Mons. Ivan Šaško susreo se s vjeroučiteljima u Taboru u Samoboru Homilija u euharistijskome slavlju tijekom duhovnih vježbi

1. Vidljivost i skrovitost… To je dinamika koja se često isprepliće u našemu vjerničkom, crkvenom i društvenom životu; u poslanju i osobnim stavovima. To je ‘dinamika napetosti’ koja daje živjeti i samoj sakramentalnoj zbilji. Što treba biti vidljivo, a što skriveno; što skrivenosti daje vidljivost, a što vidljivost opravdava skrivenošću?


Današnje Evanđelje dio je Govora na gori. I nakon razmatranja o uporištima židovske vjere, Isus raščlanjuje stavove vjernika, upućujući na bitno, ističući tri važna žarišta koja naročito živimo u korizmenom vremenu, ali su sastavnica sve naše duhovnosti: milostinju, molitvu i post.
Da bismo jasnije usvoji što nam Isus govori, treba osjetiti razliku. U prijašnjemu poglavlju, govoreći da smo sol i svijetlo, Isus nam povjerava poticaj: “Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.” (Mt 5, 16) Isus govori o svjetlosti iz koje proizlaze dobra djela. Njih treba vidjeti; štoviše, ona se ne mogu sakriti. To je kršćanski način življenja i djelovanja.

U današnjemu Evanđelju Isus ostaje na tome tragu, premda upozorava na opasnost da vjernici žive pravednost samo da bi ih drugi vidjeli. Najprije smo pred činjenicom da: milostinja, molitva i post ne pripadaju onome što Isus naziva dobrim djelima (ta kalá érga), nego su dio nutarnje snage, preduvjeta, baš kao i svjetlo. To je susret Božjega dara, dioništva na Božjemu daru i nastojanja da taj dar u nama djeluje. Te pretpostavke postaju također posredno vidljivima, zajedno s djelima koja od njih proizlaze.
I tu se spaja vidljivost i skrovitost.

2. Lijepo mi je razmatrati i prenositi svoja razmišljanja onima kojima je biblijski jezik blizak te mogu ući i u nijanse koje daju okus mislima. Naime, poznato vam je da biblijski jezik, prenesen iz semitskoga govora i u grčki, a zatim s manje ili više snage u suvremene jezike, odražava raznolikost u načinima shvaćanja i doživljavanja neke pojave. Tako je s glagolima koji se tiču osjeta vida. Znamo da se to bogatstvo ponekad ne odražava u prijevodima.
Sjetite se da za ono što vidimo očima postoje barem tri pristupa i tri izraza.

Prvi je theoreo – promatrati, gledati s udaljenosti, ne biti uvučen emocijama, neposrednim zauzimanjem stavova; odatle dolazi i pojam ‘teorija’ koja u sebi može imati i sumnju, propitivanje, uspoređivanje, kako to izražava svetopisamska riječ: Gledaju, a ne vide.
Drugi je glagol orao – vidjeti, koji se odnosi na slučaj kada je pred očima nešto što se gleda i zahvaća čovjeka. U tome procesu čovjek vidi više od pojavnosti. To je stav o kojemu čitamo o apostolima na Isusovu grobu. Dok su ljudi promatrali, gledali Isusa na križu, teoretizirali, u praznome grobu – apostol Ivan vidje – i povjerova!

Gledanje nije nikada samo odmaknuto gledanje, kako kažemo u znanosti ‘objektivno’, jer se ne radi samo o objektu, o predmetu nego i o promatraču, ali postoji taj viši stupanj uvučenosti. On je posrijedi kada Isus govori o dobrim djelima: da vide (hopos idosin) vaša dobra djela.
Kada Isus danas govori o tome da Otac „vidi u tajnosti“ (en to kriptô), ne koristi niti jedan od ova dva glagola, nego treći: blepto. Taj glagol koristi se u dvama značenjima: vidjeti i gledati, ali je u nijansi specifičan, jer se odnosi ponajprije na opažaj. Dakle, posrijedi je naglasak na: opaziti, odnosno na drugi oblik – progledati. Radi se o poticaju koji skreće pozornost, koji iz neke posljedice poziva na dublje propitivanje; tren koji objašnjava trajanje.

3. Ne zaboravimo da se u mnogim crkvama nalaze kripte. U njima su ostaci prolaznosti koji govore o neprolaznome, osobito snagom mučenika. Kripta, u skromnosti i jednostavnosti objašnjava ljepotu i raskoš onoga što je nad njom. Zahvalimo za ono što Bog vidi u tajnosti i što je donijelo plodove vaše zauzetosti i ljepotu Crkve.

U vremenu  snažnoga naglašavanja pojavnosti; kada se preskače i zamjenjuje preduvjete, da bi se došlo i predstavilo (navodno brzo stečene) plodove, važno je paziti na ono što je u ‘kriptama’ našega bića, u kriptama naše Crkve, jer iz njih izvire snaga dobrih djela. Tada u središtu nismo mi nego Krist.
Vi ste u Crkvi i u društvu pozvani živjeti poziv koji ne može pokazati brze plodove, ali upućuje na nutarnju i trajnu vrijednost, na puno toga što nije vidljivo, da bi se iznjedrila dobra djela. Preporučujemo Bogu da jača snagu nevidljivoga, snagu Duha koji postaje prepoznatljivim u plodovima ljubavi.
A tu leži i proročka snaga, koja spaja vidljivo i nevidljivo, a njoj je dobra poveznica upravo slika plašta, o kojoj je progovorilo Prvo čitanje (Ilija i Elizej). Plašt je slika dara proročkoga poslanja.

On je s jedne strane jako vidljiv, ali ujedno ispod sebe čuva istinsko blago. Izvana je jednoličan, možda neki ukrašeniji, ali je pravi ukras ono što je pod njim. On štiti, ujedno omogućuje gibanje, dajući toplinu i stvarajući sigurnost doma. Plašt je i slika Božjega milosrđa u koje smo zaogrnuti, prihvaćeni, zaštićeni; on je slika Krista u kojega smo zaogrnuti. Plašt se brzo zatvara i brzo otvara. To je odlika kojoj težimo i u Crkvi po proročkoj snazi: odgovoriti ljubavlju koja je brza, ali istodobno štiti ono što brzina želi razoriti.

Bez te nevidljivosti, bez skrovitosti koja čuva toplinu i smisao, bez vječnosti koja čuva krajnja značenja niti škole ne mogu ispuniti svoju zadaću prenošenja znanja, davanja odgojnih smjernica i oblikovanja te – nadasve – rasta u ozračju vrjednota, koje su za nas kršćane u neprolaznosti dara u Isusu Kristu. Amen.

492 total views, 3 views today

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: