Kako se ponašamo?

Ljudska riječ je snažna. Ona čovjeka nekada ohrabri, uljepša mu dan i život, a ponekad ga duboko rani, jače nego fizička bol.

Ljudska riječ je snažna. Ona čovjeka nekada ohrabri, uljepša mu dan i život, a ponekad ga duboko rani, jače nego fizička bol.

Postoje brojni načini kako ljudi jedni drugima zagorčavaju život vrijeđanjem, ponižavanjem, ogovaranjem, klevetom, lažima, galamom, svađom, šutnjom, ignoriranjem, ljutnjom i sl. Ponekad su tome skloniji u stanju umora, neispavanosti, iscrpljenosti, gladi, preopterećenosti, razočarenja, depresije i nečiste savjesti.

Među onima koji provode psihički traumatizam ima takvih koji su vrlo oholi i žele se uzdići iznad ostalih na taj način da druge ponižavaju i na njih viču. Nekoji među njima imaju oštećenje mozga izazvano alkoholozimom, pušenjem i drogom. Nanošenju duševne traume su naročito skloni tzv. psihopati. Njih se npr. otkriva kada u nekom društvu vrijeđaju, ponižavaju, ismijavaju i izrugivaju druge. Vidimo da oni često ne ostaju samo na ružnim riječima, nego su skloni i raznim drugim grijesima.

Podsjetimo se što o svađi piše u Sv. Pismu, u Knjizi Sirahovoj:

  “Kloni se svađe, pa ćeš manje griješiti; strastven čovjek rapaljuje svađu. Grešnik sije razdor među prijateljima i među mirne ljude baca klevetu. Oganj se raspaljuje prema gorivu kojim se hrani, a svađa se širi prema silini svojoj; gnjev čovjekov ovisi o snazi njegovoj, i jarost mu raste prema bogatstvu njegovu. (Sirah 28, 8–10)

Posljedice svađe često su veće nego što je zapravo bio povod zbog kojega su se uopće počeli svađati.

good_manners_hrv

Nekoji ljudi, koji druge vrijeđaju, tvrde da to čine u svojoj samoobrani. Zapravo se radi o tome da oni obično imaju nizak prag frustracije (“lako planu”) ili pak ne žele priznati da su u nečemu pogriješili, nego misle da će okrivljavanjem drugih sami ispasti pošteniji.

Netko u sebi samome ima nered i nemir i stalno želi, makar i podsvjesno, s drugima biti u svađi i u napetim odnosima. Jedva čeka da nešto pronađe što bi moglo poslužiti kao povod da na nekoga viče i dok viče onda u tome uživa. Sadržaj nereda koji iz čovjeka izlazi prema drugim ljudima, često zapravo predstavlja sliku njegovog unutrašnjeg stanja.

Osobe koje su određeno vrijeme živjele u situaciji gdje je psihički traumatizam među članovima obitelji bio izražen u većoj mjeri, možda skoro i svakoga dana, čak ako i odu iz te obitelji (npr. djeca kada odrastu), sklone su u svom kasnijem životu zadržati napetost međuljudskih odnosa, svađu i nanošenje psihičkog traumatizma kao svoj stil života. Slušao sam kako dvije sestre koje su tek krenule u osnovnu školu, razgovaraju kroz galamu i međusobno vrijeđanje. Kasnije sam shvatio razlog: jednako tako se njihova majka odnosi prema njima. Ono što od njih traži da učine, traži s velikom vikom i vrijeđanjima. Pitam se kako će se te djevojčice danas sutra odnositi prema članovima svoje vlastite obitelji ako ju budu imale?

Naravno da trebamo biti dobri, pošteni, živjeti po Božjem redu i zakonu i paziti da nas drugi ne mogu opravdano kritizirati. Međutim, ipak nemojmo biti tako naivni da mislimo da nas drugi neće progoniti u slučaju ako budemo dobri. Ima pokvarenih ljudi koji drugima prigovaraju baš zato što su dobri. Međutim, zlo, tj. grijeh se ne smije činiti nikada, pa niti onda ako će nam netko praviti probleme i vrijeđati nas zbog toga što u grijehu odbijamo sudjelovati.

U psihičkoj samoobrani treba biti obazriv, tj. razborit. Naime, psihički agresor je često u stanju uzbuđenja, sužene svijesti i ne želi prihvatiti neke naše riječi -kontraargumente kojima bi se njegov napad prikazalo neosnovanim. Ako se netko s takvom osobom počme svađati, ova prva možda tada istrese još veću lavinu svoje agresije.

U napetim situacijama nekada je napadač krivac a druga osoba je nevina i postaje žrtvom. Ima i obratnih slučajeva da se na osobu koja je pogriješila pretjerano okomljuje onaj tko je oštećen ili uvrijeđen. Međutim, u svađama se često događa da su zapravo obadvije osobe krive, neodgojene, nekulturne i vrlo slične.

Moram naglasiti da se psihičkim traumatizmom ne mogu nazvati baš svi zategnuti odnosi i neslaganja. Pogotovo se njime ne mogu proglasiti svi pokušaji mijenjanja lošeg ponašanja neke osobe u dobro, npr. pri odgoju djece.

Vrlo je pogrešno prepuštati djeci da žive pokvareno s ciljem da bi se izbjeglo prigovaranje ili da im se ne bismo “zamjerili”. Roditelji ne smiju djeci dopustiti da rade ono što je loše, ali je važno da djeca i te kako dobro znaju i osjećaju da ih roditelji vole, da se svoje djece ne odriču i da se za njih brinu. Isto tako, treba odgajati djecu da poštuju i vole svoje roditelje.

Dakle, treba i te kako paziti kako se vladamo i kako govorimo, tako da svakome u obitelji bude lijepo. Obiteljski odnosi su vrlo osjetljivi jer ako se samo jedna osoba loše ponaša, svi zbog toga trpe.

Probleme koji se pojavljuju treba rješavati kulturno, na lijep način, po mogućnosti bez publike, a moramo znati i oprostiti.

U knjizi Sirahovoj piše: “Misli na konac svoj i prestani s mržnjom; sjeti se raspadanja i smrti i vrši zapovijedi. Misli na zapovijedi i ne mrzi na bližnjega i na Zavjet Svevišnjega, pa oprosti krivicu”. (Sirah 28,7)

Sjetimo se da u molitvi Oče naš govorimo dragome Bogu: “… Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim…”

 

Autor teksta: med. Antun Lisec

595 total views, 2 views today

(Visited 188 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*