LAKOMOST I LUDI BOGATAŠ

Isusovi utješni moralni savjeti svim kršćanima

Isus je na jednom brežuljku zapadne obale jezera. Nje­govim se očima pokazuju gradovi i mjesta rasijani po oba­lama jednog i drugog brijega, ali točno ispod brežuljka su Magdala i Tiberijada: Magdala, luksuzno područje, sve pokriveno parkovima, jasno odijeljeno od siromašnih kuća riba­ra, zemljoradnika i nižeg puka jednim potokom koji je sada posve presušio; a Tiberijada, sjajna u svakom svojem dijelu, grad koji ne zna što je bijeda i nazadovanje, te se, lijep i nov, osmjehuje pod suncem na čelu jezera.

 

Između jednog  i dru­gog grada su malobrojni, ali dobro uzdržani vrtovi u uskoj nizini, a zatim se uvis penju masline da osvoje brežuljke. Isusu iza leđa s ovog se brežuljka vidi sedlo ‘Gore blaženstava’, a podnožjem brda ide magistralna cesta koja vodi od  Sredo­zemnog mora u Tiberijadu. Možda je Isus zbog blizine ove vrlo prometne ceste izabrao ovo mjesto dostupno mnogima iz gradova uz jezero ili iz unutrašnjosti  Galileje i odakle se, uvečer,lako mogu vratiti kućama ili naći gostoprimstvo u mnogim mjestima. I toplina je umjerena zbog visine i zbog stabala s visokim deblima koja su pri vrhu zamijenila masline.
I zaista, ima mnogo naroda uz apostole i učenike. To je na­rod koji treba Isusa radi zdravlja ili radi drugih savjeta, mno­gi koji su došli iz znatiželje, mnogi koje su prijatelji do­veli ili su došli za drugima. Sve u svemu, mnogo naroda. Go­dišnje doba, koje nije više doba nepodnošljive vrućine, nego se već naginje prema jesenskoj blagoj umjerenosti, više nego ikad, poziva na hodočašće u potragu za Učiteljem.
Isus je već izliječio bolesne i govorio je narodu i to na te­mu nepravednog bogatstva i o odricanju od bogatstva ko­je je potrebno svima da postignu Nebo, ali je svakako nuž­no da ga imaju svi oni koji hoće da budu njegovi učenici. A sada odgovara na pitanja ovomu ili onomu od bogatih učenika koji su nešto zbunjeni zbog toga.

Pismoznanac Ivan kaže: »Moram li, dakle, uništiti sve što imam i osloboditi svoju obitelj od svega našega imanja?«

»Ne. Bog ti je dao dobara. Učini da služe Pravednosti i služi se njima pravedno. Drugim riječima, pomozi svoju obitelj­, to je dužnost; postupaj ljudski sa slugama, to je ljubav;    potpomaži potrebama siromašnih učenika. Tako ti tvoje bo­gatstvo neće biti zamka, nego pomoć.«

Zatim, govoreći svima, kaže: »Zaista vam kažem: u velikoj pogibelji je svaki koji zbog ljubavi prema bogatstvu izgubi Nebo, može biti i najsiromašniji učenik ako, postavši moj svećenik, pomanjka u pravednosti, jer surađuje s bogatašem. Onaj koji je bogat ili zloban pokušat će mnogo puta da vas zavede darovima, za­to da pristanete na njegov način života i na njegov grijeh. I među mojim će službenicima biti onih koji će popustiti toj napasti darova. No, ne smije tako biti. Učite se od Krstitelja. Uistinu je u njemu, premda nije bio ni sudac ni nadglednik, bila savršenost suca i nadglednika kakvog opisuje ‘Ponovljeni Zakon’:  ‘Ne budi pristran, ne primaj mita, jer mito zasljep­ljuje oči mudrih i iskrivljuje riječi pravednih’. Odveć često čovjek pušta da mu oštricu mača pravednosti otupi zlato koje mu koji grešnik podastire. Ne, to ne smije biti tako. Znajte biti siromašni, znajte i umrijeti, ali nikad paktirati s grije­hom. Niti uz ispriku da će to zlato biti u korist siromaha. To je zlato prokleto i ne bi im bilo na dobro. To je zlato sram­nog kompromisa. Vi ste postali učenici da budete učitelji, liječnici, spasitelji. Što biste bili, ako biste postali suglasni sa zlom radi probitka? Učitelji zle nauke, liječnici koji bolesnika ubijaju, ne spasitelji, nego suradnici propasti srdaca.«

Jedan iz mnoštva stupi naprijed i kaže: »Ja nisam učenik, ali ti se divim. Odgovori, dakle, na ovo moje pitanje: ‘Je li dopušteno da netko drži tuđi novac?’«

»Ne, čovječe. To je krađa kao što je krađa prolazniku uze­ti novčarku.«

»Pa, ako je to i obiteljski novac?«

»Također. Nije pravedno da jedan prisvoji novac koji pripada svima drugima.«

»Onda, Učitelju, dođi u Afoelmain na putu u Damask i naredi mojem bratu da podijeli sa mnom baštinu oca koji je umro, a da nije ni riječi ostavio napisano. On je uzeo cijelu baštinu. A znaj, da smo blizanci, rođeni u prvom i jedinom rođenju. Ja, dakle, imam isto pravo kao i on.«

Isus ga gleda i veli: »To je mučna situacija i tvoj brat, si­gurno, ne radi dobro. Ah, sve što ja tu mogu učiniti jest da se molim za te i još više za njega i da dođem u tvoje mjesto navijestiti evanđelje i tako mu taknuti srce. Nije mi teško putovati ako mogu uspostaviti mir među vama.«

Čovjek ozlojeđen provali: »Što da učinim s tvojim riječima? Tu se hoće nešto posve drugo negoli riječi, u ovom slučaju.«

»Zar mi nisi rekao da naredim tvome bratu neka…?«

»Da narediš, a ne da navijestiš evanđelje. Narediti je uvi­jek spojeno s prijetnjom. Zaprijeti mu da ćeš ga osobno uda­riti, ako mi ne da moje! Ti to možeš učiniti. Kako daješ zdrav­lje, tako možešdati i bolest.«

»Čovječe, ja sam došao obraćati, a ne udarati. Ali, kad bi ti vjerovao mojim riječima, našao bi mir.«

»Kojim riječima?«

»Rekoh ti da ću moliti za tebe i za tvoga brata, da ti bu­deš utješen, a on da se obrati.«

»To su priče, priče! Nisam ja dobričina da im vjerujem. Dođi i naredi!«

»Čujte« – kaže Isus. »Zaista se promjena duha odražava na licu. To je kao da se lik zloduha pojavljuje na vanjštini ovo­ga svoga opsjednutog. Malo je onih koji, budući da su zlodu­si, ne pokazuju djelima i izgledom ono što jesu. A to malo njih jesu savršeni u zlu i savršeno opsjednuti.

Lice je pravednika, naprotiv, uvijek lijepo, pa bilo stvar­no izobličeno, nekom vrhunaravnom ljepotom koja se iz nu­trine izlijeva na vanjštinu. I nije to samo tako rečeno, nego je stvarno tako, u onome koji je čist od mana opažamo neku svježinu i u tijelu. Duša je u nama i obuhvaća nas čitave. A gnjiloća pokvarene duše kvari, također i tijelo. Dok ga miomiris čiste duše, čuva. Pokvarena duša nagoni tijelo na sramotne grijehe, a oni ga čine starim i nagrđenim. Čista duša navodi tijelo na ‘čist život’. A taj, opet, čuva svježinu i odaje veličanstvenost.

Učinite da se kod vas zadrži čista mladost duha ili ako je izgubljena, da nanovo oživi i pazite da se sačuvate svake gramzljivosti, bilo sjetilne, bilo gramzljivosti za vlašću. Čovjekov život ne ovisi o obilju dobara što ih posjeduje. Ni u ovom životu, ni u drugom – vječnom životu, još manje. Nego, život ovisi o na­činu kojim se živi. Kako život, tako o tome ovisi i sreća na ovoj zemlji i na Nebu. Jer, zao čovjek nije nikad sretan, stvarno sretan. Dok je krepostan /pravedan/ čovjek uvijek ispunjen ne­beskom radošću, ako je i siromašan i ako je sam. Ne plaši se ni smrti, jer nemagrijeha, ni grižnje zbog kojih bi se bojao su­sreta s Bogom, niti žali za čime što ostavlja na zemlji. On  znade da je njegovo blago u Nebu, pa kao onaj koji ide da primi baštinu, i to svetu baštinu, koja ga čeka, ide radostan, hitar, u susret smrti koja mu otvara vrata Kraljevstva Božjega gdje se nalazi njegovo blago. Sabirite odmah svoje blago. Činite to u mladosti, vi koji ste mladi, a vi koji ste stariji, kojima je smrt bliže, neumorno radite. I pošto je smrt nepoznat završetak i često, pade dječak prije starca, ne odgađajte trud oko skupljanja blaga kreposti i dobrih djela za drugi život, da vas ne bi zatekla smrt, a da još niste postavili u Nebo blago svojih zasluga. Mnogo ih ima koji kažu: ‘Oh, mlad sam i jak! Sada ću uživati na zemlji, a zatim ću se obratiti.’ Čujte ovu prispodobu.

Nekom bogatom čovjeku rodilo je polje veoma dobro. Ljetina je bila upravo čudesna. On sre­tan promatra sve to izobilje koje se skuplja na njegovim po­ljima i na njegovim gumnima, za koje ne nalazi mjesta na tavanima tako da ga smješta pod privremene strehe, pa čak i po sobama u kući i kaže: ‘Radio sam kako kakav rob, ali me zemlja nije razočarala. Radio sam za deset ljetina i sada hoću da isto toliko počivam. Kamo ću smjestiti sav ovaj urod? Prodati? Neću, jer bih tako bio prisiljen ponovno raditi da dobijem novu ljetinu. Učinit ću ovako: srušit ću sve svoje žitnice i napraviti šire da u njih uđe sav urod i sva moja dobra. Za­tim ću reći svojoj duši: ‘O, dušo moja! Imaš u zalihi dobara za mnogo godina. Odmaraj se, dakle, jedi, pij i uživaj’ On je, kao mnogi, brkao tijelo s dušom i miješao je sveto sa profa­nim, jer u stvari u raskošnim gozbama i u ljenčarenju duša ,’ne uživa nego vene, pa se i on, kao i mnogi, na poljima do­brih djela zaustavio, jer mu se činilo da je učinio sve.

No, zar ne znate, da tko postavi ruku na plug treba da ustraje jednu, dvije i sto godina, koliko mu život traje, jer ‘zaustaviti se’, znači, zločin prema samima sebi, jer sebi uskra­ćujemo veću slavu, zatim, znači nazadovati, jer tko se zau­stavi ne samo da više ne napreduje nego se okreće natrag? Nebesko se blago mora povećavati iz godine u godinu, da bude dobro. Jer, ako će ‘Milosrđe biti milosrdno’, također, onima koji imaju malo godina da ga skupljaju, neće, zato, biti su­krivac s onima koji u dugom životu urade malo. To je blago u stalnom rastu. Inače, ne donosi rod, nego je mrtvo, a to je na štetu pripravljenom miru u Nebu. Bog reče ludom bo­gatašu: ‘Luđače koji brkaš tijelo i zemaljska dobra s onim što je duh, te zlorabiš Božju milost, znaj da ću ove noći tražiti od tebe dušu i ona će biti uzeta, a tijelo će ležati bez života’. A što si stekao čije će biti? Možeš li to ponijeti sa sobom? Ne. Pred moje ćeš oči doći bez zemaljskih dobara i bez duhov­nih djela.Bolje bi ti bilo da si od svoje ljetine činio djela milosrđa prema bližnjemu i prema sebi. Jer, da si bio milosrdan prema drugima, bio bi milosrdan i prema svojoj duši. Umjesto što sada razmišljaš o ljenčarenju, bilo bi ti bolje da si se bavio djelatnošću, od koje bi dobio poštenu korist za svoje ti­jelo  i velike zasluge za svoju dušu, sve dok te ne budem, konačno, pozvao k sebi u Vječnost.’ I čovjek je te noći umro i bio strogo suđen.

Zaista vam kažem, da se tako događa onomu koji se bo­gati za sebe, a ne postaje bogat u očima Božjim. Sada idite i načinite sebi blaga od nauke koja vam je netom dana.     Mir bio s vama.«

Isus blagoslivlja i povlači se u guštik šume sa svojim apostolima i učenicima da blaguje i da se odmori. Ali, dok blaguju, On nastavlja još govoriti prijašnju lekciju ponavlja­jući temu o kojoj je već više puta govorio apostolima i uče­nicima i koja će, mislim, uvijek biti nedorečena, jer je čovjek i previše opterećen raznim strahovima.

»Vjerujte« – reče »da se treba truditi samo oko bogaćenja krjepošću (vrlinama). I paziti: neka vaša briga nikad ne bude previše na­peta, nemirna. Dobro je neprijatelj nemira, strahova, užurba­nosti koje još uvijek mirišu po ljudskoj lakomosti, ljubomori, nepovjerenju.

Vaš rad neka bude stalan, pouzdan, miran. Bez naglih za­počinjanja i naglih zastoja. Tako rade divlji magarci. Ali ih nitko, osim luđaka, ne upotrebljava za siguran hod. Mirni u pobjedama, mirni u porazima. I plač zbog počinjene pogrješke, koja vas žalosti, jer se njome niste Bogu sviđali, neka bude miran potpomognut poniznošću i pouzdanjem. Klonuti duhom, srditi se na sebe uvijek je znak oholosti, a isto tako ne pouzdati se. Tko je ponizan, znade biti siromašan čovjek, podložan nevoljama tijela koje sada prevladava. Tko je po­nizan ima pouzdanja, ne toliko u sebe, koliko u Boga, pa osta­je miran i u porazima i govori: ‘Oprosti mi, Oče! Ja znam da je Tebi poznata moja slabost koja me koji put prevlada. Vjerujem da ti suosjećaš sa mnom. Stalno se pouzdajem da ćeš me pomoći, još više nego prije, iako te ja, tako malo, pokušavam razveseliti’.

I ne budite ni nehajni, ni lakomi na Božje darove. Koliko god imate mudrosti i krjeposti, dajte. Budite djelatni u duhu kako su ljudi djelatni za tjelesne stvari. A s obzirom na tijelo­ ne oponašajte ljude svijeta, koji uvijek dršću za svoje sutra iz straha da će im pomanjkati suvišno, da će nadoći bolest, da će nastupiti smrt, da im njihovi neprijatelji mogu nauditi i tako dalje.

Bog znade što vam je potrebno. Nemojte se, dakle, bojati za vaše sutra. Budite slobodni od strahova koji su teži od najtežih okova robijaša. Nemojte se tjeskobno brinuti za svoj život, ni što ćete jesti, ni što ćete piti, ni u što ćete se obući. Život duha je više od života tijela i tijelo je više od odijela, jer vi živite tijelom, ne odijelom, a trapljenjem tijela pomažete duhu da postigne život vječni. Bog znade do kada, će pustiti dušu u tijelu i do toga časa dat će vam što vam je potrebno. To daje gavranima, nečistim životinjama koje se hrane lešinama i koje imaju razlog svoga postojanja upravo  u toj svojoj službi da poništavaju ono što se raspada. A zar neće dati vama? Oni nemaju spremišta ni žitnice, a ipak ih Bog hrani. Vi ste ljudi, ne gavrani. Ovoga ste časa cvijet čovječanstva, jer ste Učiteljevi učenici, navjestitelji Evanđe­lja svijetu i sluge Božje. I možete li misliti da Bog, koji se brine za ljiljane u dolini i čini da rastu i koji ih odijeva odjećom ljepšom negoli je imao i Salomon, a da oni ne rade drugo, nego mirišu, može zanemariti da odijeva, također, i vas.

Da, vas koji sami ne možete dodati jedan zub na krezu­bu vilicu, niti za jedan palac produžiti zgrčenu nogu, niti po­vratiti oštrinu zamagljenoj zjenici. A ako ne možete učiniti te stvari, možete li misliti da možete suzbiti od sebe bijedu i bolesti i učiniti da iz praha iznikne hrana? Ne možete. Ali, nemojte biti malovjerni. Uvijek ćete imati što vam je potrebno. Nemojte se mučiti, kao pogani ovoga svijeta, koji se trude da pribave sebi užitke. Vi imate svoga Oca koji znade što vam treba. Vi samo trebate i to neka bude vaša prva briga, tražiti Kraljevstvo Božje i pravdu njegovu i sve će vam se drugo nadodati.

Ne bojte se, malo stado! Mojemu se Ocu svidjelo da vas pozove u Kraljevstvo, da ga zaposjednete. Vi, dakle, smijete težiti za Kraljevstvom i pomoći Ocu svojom dobrom voljom i svetom djelatnošću. Prodajte svoja dobra i dajte ih u mi­lostinju, ako ste sami. Dajte ih svojima kao popudbinu za svoj odlazak iz kuće da slijedite mene, jer je pravedno da se ne oduzima kruh djeci i ženama. Pa, ako stoga ne možete žrtvovati bogatstvo novca, žrtvujte bogatstvo osjećaja. To je, također, novac što ga Bog vrednuje onim što jest: zlato čistije od svakog drugog, biserje dragocjenije od biserja ugrablje­nog morima, rubini vrjedniji od onih iz utrobe zemlje. Jer, odreći se obitelji radi mene savršena je ljubav, savršenija od zlata, bez trunka nečistoće, biser sazdan od suza, rubin sazdan od krvi što jeca s rane na srcu razderanom od rastanka s ocem i majkom, sa ženom i djecom.

No, ove vreće s blagom ne stare, ovo se blago nikad ne smanjuje. Kradljivci ne prodiru u Nebo. Moljac ne izgriza ono što je po­loženo u Nebo. I imate Nebo u srcu, a srce u Nebu kod va­šega blaga. Jer je srce, u dobra i u zla čovjeka, ondje gdje je ono što vam se čini da je najveće vaše blago. Stoga, kao što je vaše srce ondje gdje vam je blago (u Nebu), tako vam je blago ondje gdje vam je srce (u vama), te se s bogatstvom sveca nalazi u srcu i Nebo toga sveca.

Budite uvijek spremni kao onaj koji se sprema na put ili očekuje gospodara. Vi ste sluge Gospodara Boga. Svakoga ča­sa može vas pozvati onamo gdje je On ili doći gdje ste vi. Budite, dakle, uvijek spremni da pođete ili da ga počastite sto­jeći opasanih bokova putnim ili radnim pojasom i sa zapa­ljenim svjetiljkama u rukama. Izlazeći s ‘pira’ s jednim koji Vas je pretekao u Nebu ili u posveti Bogu na zemlji, Bog se može sjetiti vas koji čekate, te može reći: ‘Idimo k Stjepanu ili k Ivanu, ili pak k Jakovu i Petru’. I Bog je ushićen time da dođe i da kaže: ‘Dođi!’ Zato budite pripravni da mu otvo­rite vrata kada ‘ON’ dođe i da pođete kad vas ‘ON’ pozove. (BOG)

Blago onim slugama koje Gospodar, kada dođe, nađe bud­ne. Zaista, da ih nagradi za njihovo bdijenje, pripasat će sebi odjeću, činit će da sjednu za stol i posluživat će im. On može doći o prvoj straži, kao i o drugoj i o trećoj. Vi to ne znate. Budite, dakle, uvijek budni i bdijte. Blago vama, ako to budete i ako vas Gospodar tako nađe. Nemojte sebi laskati govoreći: ‘Ima vremena. Noćas neće doći.’ Zadesit će vas zlo. Vi ne znate. Kad bi gospodar znao kad će kradljivac doći, ne bi pu­stio da silom otvori vrata i škrinje. I vi budite spremni, jer će u čas kad najmanje mislite doći Sin Čovječji i reći:  ‘Sada je čas’.«

Petar, koji je čak zaboravio jesti slušajući Gospodina, videći da je Isus zašutio, upita: »Ovo što nam kazuješ, je li sa­mo za nas ili za svakoga?«

»To je za vas i za sve. Ali, je više za vas, jer vi ste kao nadglednik postavljen na čelo slugama, pa imate dvostruku dužnost: (i odgovornost) da budete spremni za vas kao nadglednike i za vjer­nike.

Kakav mora biti onaj koji je postavljen na čelo svojih ukućana da svakomu podijeli njegov dio u svoje vrijeme? On mora biti pažljiv i vjeran. Da izvrši svoju dužnost i da učini da njegovi podložnici izvrše svoje. Inače bi trpjeli probici go­spodara koji plaća, jer nadglednik radi za njegove interese u njegovoj odsutnosti. Blago onom sluzi kojega gospodar, kad se vrati svojoj kući, nađe da radi vjerno, marljivo i pravedno. Zaista vam kažem, da će ga postaviti na čelo, također, nad drugom imovinom, nad svim imanjem svojim, odmarajući se i radujući u svom srcu za sigurnost koju mu pruža taj sluga.

Ali, ako taj sluga kaže: ‘Oh, dobro! Gospodar je još dale­ko i pisao mi je da će zakasniti s povratkom. Zato mogu či­niti što mi se sviđa, a kasnije, kad budem mislio da je nje­gov povratak blizu pobrinut ću se.’ Pa, stane jesti i piti sve dok se ne opije i tako pijan daje naredbe i kad dobri njemu podložni sluge neće da izvrše njegove naredbe, da ne oštete Gospodara, počne tući sluge i sluškinje, sve dok ne padnu u bolest i u slabost. Pa, misli da je sretan i kaže: ‘Konačno, uži­vam u tom da sam gospodar i da me svi priznaju takvim.’ Ali, što će mu se dogoditi? Dogodit će se da će doći gospodar kad ga najmanje bude očekivao, pače, zatekavši ga na djelu gdje trpa novac u svoj džep ili gdje bije kojega od najslabijih slu­gu. Tada, kažem vam, gospodar će ga otjerati s položaja nad­glednika, pače i iz redova svojih slugu, jer nije dopušteno ne­vjerne i izdajničke sluge držati među časnim slugama i toli­ko će ga više kazniti koliko ga je prije više volio i poučavao.

Jer, koji je više poznavao volju i misao gospodara, više je dužan da je točno ispuni. Ako ne čini kako je rekao gospodar, bit će više nego drugi bijen, dok onaj, kao niži sluga, manje zna i griješi misleći da čini dobro, bit će manje bijen. Komu je mnogo dano, mnogo će se od njega tražiti; i mnogo će ima­ti da vrati koji je mnogo primio na čuvanje; jer ću od mo­jih nadglednika tražiti račun o duši djetešca od jedne ure.

Moje izabranje nije svjež počinak u cvjetnoj šumi. Došao sam baciti oganj na zemlju i što mogu željeti nego da se za­pali? I stoga se trudim i hoću da se trudite sve do smrti, dok cijela zemlja ne bude lomača nebeskoga ognja.

Moram se krstiti krstom. Kako li sam tjeskoban dok se sve to ne izvrši! Ne pitate zašto? Jer ću po tom krštenju vas uči­niti nosiocima toga ognja i djelatnicima koji će se kretati u svim i protiv svih društvenih slojeva, a od svih slojeva učiniti jednu jedinu stvar: stado Kristovo (Crkvu).

Mislite li da sam došao donijeti mir na zemlju? Mir pre­ma zemaljskom shvaćanju? Ne. Nego, dapače, neslaganje i dijeljenje. Jer, odsada, pa unaprijed, sve dok cijela zemlja ne bude jedno jedino stado, od petero u kući bit će dvoje protiv tro­jice, bit će otac protiv sina i sin protiv oca, majka protiv svojih kćeri, a kćeri protiv majke, a svekrve i snahe imat će jedan razlog neslaganja više, jer će na nekim usnama biti nov govor i dogodit će se kao kod Babilonske kule, jer će dubok potres potresti kraljevstvom ljudskih i nadljudskih osjećaja. Ali će, zatim, doći čas kad će se ponovno sve ujedi­niti u jednak jezik (kršćanski) kojim će govoriti svi ‘Nazarenčevi spasenici’ i očistit će se vode osjećaja, jer će se troska staložiti, a na površini će sjati blistave vode nebeskih jezera.

Uistinu, služiti mi nije odmor, kako čovjek daje zna­čenje toj riječi. Potreban je heroizam i neutrudivost. Ali vam kažem: konačno će biti Isus, uvijek i ponovno Isus, koji će sebi opasati odjeću da vam služi i zatim će sjesti s vama na nebeskoj gozbi i bit će zaboravljen svaki napor i svaka bol.

A sad, ako nas nitko više ne bude tražio, odmorit ćemo se u Magdali. U vrtovima Marije Lazarove ima mjesta za sve i ona je stavila svoju kuću na raspolaganje Hodočasniku i njegovim prijateljima. Ne treba da vam kažem da je Marija iz Magdale umrla sa svojim grijehom, a nanovo se iz njezina kajanja rodila Marija Lazarova, učenica Isusa iz Nazareta. To već znadete, jer je ta vijest pretrčala kao drhtaj vjetra šumom. Ali, ja vam kažem, ono što ne znate: sva osob­na dobra Marije Lazarove dana su za sluge Božje i za Kri­stove siromahe. Idimo…«

autor: Marija Valtorta

2,340 total views, 3 views today

(Visited 310 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*