Katolička omladino, sinovi ste Crkve koja je dala svu istinsku prosvjetu Europi i svijetu

Prilikom blagoslova zastave ‘Hrvatskog katoličkog đaštva’ u Virovitici, 28. travnja 1940. godine, nadbiskup Alojzije Stepinac održao je snažan govor katoličkoj omladini. Stavljen u kontekst vremena ovaj govor dobiva proročku dimenziju. Nadbiskup Stepinac upozorava katoličku omladinu da ne srljaju u ‘razne ideologije koje propovijedaju nasilje i smrt, nego da ostanu pristaše evanđelja Kristova’. Govor prenosimo u cijelosti.

Katolička đačka omladino! Katolička Crkva nije nikada propustila podsjećati čovjeka na njegovo ništavilo. Ona mu svake godine posiplje glavu pepelom uz riječi, kojima je Bog izrekao sud nad Adamom nakon pada: ‘Prah si i u prah ćeš se pretvoriti!’ (Post 3, 19) Ali ona mu isto tako nikada ne prestaje dozivati u pamet njegovo dostojanstvo: ‘Omnes enim filii Dei estis! Jer ste svi sinovi Božji!’ (Gal 3, 26)

Žalosna je činjenica, da čovjek rado zaboravlja na jednu i drugu istinu. Zaboravlja, da je prah, te bi htio često da se digne i iznad samoga Boga. O tome svjedoči čovjek našega doba, kad misli da je gospodar i samome Bogu zato, što mu je – recimo – nakon toliko truda i muke uspjelo, da se digne avionom u zrak. A neće da misli na svoju mizeriju, kako ga je Bog ponizio i prije nego je mislio, kad se pred tim svojim avionom mora skrivati u dubinu zemlje poput krta, ako hoće da spasi goli život. Tko da ne pomisli na riječi Kristove: ‘I ti Kafarnaume, zar ćeš se do neba podići? Do pakla ćeš sići!’ (Mt 11, 23)

No čovjek zaboravlja i drugu istinu. Zaboravlja, da po vjeri u Krista, kao dijete Božje, nadilazi dostojanstvo i najviše plemstvo zemlje. ‘Deo servire, regnare est! Bogu služiti znači kraljevati!’ (Or. Missae) Puštam danas po strani onu prvu istinu. Kad god se bude čovjek  kušao dići mimo Boga i iznad Boga, neminovno će ga stići riječ Kristova, koja je u isti mah i čin: ‘Koji se povisuje ponizit će se!’ (Lk 14, 11) Želim danas svratiti vaše poglede na drugu istinu i na loše posljedice koje proizlaze iz zaboravljanja ove istine. ‘Svi ste sinovi Božji!’ To je činjenica koju toliko naglašuje apostol naroda sv. Pavao.

Što bi iz toga moralo po naravi stvari izvirati? Katolički ponos! Ne mislim reći onaj ponos, koji graniči s ohološću, kao da je to naša zasluga što smo tako visoko uzdignuti. Mislim onu živu svijest, koja bi nas morala uvijek prožimati, da smo u najintimnijem odnosu s Bogom; u odnosu kakav postoji između dobroga, mudroga, bogatoga, onoga oca i djeteta, koje bi morala prožimati samo jedna volja, da nikada ne povrijedi oca; samo jedna misao, da mu služi na čast; samo jedna želja, da baštinu od oca obećanu ne raspe s razvratnicima poput rasipnog sina; samo jedna odluka, braniti čast i dostojanstvo svoga oca. Tako bi moralo biti po naravi stvari, ako uočimo što smo mi ljudi, nakon što nas je Krist otkupio svojom krvlju i uzdigao tako visoko, kako nas nije kadar nitko na ovome svijetu. A kako stvarno stoji danas? Mnogi su već davno odbacili svoje katoličko ime i uvjerenje. Više im imponira unosna ženidba s inovjerkom ili rastavljenom, negoli ostati vjeran Kristu i zakonu Njegovom, kao nekada Ezavu zdjela leće, kad je prodao svoje pravo prvorođenstvo. Više im imponira jedno namještenje od danas do sutra, negoli ostati katolik i kršćanin i sačuvati vječnu baštinu neba, obećanu sinovima Božjim.

Više im imponira jedan vikač, koji ni sam ne zna što hoće, negoli Isus Krist, Učitelj svijeta. Više im imponira biti pristaša ideologije, koja propovijeda nasilje i donosi smrt, negoli pristaše evanđelja Kristova, koje je jedino u stanju osigurati mir i poredak u svijetu.

Drugi se ponašaju tako, kao da bi izgubili na ugledu, ako bi se otvoreno priznali katolicima. Smatraju, da bi izgubili u očima svijeta, ako bi više nego jednom u godini došli k svetoj misi. Smatraju, da bi izgubili na ugledu, ako bi ih se vidjelo pokleknuti pred Kristom u svetom sakramentu  ili u ispovjedaonici. Smatraju, da bi njihovi književni produkti gubili na vrijednosti, kad bi bili prožeti katoličkim duhom. Smatraju, da bi se umanjila njihova reputacija umjetnika, učenjaka,  kad bi se otvoreno  priznali katolicima.

Katolička đačka omladino! Više katoličkog ponosa u životu! To je potreba našega vremena! Nemate se čega sramiti! Djeca ste jednoga, velikog, neizmjernog, sveznajućeg, svemogućeg, dobrog Boga! Sinovi ste Crkve, koja je dala svu istinsku prosvjetu Europi i svijetu! Kad bi ove nesrećom  nestalo, pao bi svijet u gore ropstvo nego je bilo ono prije Krista. Ako se Europa  još ponosi svojom kulturom, svoju pravu i istinsku kulturu ima da zahvali Kristu i Crkvi Njegovoj!

Upravo našem vremenu, vremenu krvavog rata, vremenu razaranja i ubijanja, dobro pristaju riječi velikog umnika svetog Augustina, kad govori o razorenju Rima u vrijeme Alarika: ‘Što god je bilo pustošenja, ubijanja, pljačkanja, paleža, nasilja u toj propasti Rima, to je učinio ratni običaj: što je pak učinjeno po novom, da se je na neobičan način barbarska okrutnost pokazala tako blagom, da su bile izabrane i određene najveće crkve, da se napune pukom, koji se imao poštediti i gdje nitko ne bi bio mučen, odakle nitko ne bi bio istrgnut, kamo bi se odvodili mnogi, koje su neprijatelji htjeli osloboditi, odakle nitko ne bi bio odveden u roblje niti od okrutnih neprijatelja: da to valja pripisati Kristovom imenu, kršćanskom dobu, tko god toga ne vidi slijepac je; tko god vidi, a ne hvali, nezahvalnik je; tko napada onoga koji hvali, bezumnik je.

Daleko bilo od nas, da itko pametan to pripiše okrutnosti barbara. Okrutne i bijesne duhove onaj je poplašio, onaj obuzdao, onaj divno  umirio, koji je davno prije toga rekao preko proroka: ‘Pohodit ću šibom nepravde njihove i bičevima grijeh njihov, ali milosrđa svoga neću uzeti od njih!’ (De Civ. Dei, L. 1, c. 7)

Katolička đačka omladino! Više katoličkog ponosa u životu! To je potreba našega vremena! Nemate se, rekao sam, čega sramiti. Štogod je dobra u čovječanstvu, plod je Kristove ljubavi. Štogod je pametnoga u  čovječanstvu, plod je Kristove mudrosti. Štogod je lijepoga u čovječanstvu, plod je Kristova duha, plod je djelovanja Njegove Crkve. Neka dakle vaša zastava, koju smo danas blagoslovili, diže u vama katolički ponos! Neka diže vašu misao k nebu! Neka potiče vašu volju na dobro! Budite katolici ne samo po imenu nego i po životu. Budite katolici ne samo u crkvi nego i na ulici! Budite katolici ne samo za đačkih  dana, nego čitav život,  kad  mislite nešto dobra uraditi za domovinu i narod.

Više odlučnosti u životu! Više neustrašivosti u obrani prava Božjih! Svijet je danas obuzela panika pred onim što bi moglo doći. A znate li kako će svršiti sve to vrenje i hrvanje na život i smrt kojem smo svjedoci? Svršit će konačno onako, i samo onako, kako bude dopustio Bog, suvereni Gospodar svega zbivanja na zemlji. Bez Njegova se znanja ni crv ne miče na zemlji. Bez Njegove privole ne pada čovjeku ni vlas s glave.

Bez Njegova odobrenja nemoćne su sve sile ovoga svijeta. To je činjenica, a sve što se tvrdi protivno ovoj činjenici prazne su fraze, koje svršavaju gorkim razočaranjem. Pomanjkanje vjere u Božju providnost pojačava u ljudima strah i neizvjesnost, i tjera ih i nehotice, da traže božanstva na zemlji, ljude – polubogove, koji bi ih izbavili iz svih nevolja. A što mogu svi ti koje je svijet sebi izabrao kao neka nova božanstva, ako nas pravi Bog ne bude štitio? Ne vrijede li i tu duhovite riječi sv. Augustina braniteljima Troje, koji su se pouzdavali u lažnu božicu Minervu: ‘Niti je zato propala Troja, što je izgubila Minervu, jer što je prije izgubila Minerva, da je poginula? Zar možda svoje čuvare? To je istina! Jer kad su ti izginuli, mogli su pobjednici  i nju  odnijeti. Jer nije kip (Minerva) čuvao ljude, nego ljudi kip. Kako se je dakle štovalo kao čuvara domovine i građana ono, što nije moglo sačuvati svojih čuvara?’ (De Civ. Dei, L. 1, c.  2)

Braniteljima Troje slični su svi oni, koji u narodnom životu neće da računaju s Bogom živim i Svemogućim. Takvih nam ne treba. Nikad koristi od njih ni domovini ni narodu, da i ne spominjem Crkvu. U najtežim momentima sigurno će zatajiti i beznadno klonuti. Ono čega nam najviše danas treba jesu ljudi žive i praktične vjere u Svemogućeg Boga, iz koje izvire nesavladiva snaga i neustrašivost. Ja bih želio svakome pojedinome od Vas, da dotjera do pouzdanja u Boga kao Abraham, za kojega govori apostol – contra spem in spem credidit! On se nadao (u Boga) protiv nade! (Rim 4,18) Onda ćete biti jaki i nesavladivi, jer imate iza sebe svemoćnog i nesavladivog Boga. A treba nam neustrašivih ljudi s obzirom na vrijeme u kojem živimo.

Danas je na zemlji moralo pravo odstupiti mjesto sili. A sila ne zazire ni od čega, pa se igra i sa samim ljudskim životom. A kad je u pogibelji život, čovjek bi mogao lako klonuti pred silom i izdati svete ideale, ako ga ne bude držala misao na Boga. Vi nosite Boga u srcu i duši. Budite dakle vazda neustrašivi u obrani svetih ideala koje ispovijedate, imajući na umu riječ apostola: ‘Si Deus pro nobis, quis contra nos? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?’ (Rim 8,31)

 

Hrvatska straža, 30. travnja 1940., br. 98., str. 6-7.

679 total views, 2 views today

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*