U Lurdu se obratio, dobio otkaz i odselio se, postao nobelovac i umro u vjeri (Alexis Carrel)

Carrel je otpušten sa sveučilišta. Nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju 1904. otišao je u Kanadu. 1906. godine preselio u New York, gdje je u Rockefeller Institutu ubrzo postao član jednog od tih istraživačkih timova najistaknutijih znanstvenika.

On je provodio pokuse na životinjama, razvijajući nove kirurške tehnike, koje su uživale veliki uspjeh. Operirao je cirkulacijski sustav jednog djeteta i na taj način, spasio djetetov život. 14. svibnja 1910. izdanje The Journal of American Medical Association pozdravilo je postupak kao značajan događaj. Carrel je proveo eksperimentalnu transplantaciju svih životinjskih organa. Od životinjskih embrija, izdvojio je tvar koja je omogućila da zadrži tkiva i organe na životu izvan tijela. Na taj način pileće srce preživjelo je dvadeset godina. Ovi su se eksperimenti pokazali kao prekretnica u području medicine, jer su postavili temelje za transplantaciju ljudskih organa, kao i kirurške zahvate na srcu i sustavu krvotoka. Za ove uspjehe, 1912. godine Alexis Carrel je dobio Nobelovu nagradu na području medicine i psihologije.

Kad god je to bilo moguće, Carrel je hodočastio u Lurd. Tamo je putovao kako bi molio i zahvaljivao ​​za dar vjere; ali on je također otišao kao znanstvenik, da nastavi istraživati tajnu čudesnih ozdravljenja. Godine 1910., tijekom posjeta Lurdu, dr. Carrel svjedoči spektakularnom čudu kod djeteta slijepog od rođenja, kojemu se vraća vid. Tog istog dana, u večernjim satima, dok je bio na putu do špilje ukazanja kako bi se pomolio, susreo je lijepu mladu ženu. Ispostavilo se da je to bila volonterka u službi tog djeteta čiji je vid bio čudesno vraćen. 35-godišnja Madame de la Meyrie došla je iz plemićke obitelji. Nakon smrti svoga muža, posvetila se karitativnom radu i podizanju svog sina. Ona i Carrel postali su bliski prijatelji, nakon čega je prijateljstvo preraslo u međusobnu ljubav, a potom su ljubav zapečatili ulaskom u sveti brak.

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, Carrel i njegova supruga vratili su se u Francusku. Bili su dodijeljeni Hitnoj službi. Carrel je bio šokiran divljaštvom koje je ondje vidio. U jednom od svojih pisama, zaključio je: “Neutralne zemlje trebaju znati kakvu kulturu Nijemci donose u svijet. Njemačka vojska čini neoprostive zločine. Ja sam jednostavno zapanjen videći kako ova zemlja, za čije znanstvenike imam najdublje poštovanje, ujedinjuju svoj ogroman intelektualni razvoj s moralom dostojnim primitivnih barbara “(6. lipanj 1915).

Tijekom rata Carrel je svjedočio velikom broju smrtnih slučajeva uzrokovanih gangrenama i raznim zaraznim bolestima. Tražeći rješenje ovog problema, on je, u suradnji s engleskom kemičarem dr. Henryjem Dakinom, razvio novi antiseptik kao rješenje u borbi protiv infekcija i pospješivanju zacjeljivanja rana. Ovo otkriće, koje je uvelike pridonijelo smanjenju broja amputacija, vrlo brzo je bilo usvojeno u cijelom svijetu.

Nakon rata, Carrel se vratio u Rockefeller Institut, gdje je 1935. godine, nakon pet godina suradnje s Charlesom Lindberghom (poznatim graditeljem i pilotom, koji je napravio prvi solo prekooceanski let) konstruirao prvo umjetno srce sposobno održati organe živima, dok oni bivaju odvojeni izvan organizma tijekom operacije. Iste godine Carrel je objavio svoju knjigu L’homme cet inconnu, koja je postala svjetski bestseller.

PRAG VJEČNOSTI

Carrel je bio uvjeren da je moderna civilizacija izgubila svoje duhovne vrijednosti, a time i donijela čovjeku nesreću. Da bi se zaštitilo od samouništenja, čovječanstvo se mora otvoriti prema tom “Biću, koji je izvor svega, toj sili i središtu snage koju kršćanski mistici nazivaju Bogom.” Upozorio je: “Moralna zaostalost često ide ruku pod ruku s visokom inteligencijom; kao rezultat, moralno zaostali su naročito opasni članovi društva. (…) Moral je skup načela kojih bi se ljudi trebali pridržavati ako žele preživjeti i kao pojedinci i kao vrsta. (…) Vjernici bi trebali djelovati u skladu s kršćanskim moralnim normama. Nevjernici su također dužni poštivati ​​ta načela, jer su te norme odgovornost svakog ljudskog bića obdarenog razumom i sposobnog za razmišljanje o načinu na koji je svijet organiziran.”

Carrelova posljednja knjiga, napisana prije smrti 1944. godine, bila je posvećena moći molitve. On je primijetio da molitvom čovjek ulazi u osobni odnos ljubavi s Bogom. Molitva “postaje (…) izvor najmoćnije životvorne energije. Oni koji su potaknuli u sebi naviku redovite, iskrene molitve osjećaju da je cijeli njihov život doživio veliku transformaciju. Navika molitve čini neizbrisiv trag u svim našim postupcima i ponašanju. Čovjek počinje vidjeti sebe i svoje pogreške, počinje se smatrati osnaženim. On počinje osjećati zbunjujući rast vlastite ljubavi prema sebi, uzaludnost tog razumijevanja, bezvrijednost želja, beznačajanost svojih briga i strahova. Tu se u njemu razvija osjećaj moralne odgovornosti i intelektualne poniznosti. Tako započinje svoje hodočašće na Izvor milosti. ”

Carrelova potpuna predanost Bogu u svom životu najpotpunije se vidi u njegovoj dnevnoj, ustrajnoj molitvi, kroz redovite ispovijedi, često primanje Euharistije i požrtvovne službe svom bližnjem. On se pripremao za susret s Bogom u trenutku smrti. Dobro je znao da će taj trenutak sa sobom donijeti presudu koja određuje vječnost u raju ili paklu. On je uzeo k srcu upozorenje Svetog pisma: “Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što god čovjek posije, ono će i požeti. Jer koji sije u tijelo svoje, od tijela će požeti propast; a koji sije u duh, od duha će požeti život vječni. “(Gal 6, 7-8). 

Evo kako je molio: “Gospodine, vodi moj život, inače ću se izgubiti u tami. Provodit ću sve što Tvoja volja nadahnjuje u meni. (…) O Bože, prije nego što zatvoriš knjigu mog života, daj mi pristup toj milosti, da u njoj mogu otkriti sve to što još ne znam. Moj život je bio pustinja, jer te nisam znao. Udijeli da u ovoj pustinji mnogi cvjetovi cvjetaju dalje unatoč jeseni u mom životu. Mogu li ti ponuditi svaki trenutak dana koji mi preostaje. Ništa više ne tražim za sebe osim Tvoje milosti. Mogu li ja, u Tvojim rukama, postati poput dima nošenog vjetrom. Prosvijetli me, Gospodine, kako pomoći onima koje volim. U Tvoje ruke, Gospodine, predajem potpunu cjelinu mog ništavila. “

Carrel se pripremio za svoju smrt tako što se ispovjedio, primio svetu pričest i sakrament bolesničkog pomazanja. Otišao je u vječnost u Parizu, 5. studenog 1944. Razumio je čudesna ozdravljenja u Lourdesu kojima je svjedočio, kao znakove koji su ga pozivali na obraćenje i upućivali na postojanje stvarnosti Boga koji se nalazi izvan osjetilnog iskustva. Nemilosrdna potraga za istinom i znanstvenim poštenjem potaknula je Alexisa Carrela da odbaci ateizam i povjeruje u Isusa Krista.

Svakom od nas dani su jasni znakovi da se možemo obratiti i prihvatiti dar spasenja. No ti znakovi ne sile našu volju. Nailazeći na ove znakove, čuda i izvanredno objavljivanje Boga, i dalje smo slobodni, jer u tim otajstvenim događajima postoji dovoljno velik broj argumenata za osobe dobre volje da vjeruju, i dovoljan broj protuargumenata za one koji ne žele vjerovati. Čovjek je slobodan igrač i može reći Bogu “Ne”. No na Sudu nakon smrti, nećemo izbjeći osudu, ako svjesno i voljno odbacimo milost vjere i dar vječnog života (usp. Rim 1, 20).


Izvor: Treasure of faith, časopis “Love one another”

 

720 total views, 2 views today

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: