Mama! Ili 3 godine, 6 mjeseci i 20 dana

Drago mi je da sam tijekom prvih Marijinih godina pisala u formi bloga, zapisivala sve: i lijepe i tužne trenutke, suočavanje s dijagnozom autizma, uspone i padove… danas

kad čitam točno se mogu sjetiti tih dana – kao da su bili jučer. Slučajno sam u dokumentima kompa naišla na jedan tekstić napisan prije pet godina, kao da se desio jučer i prije sto godina, kao da je sve još svježe, ali i iz nekog drugog života… o trenutku kad me moja curica prvi put zapravo nazvala riječju: mama

Eto stavljam ga samoj sebi kao podsjetnik, kako su male pobjede zapravo velike. Najveće.

Sjećate se mog prvog teksta na ovom blogu? Zvao se Mami, objavljen je prije nekoliko mjeseci, a bit je bila otprilike ovakva:

Kad bih trebala predstaviti sebe u jednoj riječi, i imala na raspolaganju sve riječi svijeta, odabrala bih baš ovu.

Sve ono što jesam, što bih željela biti, kako bih voljela sagledati sebe, kako bih voljela da me vide drugi, ono što ne bih mijenjala i na što uvijek mogu biti ponosna, sadržava ta obična malena riječ.

Mami. Baš tako me nazvala moja trogodišnja kći.

A ona, ona nikoga ne zove. Ni imenom, ni zamjenicom, čak ni pokretom ruke.

Što li  sve ta riječ  govori! Samo treba znati stati i slušati.
Ja te volim. Ja te trebam .Zbog tebe se osjećam sigurno. Budi tu za mene. Mami.

 

Uvijek govorim kako nas je situacija s Marijom stresla poput vremenske nepogode.  Bili smo klizači. Klizili smo kroz ovaj život glatko, bez zastajkivanja, bez talasanja. No, s naznakom problema dotad glatki životni tobogan pretvorio se u emocionalni vrtuljak i hvatanje ravnoteže na njemu postao je zahtjevan zadatak. Ali i izazov. Lako padneš, ali je divno kad si na vrhu. A bila sam baš tamo, neki dan.

Čudan je taj autizam. Baš čudan. Puno sam puta razmišljala da bi mi u neku ruku bilo lakše da dijete ima neki vidljiviji hendikep, vidljiviji u smislu svjesnosti da vidiš u čemu je problem i boriš se s tim. Znaš svog neprijatelja, hvataš ga za vrat, dan po dan, vježbu po vježbu. Bakćeš se, no znaš s čim se bakćeš.

Ovdje  nikada nisi siguran. Neprijatelj je nevidljiv, no uvijek prisutan, izmiče, taman toliko da se ponadaš. Dovoljan je jedan fiksirani pogled i par riječi, ta divna prisutnost, kako li sam je uzimala zdravo za gotovo kod dječaka, znam to sad kada za njom žudim, dovoljno je malo da pomisliš – eto ga! – i da ti srce brže zakuca, a onda pogled skrene, pada zavjesa, i sve bude po starom. Koliko puta sam znala pomisliti: ma napravi kvar, prolij nešto, razbij nešto, bilo što, pa me počasti ONIM vragolastim pogledom u stilu jesam te, neću se ljutiti, neću se nikada ljutiti mala moja, jer vragolije su dio odrastanja i želim tebe u tome. Ne želim te sakrivenu. Pomozi mi da rastjeram maglu.

Mama di su mi kopačke? – stalno slušam lijepi, vječno polupromukli Josipov glas. Nađi, mama. Daj, mama. Ako nije on, onda je njegov brat, moj divni luckasti mali Roko, vječito u konfrontaciji s hrvatskom gramatikom, objašnjavajući mi sav ozbiljan kako Ele nema u školi jer ima nervozu, a  kad već o školi pričamo, daje mi ozbiljno do znanja prije no što ću na informacije: Mama, za sve petice znaš, ako slučajno vidiš kakvu četvorku, to nije moje! Jesi čula, mama? Mama

 

Mama. Svaki dan čujem tu riječ bar pedeset puta. A opet, toliko je dugo čekam. Čeznuvši za tim da je izgovori taj mili glasić, zamišljala sam kako bi zvučala. Puno puta sam je i sanjala.Uvijek je zvučala predivno. Simbolika i značenje te riječi  neraskidive od pogleda punog ljubavi i čvrstog zagrljaja – mora da bi mi srce prepuklo od čiste sreće tog trena kad bih to doživjela!

Da, znam da me moja kćer voli. To mi nesputano svakodnevno pokazuje, vrlo nedvosmisleno, jer je ona dijete vedre naravi, otvorenog srca, i kog ona voli, taj to sigurno zna. Sve ja to znam, sve to stoji, ali opet…želiš to čuti. Želiš čuti da ona zna da si ti TA. Voli ona tatu, voli svoju braću, dede i bake, tete i prijatelje, ali, ti si – mama. Ti si TA. Od želje za njenim postojanjem, od prve male stanice tako voljena i žuđena, oduvijek dragocjena, tako neodoljivo važna, ti si meni dijete oduvijek TA, no jesam li ja tebi? Hoću li to ikada znati?

A znate, saznala sam. Nije bilo dramatično i filmski jer je život rijetko takav, nije bilo upaljene žaruljice iznad glave uz povik MAMA, a opet je 19. ožujak ove godine zlatnim slovima upisan u našu obiteljsku povijest događaja koji se pamte kao dan kad mi je moja kćer prvi puta rekla mama. I mislila baš na mene.

Bio je to lijep dan, Marijin braco slavio je imendan, u školi su povodom Dana škole imali priredbu na kojoj smo se odlično zabavili i smijali do suza promatrajući sina kako vojnički, s kravatom oko vrata, odrađuje manekensku ulogu na improviziranoj modnoj pisti, sve u stilu zemljo otvori se zašto sad ne ganjam loptu negdje na igralištu, a  na veliko veselje nas roditelja… Lijepo smo se proveli. Došavši kući nešto sam nabrzaka improvizirala klincima za večeru, i dok sam okrenuta leđima tako bila zabavljena svojim poslom, čula sam glasić kako mi govori: Mama, mama, hoću keks.

I dok je mama, nevjerni Toma, stajala tako ukipljena poput zaustavljene slike iz filma, dijete je još jednom mirno ponovilo cijelu rečenicu. S  ONIM početkom.

I dala sam joj keks, naravno. I zagrljaj uz njega. I suze, iako njih nije tražila.

3 godine, 6 mjeseci i 20 dana čekala sam da mi kažeš da znaš da sam ja TA. I, koliko god da znam, milo moje, da si oduvijek znala da sam tu za tebe, da se smijem kad si sretna, da tugujem kad si tužna, da bih preuzela tvoje boli rado na sebe kad te boli, da ću uvijek gurati sebe, makar silom u krugove tvog svijeta, nekad otvorene, a nekad tako nepropusne, jer ti u mom srcu postojiš oduvijek, oduvijek si sve to znala, ali hvala ti što si mi to rekla. Sad mogu sve. Rušiti sve zapreke, razmicati život golim rukama ako treba da ti nađem mjesta, da nam nađem mjesta, tvoj odraz u ogledalu, tvoja sjena, srce tvog malog srca. Tvoja MAMA.

 

Piše: Nikolina Nakić

3,287 total views, 2 views today

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: