Među nekim našim katolicima zavladao je duh gorčine i postajemo rušitelji cesta po kojima bi Bog mogao doći do srca naših bližnjih

Isus kaže da nam na usta izlazi ono čega nam je srce puno. Mogli bismo se onda svi malo zamisliti što to sve izlazi na naša usta i čega nam je onda, idući tom analogijom puno srce

Ne znam osjećate li i vi isto, ali nekako mi se čini da je među nekim katolicima zavladao duh gorčine. Njihovi medijski istupi, prepoznavanje neprijatelja gotovo svugdje i u svemu, agresivna retorika, poziv na opću mobilizaciju i pritom se ne libeći secirati naše društvo te utvrditi tko je to, prema njihovim mjerilima, pravi katolik – postala je njihova prepoznatljivost. Kako nekako sumnjam da su baš s Isusom na e-mailu ili, pak, da imaju privatne objave (iako nas niti one bi obvezale u ničemu) držim ispravnim barem ovdje napisati da nisu svi stavovi koje neki šire putem raznih društvenih platforma ujedno i stavovi baš svakog katolika. Ne mogu ne spomenuti kardinala Franju Kuharića koji je rekao kako kršćanstvo nije filozofija ili ideologija, nego osobni susret s Bogom. Život vjernika s Bogom, vjernika koji su uključeni u euharistiju i koji ostvaruju Božju ljubav prema svima.

Manjak citata o milosrdnom Isusu

Često susrećemo osobe koje rado citiraju Gospodina, točnije Bibliju kada žele sebe prvenstveno, a potom i one druge uvjeriti u ispravnost vlastitih stavova. Puno je lakše sakriti se iza moćnih Isusovih riječi, nije li? Vole oni tako koristiti citate iz Biblije i drže to dostatnim. Možda je presnažna slika, ali ja se uvijek sjetim Isusa u pustinji kada ga je sam đavao kušao citirajući Bibliju. Meni osobno ta je Isusova situacija dovoljna da mi opiše je li poznavanje Biblije baš jedino dostatno, i može li poznavanje Biblije biti baš jedini argument kojim želimo onu drugu stranu uvjeriti u nešto. Naravno da kršćanin mora čitati Bibliju i hraniti se Riječju Božjom. No, istovremeno ima tradiciju, Učiteljstvo i razum. Da nema baš tog dara razuma ne bismo bili u stanju raspoznati niti vrijednost, niti raspored vrijednosti Svetog Pisma, Učiteljstva… i upravo zbog tog razuma imamo mogućnost tumačenja Biblije i njezinih slika, a ne samo slijepo “vjerovati u – doslovno kako piše”, imati taj isključivo – fundamentalistički pristup.

Čini mi se, kada pomislimo da smo mi ti koji su najpametniji i koji u rukama držimo ključ istine cijelog svemira, čini mi se da je to opasna situacija.  Oko nas su sve učestalija javna citiranja Isusa gdje bičem tjera trgovce iz hrama, ali pritom ti isti kao da ne žele citirati i onog „drugačijeg“ Isusa. Onog našeg Dobrog pastira koji samom razbojniku na drvu križa obećava raj za njegovo pokajanje. Ima ljudi koji uredno citiraju Bibliju tamo gdje se spominje vječna propast, ali isto tako uredno samo površno dotiču Isusovo milosrđe prema ljudima. A, upravo na Isusovom milosrđu počiva cijelo kršćanstvo. Na ljubavi, na praštanju, na obraćenju, na prilici koju svatko od nas ima svakoga dana da bude bolji čovjek. Gdje su još oni već pripravljeni stanovi koje je Otac izgradio za svoju djecu? Neću sada produbljivati niti biblijsku misao koja ide toliko drsko da kaže: tko god zazove ime Gospodnje, bit će spašen (usp. Rim 10,13).

 

Nasuprot tome svemu, stoje oni koji precizno vadeći fragmente iz cjelokupne ideje Biblije ustvari teško okrnjuju Isusa Krista, otkidajući tako od Njegove teologije samo ono što njima odgovara u datom trenutku kako pravdali svoje zablude. Oni bi, ustvari, i danas htjeli Isusa zakraljiti. Oni bi vjerojatno Isusa nametnuli svima, jer je tako, drže, najbolje za sve. Pogrešno. Potpuno. Isus se nije nametao drugima, a gdje smo tek mi da danas to činimo u Njegovo ime? Isus dolazi kroz srce, tamo gdje je put otvoren, ne tamo gdje ga mi i kako ga mi nakanimo “fiksirati”.

Što je najbolje za tebe?

Najbolje za tebe, njega, mene, ove i one je ono što možemo sami izabrati u svojoj slobodi. Jer, najbolje za sve je – sloboda. Gdje nema slobode tu nema Isusa. Gdje se Isusa nametne kao nužnost, a ne kao osobno otkrivenje osobnog Boga koji mene toliko ljubi da je baš za mene dao svoj život – tu Isus ne kraljuje. Sjetite se onog trenutka kada su i Isusovi učenici, vjerojatno iz sličnih pobuda kao i neki danas, htjeli Gospodina zakraljiti. Što je Isus učinio? Pobjegao je glavom bez obzira. Povukao se u osamu. Potrčao je gore, u neke visine, mičući se od ideje rulje koja je držala da je Isus rješenje za sve židovske probleme onoga vremena. Isus to može biti. Ali, samo onima koji ga u svojoj slobodi prihvate za Spasitelja i Otkupitelja. Nema nametanja u kršćanstvu. Niti bi ga smjelo biti. Bez obzira na sjajni celofan kojim su zapakirane neke ideje koje se predstavljaju i u našem društvu kao poželjne. Kršćanstvo se ne bi smjelo koristiti kao odskočna daska za političke ideje, bez obzira koliko se one činile korisnima u datom trenutku.

U 2018. godini mi i dalje, primjerice, jurišamo protiv komunista. Dobro, ne mogu tvrditi da neke komunističke ideje ne žive i dalje, ako nigdje drugdje onda u onima koji su i prije bili istaknuti komunisti i koji su početkom devedesetih samo promijenili boju dresa. Isto tako, povremeni ispadi marginalnih skupina koji još žive u vremenu i prije Jugoslavije pokazuju da i mi kao društvo nismo lišeni pojave svih onih kojima će valjda cijeli život glava biti u dalekoj prošlosti. No, zar nije i to demokracija? Neka ljudi protestiraju, hodaju, organiziraju tribine na koje dođe broj prosječne košarkaške momčadi, neka čine sve što žele samo dok ne potiču na mržnju ili dok i sami javno ne mrze.

Meni su opasnije situacije s vlastitim blatom. Slikovito govoreći, ako se već usuđujem komentirati čistoću susjedova dvorišta, logika mi nalaže da je i moje vlastito ako ne besprijekorno, ono barem poprilično – čisto. Lamentirati i zgražati se nad susjedom, dok ja sam nisam primjer te iste čistoće nije baš inteligentno, zar ne? Takav stav mi nikako ne drži vodu, ustvari – dosta mi je površan. Ne mogu se ne složiti sa svetim Maksimilijanom Kolbeom koji je rekao da su unutarnji protivnici opasniji od svih vanjskih neprijatelja. Mi vjeroučitelji koji nismo čestiti, koji površno odrađujemo satove s djecom, koji im nismo pružili ruku, toliko potrebnu u njihovim godinama – promašili smo svoje poslanje. Isto se odnosi i na svećenike kojima je više stalo do najnovijeg gadgeta i automobila dok mu u to isto vrijeme dio župljana kopa po kantama za smeće skupljajući za nasušni kruh. Umjesto da gradimo te mostove prema ljudima, postajemo mineri, rušitelji svih tih cesta po kojima bi Bog rado došao do srca naših bližnjih. Bez obzira, koliko te naše ceste katkada bile i krivudave, ali Bog, to znamo, i po krivim crtama može ravno pisati.

Nažalost, znalo mi se dogoditi tijekom petnaestogodišnjeg iskustva rada s ljudima u i oko Crkve da oni koji su posebno strogi, vrlo često baš takvi kriju najveće razvaline svoje nutrine. Valjda onda baš zato, radi vlastite nesređenosti iznutra, isfrustrirani kaljužom u kojoj se valjaju od drugih traže da baš svi mirišu po Issey Miyake skupocjenom parfemu. Zato što ne mogu dati normalnu ljudsku suosjećajnost i milosrđe, zbog pitaj Boga kojeg razloga – frustracija, nesređenosti, traume iz djetinjstva… onda eto oni moraju “prodati” sliku nekakvog boga (namjerno ovo pišem s malim b), pa ako ne onog pravog Boga ljubavi i milosrđa, imaju oni za „prodaju“ boga tiranina, diktatora nešto tipa Kim Jong-un-a kada se dobro najede pa nije baš neke preloše volje. Sva sreća ipak najveći broj svećenika i vjeroučitelja je požrtvovan u svjedočenju vjere i autentičan u vlastitom poslanju, no takvi često neće na sva zvona izvikivati svoja uvjerenja i stavove.

Isus kaže da nam na usta izlazi ono čega nam je srce puno. Mogli bismo se onda svi malo zamisliti što to sve izlazi na naša usta i čega nam je onda, idući tom analogijom puno srce. Širimo li mi kršćansku poruku nade, optimizma, Spasiteljevog čina kojim je omogućio vječni život čovjeku, potičemo li mi ljude na kršćansku zauzetost za potrebite, jesmo li otvoreni za bol i patnju onih koji nas okružuju, svjedočimo li mi nadu evanđelja i milosrđe Gospodina svakom ili nešto drugo? I što je to u srcima onih koji bi i danas najrađe vatrom i mačem pročistili ovaj poganski svijet? Koliko to progonitelja Savala naših života želimo oteti prigodi da ih Bog u datom trenutku možda učini Pavlima današnjice? Kome bismo sve to oduzeli priliku da osjete pravog, živog Boga ljubavi i krenu kroz svoje živote s novim perspektivama? Ne mogu se oteti dojmu da bi bilo zaista malo onih iz tih krupnih kadrova u koje se guraju, a koji bi stali i zaštitili prostitutke današnjice od kamenovanja kao što je to nekad učinio Isus. Papa emeritus Benedikt XVI., u svom djelu Isus iz Nazareta jednostavno piše: Organ s kojim se može vidjeti Bog jest – srce.

Ako vam je lakše, još je i ona lisica detektirala suštinu istine i smisla života. Davno je baš ta lisica u razgovoru s Malim princom progovorila: samo se srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo. Joj, kako bi sjajno bilo, kada bi ponovno dječjom radošću otkrili da bez obzira na životnu starost baš svatko od nas može opet – dobro vidjeti. Srcem. Bilo bi tada, primjerice, manje policajaca, a zapravo – kriminalaca, doktora, a zapravo – običnih plaćenika farmaceutske industrije, političara, a zapravo – koristoljubivih egomanijaka, bilo bi tada manje tih glasnih katolika, kršćana, a zapravo – među prvima najpotrebnijih Isusove intervencije u njihova srca.


Piše: Marin Miletić |Izvor:  Bitno.net

1,164 total views, 3 views today

Facebook Comments

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: