vrč mlijeka i da se nadam da će način na koji će se mlijeko proliti stvoriti kartu Londona. Ali ako ne mogu vjerovati svom vlastitom razmišljanju, ne mogu ni vjerovati argumentima koji vode do ateizma. Zato nemam razloga biti ateist, niti išta slično. Osim ako ne vjerujem u Boga, ne mogu vjerovati u misao: stoga ne smijem nikada koristiti misao da ne vjerujem u Boga.“

Lewis je ponudio vrlo dobar argument na kojem su mnogi suvremeni mislioci radili. Ponajprije mi pada na pamet poznati filozof Alvin Plantinga i njegovo vrlo promišljeno djelo Evolucijski argument protiv naturalizma. Evolucija, tvrdi Plantinga, brine za to jesu li ili nisu naša djela prilagodljiva te pridonose li ili ne našoj sposobnosti opstanka. Prema tome, naturalist bi bio u krivu kada bi očekivao da njegove sposobnosti mogu ciljati na istinu kada bi samo ciljali na sposobnost opstanka.

Štoviše, velik dio Lewisova utjecaja potječe od njegove ideje univerzalne moralnosti, naše sposobnosti da neka djela (kao što su mučenje ili silovanje) prepoznajemo kao moralno zla i u suprotnosti s dobrim. Lewis je to izrazio u svom djelu Kršćanstvo nije iluzija u kojem raspravlja o ideji da ljudi po cijelome svijetu imaju neku normu ponašanja po kojoj očekuju da se drugi ponašaju: „To su onda dvije točke koje želim istaknuti. Prvo, ljudska bića po cijeloj zemlji imaju tu posebnu ideju da se trebaju ponašati na određeni način i ne mogu se toga riješiti. Drugo, ne ponašaju se na takav način. Znaju Naravni zakon; krše ga. Te su dvije činjenice temelj jasnog razmišljanja o nama samima i svemiru u kojem živimo.“ To je, Lewis je tvrdio, dobar dokaz za postojanje Boga. „Drugi dio dokaza je moralni zakon koji nam je Bog stavio u naš um. I ovo je bolji dio dokaza, jer to je unutarnja informacija. Može se saznati više o Bogu iz moralnog zakona nego iz svemira općenito, baš kao što saznajemo više o čovjeku slušajući njegov razgovor nego gledajući kuću koju je sagradio.“

To se shvaćanje ipak kosilo s njegovim ateizmom. Štoviše, jedan od njegovih glavnih argumenata protiv Boga bio je temeljen na njegovoj moralnoj intuiciji: „Moj argument protiv Boga bio je taj da se svemir čini tako okrutnim i nepravednim. No, kako sam došao do te ideje pravednog i nepravednog? Čovjek ne naziva crtu neravnom osim ako nema neku ideju o ravnoj crti. S čime sam uspoređivao svemir kada sam ga nazvao nepravednim? No, kako je Lewis dobro vidio, nazvati nešto nepravednim znači prepoznati moralni zakon. Međutim, kako tako očita stvar može postojati i da ateizam potkopava objektivnu narav moralnih vrijednosti? Biti ateist i zvati nešto zlim nije ništa manje subjektivna sklonost nego anatema onoga što naše silno ljudsko iskustvo potvrđuje. To jest, da su neke stvari zbilja okrutne ili dobre ima smisla samo ako Bog postoji i ako je on temelj objektivnog morala.

Lewis je postao vatreni branitelj vjere i kršćanske istine. Danas su njegovi eseji o vjeri, boli i ljubavi među najutjecajnijim djelima kršćanske apologetike dvadesetog stoljeća. Ako su čitatelji zainteresirani za ozbiljnu lektiru, preporučujem Lewisovu knjigu „A grief observed“ koju je napisao nakon smrti žene. Meni i mnogim drugima, Lewis nastavlja biti nadahnuće: „Vjerujem u kršćanstvo kao što vjerujem da je Sunce izašlo: ne samo zato što ga vidim, već i zato što njime vidim sve ostalo.“

 

James Bishop | jamesbishopblog.com

Prijevod: Mateja Matanić | Bitno.net

147 total views, 5 views today

(Visited 30 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*