Nadbiskup Hoser: Ovo što se danas događa je VRAŽJE DJELO!

Posljednja bitka između Boga i vraga vodit će se oko obitelji


“Kriza obitelji je zabrinjavajuća, moramo se vratiti korijenima, Božjem projektu, modelu Svete obitelji. Zato mnoge obitelji dolaze u Međugorje”.

Riječi su to nadbiskupa Henryka Hosera, stalnog apostolskog vizitatora župe u Međugorju, na bdjenju prilikom Svjetskog susreta obitelji u Dublinu.

“U ova vremena velikih kriza obitelji, vrlo je važno vratiti se korijenima, Božjem projektu, modelu Svete obitelji: zato mnoge obitelji dolaze u Međugorje”, rekao je nadbiskup Hoser u specijalnom intervjuu za lanuovabq.it kojeg je vodio Riccardo Cascioli, a prevodi ga medjugorje-info.com

Riječi su to monsinjora Henryka Hosera, poljskog nadbiskupa kojeg je 31. svibnja papa Franjo imenovao stalnim apostolskim vizitatorom župe u Međugorju. Njegov zadatak je isključivo pastoralan, no ističe brigu Svete stolice o milijunima hodočasnika koji dolaze u ovaj mali grad u Hercegovini gdje se, vjeruje se, Gospa ukazuje posljednjih 37 godina.

Monsinjor Hoser obavlja svoj zadatak u kontaktu s lokalnim svećenicima i hodočasnicima. Svakog jutra u 7:30 u crkvi sv. Jakova slavi misu na hrvatskom jeziku nakon koje smo s njim porazgovarali. Oprezan ispočetka kada sam mu rekao da sam novinar, (“Neću govoriti o Međugorju”, rekao je), otvorio se kada sam ga postavio pitanje na temu obitelji. Razgovor smo nastavili u jednoj sobi unutar župe. Soba je bila prostrana, ali spartanska, s dva stola i nekoliko stolica pruža mirno mjesto za razgovor.

Monsinjor Hoser, jedna od iznenađujućih stvari o Međugorju jest velik broj ujedinjenih obitelji koje dolaze na hodočašće. Istovremeno, to podsjeća na Dublin gdje će se za nekoliko dana održati Svjetski susret obitelji, događaj koji je osnovao sv. Ivan Pavao II 1994. godine. Čak i bez službenog saziva, mnoge obitelji spontano dolaze u Međugorje. Koji je razlog tome?

Dolaze jer ovdje pronalaze korijene svoje obitelji. Marijanski kult u Međugorju zasnovan je na liku Djevice Marije koja je zaštitnica obitelji. Čak i kada obitelj nije glavna tema, ljudi dolaze slušati i naučiti ne samo o pozivu, već i o misiji obitelji u svijetu. Uče kako živjeti svoj poziv u povijesnom trenutku u kojem je kriza obitelji najveća. Prije nekoliko dana šokirala me analiza Eurostata u kojoj navode da je 70% djece u Irskoj izvanbračno. 70%! To je nevjerojatno ako o Irskoj razmišljamo kao o katoličkoj zemlji.

Vidite, djeca su prve žrtve ove krize.
To je strašno. Fenomen pedofilije se najviše ističe, te je osim kod svećenika prisutan i u društvu. Dječja svetost i nevinost najviše su oskvrnute. Gospodin jasno kaže koliko je taj grijeh težak, a upravo je on dominantan u današnjem društvu. To je jasan znak nedostatka veze s Bogom. Jasno je da društvo danas živi u horizontalnoj dimenziji bez orijentacije i smjera. Jedini zajednički nazivnici su ekonomija, vlastiti interest i sebična samodovoljnost.

Ako u tako dramatičnoj situaciji toliko obitelji dolazi u Međugorje, to sigurno znači da se ovdje prenosi poruka koja je važna i za susret u Dublinu. Koja je poruka?
Moramo ponovo ponuditi model Svete obitelji, razmisliti o faktorima koji tvore zdrav i svet obiteljski život. Počevši od majčinstva Majke Božje koja je i naša majka i Kraljica Mira. Moramo početi od unutarnjeg mira, mira u našim srcima, “otvorite vaša srca Bogu”. Tu leži bit svega. Podjela među parovima se rađa iz podjele u srcima, optužujemo jedni druge, a zatim se udaljavamo jedni od drugih. Isto se događa i s društvom: svi krivimo svih, to je vražje djelo, on je vladar podjele i optužbe. Sjetimo se početka: Adam optuži Evu, a onda zajedno optuže Boga. Vidite, naša Gospa, Kraljica Mira, ona nam pomaže ponovo izgraditi jedinstvo u srcu, s drugima, u obitelji, u društvu, u unutarnjim odnosima. Bez majčinske figure sagradili smo Babilonsku kulu s velikim ekonomskim i tehnološkim trudom, ali smo završili izgubljeni i raštrkani. Kardinal Lustiger je rekao da je protuteža Babilonske kule blagdan Duhova kada je Duh Sveti sišao i svi su na svom jeziku razumjeli sv. Petra.

A uloga Josipa u Svetoj obitelji?
On je važan za današnje društvo. Francuska Revolucija je ubila očinsku figuru, očinstvo Boga Oca. Josipu su povjereni žena i dijete. Zato se arkanđeo obratio Josipu:

“Uzmi svoju ženu i dijete i otiđite u Egipat”, a kasnije će s oboje morati ići u Nazaret. To je njegova odgovornost. Mora također i zaštititi našu Gospu tijekom trudnoće, a postane i svjedokom Isusova rođenja. Mnogo je godina on učitelj Isusove humanosti. Ne spominje se slučajno sv. Josip prije apostola u misnom kanonu.

A Sin?
Najemotivniji trenutak je iz razdoblja kada je Isus imao 12 godina i roditelji su ga tražili, naša Gospa je rekla: “Tvoj otac i ja smo se tako zabrinuli, tražili smo te posvuda”, a Sin potvrdi Njegovu životnu perspektivu, a to je Očeva volja. To ujedno postane i Marijina i Josipova perspektiva nakon što spoznaju da Isus nije samo sin čovjeka, nego i Božji sin.

Sv. Ivan Pavao II je čvrsto vjerovao da je posljednja bitka između Boga i vraga ona oko obitelji. Zato je želio stvoriti Papinsko Vijeće za obitelj, Institut studija za obitelj i Svjetske susrete. Slažete li se da se to izgubilo u današnjoj Crkvi?
Naravno. No, iznad svega, izgubili smo svijest o početku, o Božjem projektu kreacije. Isus se u svom razgovoru s Farizejima uvijek osvrće na početak, primjerice kada su ga upitali o rastavi. Danas imamo isti problem: pucanje veze s Bogom zbog kojeg više nismo u dodirnu sa stvarnosti. Sve je podijeljeno, poput mozaika s pločicama koje nisu na svome mjestu. To je današnji problem u obiteljima, živjeti egzistencijalnu, ontološku, metafizičku esenciju. Moramo to popraviti, zato vjernike privlače Marijanska svetišta. Kroz Marijinu i Isusovu humanost ponovo otkrivamo Božji plan.

Jesu li korisni ti Svjetski susreti? Mnogi sumnjaju u njih.
Pravi problem leži u tome što je potrebno poraditi na temeljima Crkve. Ono što se događa u župama i pojedinim zajednicama, važnije je od onoga što se postigne u kongresu jer na kongrese dolaze već uvjereni ljudi. Toliko je kongresa na svijetu na kojima se govori o obitelji, bioetici, prirodnim metodama, ali na nivou župe se ne radi dovoljno. To je tužno, ponekad čak ni svećenici nisu dovoljno podučeni u pastoralnoj brizi za obitelj. Ne radi se samo o nevjerojatnim psihološkim idejama, o učenju razgovoru. Moramo razumijeti obiteljsku duhovnost i fizički aspekt obitelji. Ja sam doktor bioetike, znam što podrazumijeva biologiju para. Ona nije sekundarna, vrlo je važna u vezama.

Susret u Dublinu odvija se u isto vrijeme kada se pojavljuju šokantne vijesti o seksualnom zlostavljanju koje su provodili svećenici i neki nadbiskupi tijekom dužeg perioda. Postoje i polemike o tome da Svjetski susret obitelji ugošćava ljude koji promoviraju LGBT namjere unutar Crkve.
Priča o svećenicima koji su seksualno zlostavljali djecu je veliki skandal. Oni koji su počinili ta djela moraju smjesta biti otpušteni iz svećeničke službe.

Neki to pokušavaju iskoristiti kako bi “normalizirali” homoseksualnost.
Crkva to ne smije prihvatiti. Nažalost, postoje biskupi igraju na tu kartu, malo kažu “da”, a malo “ne”. To opravdavaju tako što kažu da ih je Bog takvima napravio. No to nije istina. Bog je stvorio čovjeka kao muškarca i ženu. Crkva ne smije prihvatiti tu ideju, moramo se boriti protiv nje. Jasno s govorio protiv ideologije spola u više navrata. Glavne žrtve su mladi ljudi zbog erotizacija medija: reklame, internet, sve je puno erotike. Strašno vjerovanje da svi moraju upražnjavati seks, bez iznimke, jer je dobar za ljude. Djeluje protiv depresije, itd. Seks je reduciran na sportsku i higijensku funkciju. Mlade ljude ne uče čednosti i to je strašno. Bez samokontrole, vjernost nije moguća. A vjernost je mjerilo prave ljubavi.

Prečesto, suočeni s tom situacijom, članovi klera traže zaklon u “političkoj korektnosti” umjesto u istini. Obitelji tako ne mogu pronaći nekoga od koga bi potražili pomoć. Što bi jedna obitelj trebala napraviti u potrazi za vodstvom?
To je istina. U pustinji smo i moramo se okrenuti Bogu jer jedino On može posredovati. Moj episkopalni moto jest: “Bog je veći”: moramo se moliti Bogu da posreduje u ovoj situaciji. Ukazanja u 19. i 20. stoljeću jasan su znak Božanske intervencije, osobito Fatima. Volim razmišljati o Mojsijevom životu. Živio je 120 godina, odnosno tri puta po 40 godina. Četrdeset je simbolična brojka. Ne ukazuje na vrijeme kronološki već na kairos, vrijeme postignuća. Prvih 40 godina Mojsijeva života bilo je o obrazovanju. Mojsije je pohađao Faraonovu školu, učio o znanosti, umjetnosti… U sljedećih je 40 godina postao revolucionar. Želio je svoje ideje dobro iskoristiti i htio je promijeniti svijet. Zato je i izgubio sve. U tom se trenutku umiješao Bog. Mojsije ga je susreo u gorućem grmu i posljednjih 40 godina života posvetio misiji koju je vodio Bog. Danas se nalazimo u istoj situaciji kao i Mojsije na kraju svojih drugih 40 godina, u pustinji smo. Moramo tražiti Božje posredovanje.

Autor:Vjera

3,487 total views, 3 views today

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: