Izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)

Blaženstvo se sastoji ponajprije u tome da hodimo u sjaju Božjeg lica. To se lijepo poklapa s izvornim značenjem grčke riječi makarioi, blaženi. Biti blažen znači biti na pravom putu, a biti na pravom putu znači hoditi u sjaju Božjeg lica, hoditi u njegovoj prisutnosti

U čemu se sastoji blaženstvo koje nam Gospodin – kao predujam, kao kaparu – daje već sada, ali pomiješano s nevoljama i progonstvima, kako nam je to on sȃm rekao: “Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni.“ (Mk 10,29-30)?

Drugim riječima, tko je to „blažen“, kome se to „blago“, i što je to – konkretno – u njegovom životu? To je tema sljedećeg razmatranja, barem nešto malo da spoznamo, svjesni naravno da kraljevstvo Božje nije u riječi, nego u krjeposti, u moći, ne da o tome samo pričamo, već da to živimo (usp. 1 Kor 4,20). Razmatranje polazi od  jedne kitice iz 89. psalma:

„Blago narodu vičnu svetom klicanju,/ on hodi u sjaju lica tvojega, Gospodine,/ u tvom se imenu raduje svagda/ i tvojom se pravdom ponosi.“

Svaki čovjek (svjesno ili nesvjesno) čezne za srećom. Međutim, ta se čežnja ne ispunjava na očekivani način. Izmjenjuju se u našoj duši (drugim riječima: u našem životu) trenutci sreće i nesreće, ugode i neugode. Naše je raspoloženje varljivo, doživljaji različiti: od uzvišene sreće zbog rođenja djeteta do žalosti zbog nečijeg stradanja i smrti. Pitanje sreće, očito, mnogo je dublje od kratkotrajnih, prolaznih osjećaja, od ovog ili onog zadovoljstva koje u jednom trenu nestane.

Dobro je znati da Biblija, govoreći o toj sreći za kojom ljudi čeznu, ne koristi uobičajenu grčku riječ “eudaimónia, koja označava psihološko stanje, nego kažu makarioi, pojam koji označava sigurnost da se netko nalazi na pravome putu“. (Tomáš kard. Špidlík, Mali biseri crkvenih otaca, Verbum, Split 2016., str. 28.) To makarioi prevodimo na hrvatski jezik pridjevom blaženi.

„Netko tko se nalazi u tome stanju (na pravome putu, nap. a.) zadovoljan je i onda kada susreće poteškoće.“ (isto)

Gospodin nas, dakle, poziva da budemo blaženi, nudi nam, daje nam blaženstvo. Kad spomenemo riječ „blaženstvo“, vjerojatno najprije pomislimo na blaženstva iz Isusova Govora na gori: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! (…)“ (usp. Mt 5,1-12) Vidimo da su blaženi uvijek u množini, u pluralu. To je tako i u psalmu. Ne kaže se blago ovom ili onom pojedincu, blago tebi, već se kaže blago vama. „Blago narodu…“

Zaista, ne spašavamo se sami, nismo sami sebe krstili ili sami sebe pričestili, nismo sami blaženi, već u Crkvi i po Crkvi, zahvaljujući sakramentima, bivamo blaženi. Zaista, „izvan Crkve nema spasenja“ (sv. Ciprijan, Pisma, 72.), jer je Crkva otajstveno tijelo Kristovo, a mi po njegovom tijelu ulazimo u zajedništvo Presvete Trojice (usp. Ef 2,16). Stoga, „blago narodu“ Božjem, i nama – pojedincima – jer smo dio tog naroda.

U romanu Braća Karamazovi ima priča koja lijepo i slikovito pokazuje kako u Nebo ne idemo sami, već povezani s mnogima, znanima i neznanima, i kako u svom srcu trebamo gajiti želju da se i drugi ljudi spase, da svi „dođu do spoznanja istine“ (usp. 1 Tim 2,4):

„Živjela jedna žena, zla i opaka, i umrla. Za sobom nije ostavila nijedno dobro djelo. Dograbili je vragovi i bacili u ognjeno jezero. A njezin anđeo čuvar stoji i misli: kad bih se bar mogao sjetiti nekog njezina dobra djela pa da kažem Bogu! I sjeti se on i veli Bogu: ona je, veli, jednom u vrtu iščupala glavicu luka i dala je nekoj prosjakinji. A Bog mu odgovori: uzmi sad ti, veli, tu istu glavicu luka i dobaci je njoj u jezero, neka se uhvati za nju i drži, pa ako je izvučeš iz jezera, neka ide u raj, a ako luk pukne, nek` ostane tamo gdje jest. Otrči anđeo do žene, pruži joj luk i veli: na, hvataj, ženo, i drži se dobro. I počne je oprezno izvlačiti, i samo što je nije izvukao, ali su se drugi grešnici u jezeru, kad su vidjeli kako je on izvlači, uhvatili za nju ne bi li se i oni izvukli. A kako je žena bila zla i opaka, počela se ritati i derati: `Mene vuče, a ne vas, ovo je moj luk, a ne vaš!` Tek što je ona to izgovorila, luk pukne i prekine se. A žena opet padne u jezero i gori u njemu i dan-danas. A anđeo zaplače i ode.“ (F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, Globus media, Zagreb 2004., str. 382-383.)

Možda iz ove priče možemo izvući i još jednu pouku. Da čovjeka, koji se odluči popraviti, često njegovi stari drugovi vuku natrag – u zlo. Naime, nije svako društvo dobro, niti svaki narod blagoslovljen. Osim blaženstava u evanđeljima možemo naći i prokletstva, koja su također upućena množini: „Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.“ (Lk 6,24-26)

Stoga je sasvim opravdano pitati: A kakvom je to narodu „blago“? Kaže psalam: „Blago narodu vičnu svetom klicanju!“ Drugim riječima: Blago narodu koji zna moliti. Jer ovo „sveto klicanje“, to je zapravo molitva, oblik molitve u kojem Gospodina hvalimo, blagoslivljamo i slavimo, i njemu zahvaljujemo. Međutim, „sveto klicanje“ nije samo molitva; vidjet ćemo što je još.

Prevoditelji su stavili „vičnu“, a neki i „koji zna“. Ljepše je ovo „vičnu“ jer podsjeća na „koji se naviknuo“ i sadrži u sebi duboku pouku: Kršćani se trebaju navikavati na sveto klicanje, tj. stjecati krjepost, vrlinu. Malo-pomalo, iz dana u dan, kao što djeca uče govoriti, i mi – kršćani – trebamo se navikavati na molitvu, da bismo postali „vični“ molitvi.

Kako rekoh, prva je asocijacija na „sveto klicanje“, najčešće, da se radi o molitvi, i to o hvalbenoj molitvi, kada klikćemo od radosti jer smo postigli „svrhu svoje vjere: spasenje duša“ (usp. 1 Pt 1,9). Međutim, „sveto klicanje“ može značiti i ratni poklič, poziv na borbu protiv neprijatelja, napadača. Dakle, blago onom tko se naviknuo boriti. I to ima itekako smisla, jer je molitva često prava borba, a i čitav život je „vojska“, kako kaže Job. A na borbu se treba naviknuti: biti svjestan da nas napadaju tijelo, svijet i zlodusi, i opirati se zlim mislima koje nam se nameću.

Sveti Petar govori: „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi, tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri, znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu.“ (1 Pt 5,8-9) Kršćani su oni koji se opiru  zlim pomislima, odbacuju zlo, a prianjaju uz dobro, da bi mogli čista srca slaviti Boga, radosno klicati. Jedan takav kliktaj jest i ono: Aleluja! Ili: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetom… Zaista, treba prositi od Boga sve što nam je potrebno – „kruh naš svagdanji“ – ali treba i klicati: „Sveti se ime tvoje!“

U čemu se sastoji to „blago“, kakvo je blaženstvo u kojem bi kršćani trebali biti, o tome nam govore sljedeći retci iz 89. psalma: „Blago narodu vičnu svetom klicanju,/ on hodi u sjaju lica tvojega, Gospodine,/ u tvom se imenu raduje svagda/ i tvojom se pravdom ponosi.“ Dakle, blaženstvo se sastoji ponajprije u tome da hodimo u sjaju Božjeg lica. To se lijepo poklapa s izvornim značenjem grčke riječi makarioi, blaženi. Biti blažen znači biti na pravom putu, a biti na pravom putu znači hoditi u sjaju Božjeg lica, hoditi u njegovoj prisutnosti.

Obratimo pozornost na ovo „hodi“. Odatle možemo izvući zaključak da blaženstvo nije neka statična, da ne kažemo ustajala, stvarnost, već živo nasljedovanje Gospodina. Blaženstvo nije „izležavanje na kauču“, već ići tamo gdje te Gospodin šalje, još bolje: ići za Gospodinom. Tko ide za Gospodinom, taj je na pravom putu. Kaže Katekizam Katoličke Crkve (br. 302) da stvorenje – sve stvoreno – „iz Stvoriteljevih ruku nije izašlo posve završeno. Stvoreno je kao nešto `na putu` (in statu viae) prema nekom konačnom savršenstvu za koje ga je Bog odredio i koje još treba dostići“.

Hodimo u sjaju Božjeg lica. To znači da hodimo u Božjoj prisutnosti. Međutim, taj sjaj – svjetlo – najčešće nije vidljivo, zapravo rijetko kad je vidljivo. Samo su posebni Božji izabranici, a veoma rijetko i veliko mnoštvo ljudi, imali milost vidjeti to svjetlo svojim očima. Primjerice Mojsije i Izraelci na gori Sinaj ili trojica apostola na Taboru.

Zašto je to tako? Možemo dati nekoliko odgovora. Jedan je da se radi o Božjoj pedagogiji, Božjem odgajanju čovjeka, da spozna koliko je zlo grijeh zbog kojeg smo izbačeni iz Raja, iz Božjeg svjetla, a koliko je dobro biti u prijateljstvu s Gospodinom. Drugi je da Bog hoće ljubav, dakle slobodan odgovor, slobodno predanje, a očitovanje njegova svjetla djeluje na palog čovjeka – koji je u stanju istočnog grijeha – magnetski, obuzima nas i privodi k sebi. Kao da je tada mogućnost slobodnog odgovora nekako umanjena, a time i mogućnost ljubavi. Tek po savršenom sjedinjenju s uskrslim Kristom čovjek postaje sposoban gledati sjaj Božjeg lica.

Sjaj Božjeg lica, „svjetlo od svjetla“, kako ispovijedamo u Nicejsko-carigradskom simbolu vjere svake nedjelje na svetoj misi – Sin Božji – druga božanska osoba, utjelovila se u Isusu Kristu iz Nazareta. Božje svjetlo „dođe na svijet, bijaše na svijetu“, ali „svijet ga ne upozna“, „njegovi ga ne primiše“, piše apostol Ivan u proslovu svog evanđelja (usp. Iv 1,9-11). A nisu ga primili jer nisu htjeli vjerovati da je on „pravi Bog od pravoga Boga“.

Prije nego tjelesnim očima sjaj Božjeg lica, njegovu prisutnost, moramo „vidjeti“ ili spoznati očima vjere. Vjera nam otkriva to svjetlo u srcu (usp. 2 Pt 1,19), govori nam da je Gospodin s nama, uz nas, da smo mi pred njim. Da je Isus Emanuel – Bog s nama. Vjera je „uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ tjelesnim očima (usp. Heb 11,1).

Bog „nije daleko ni od koga od nas. U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo“,  govorio je apostol Pavao Atenjanima (usp. Dj 17,27-28). U 139. psalmu psalmist se ovim riječima obraća Bogu: „S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. (…) Kamo da idem od Duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na Nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala.“ To je srž vjere: Isus Krist je Emanuel, Bog s nama, ne samo prije dvije tisuće godina, nego sada – živi, uskrsli.

Biti blažen znači vjerovati da je Gospodin blizu, da smo mi u njemu i on u nama. Hoditi u sjaju Božjeg lica znači vjerovati da je Gospod na vratima i kuca; posluša li tko glas njegov i otvori mu vrata, Gospodin će ući k njemu i večerati s njim (usp. Otk 3,20). Valja se često sjetiti ove istine i njoj se prepustiti, biti svjestan – koliko god možemo – da je Bog s nama i da smo mi pred njim.

Stoga su sveti oci preporučivali vježbu Božje prisutnosti. Biti svjestan Božje blagonaklone prisutnosti tijekom dana. Ovo je jako važno: Gospodin Isus nije (samo) naša uspomena, sadržaj naše memorije, koju smo – pobožni kakvi već jesmo – napunili „duhovnim“ mislima, već je Gospodin živ, prisutan, nazočan. Vjera je život tijela, a ne puka misaona ili emotivna kategorija. Drugim riječima, nije Gospodin pored nas jer smo se mi toga prisjetili, nego mi svoj um okrećemo njemu koji je uvijek tu, sveprisutan.

U Drugoj poslanici Timoteju apostol Pavao piše: „Za prve moje obrane nitko ne bijaše uza me, svi me napustiše. Ne uračunalo im se! Ali Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih.“ ( 2 Tim 4,16-17) Velika je napast ovo „Gospodin je stajao uze me“ shvaćati isključivo figurativno, kao da se radi tek o metafori za ohrabrujuće misli i osjećaje koje je Gospodin dao Pavlu. Gospodin je zaista, tjelesno – na tajanstven način, svima nevidljiv – bio uz Pavla.

Također, poznate Isusove riječi: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20), ne smijemo shvaćati isključivo u intelektualnom ili emocionalnom smislu. Kao da je Isus među nama samo po našim mislima na njega ili po uzajamnim osjećajima bratske ljubavi. On je s nama na stvaran, otajstven način.

U Starom zavjetu čitamo o proroku Elizeju, kako ga je neprijateljska vojska progonila s namjerom da ga ubije: „Tada kralj posla onamo konje, kola i jake čete. Oni stigoše noću i opkoliše grad. Ujutro, ustavši, čovjek Božji iziđe, a to oko grada stoji vojska s konjima i kolima! Njegov mu momak reče: `Ah, gospodaru moj, što nam je činiti?` A on odgovori: `Ne boj se jer ih ima više s nama nego s njima.` I Elizej se pomoli ovako: `Jahve, otvori mu oči da vidi!` I Jahve otvori oči momku i on vidje: gora oko Elizeja sva prekrivena ognjenim konjima i kolima!“ (2 Kr 6,14-17)

I mi možemo moliti: Gospodine, otvori mi oči da vidim – kako nisam sȃm, da si ti  sa mnom i da sam ja pred tobom. Da su sa mnom – pred tobom – i nebrojene čete anđela i veliki zborovi svetaca, da sam okružen „tolikim oblakom svjedoka“ (Heb 12,1).

 

(nastavlja se)

Mate Šimundić | Bitno.net

578 total views, 3 views today

(Visited 84 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*