O Isusu koji živi u šatoru (Iv 1,1-18)

Bog je s tobom i nikada te neće napustiti, on želi da mu vjeruješ i da nikada ne pomisliš da ga nema u najtamnijem mjestu i trenutku tvoga života.
Isus živi u šatoru, ne u palači. To znači da je među nama.

Riječ je tijelom postala! Ta rečenica nikoga više ne dira. Možda su mnogi već zaključili: Ništa više ne razumijem, iako se svake godine čita isti odlomak evanđelja. Kada bismo pogledali na grčkom onda bi nas ta rečenica iznenadila. Riječ je postala „sarks“, „mesom s kostima i mišićima“ (kaj ho logos sarks egeneto), Sveti Ivan mogao je rabiti riječ soma što označava tjelesnost, vitalno načelo osobe  – čovještvo uopće – ali to nije učinio. Kod Ivana nema ni opisa jaslica, pastira kako poznajemo iz drugih evanđelja. Zašto? Njegovo evanđelje je posebno duhovno, nadahnuto i nadahnjujuće. Kroz grčki izraz „sarks“, koji se poistovjećuje s mesom i  mišićima, Ivan pokazuje da je Isus odlučio ući u ljudskost skroz do samoga dna. Ne samo u čovještvo, nego i u svaku stanicu ljudskoga tijela. On ulazi i u svaku situaciju ljudske egzistencije. Boga nitko nije vidio –kaže Ivan, no sada u Isusu postao je opipljiv. Ljudi su mogli dotaknuti Isusa, vidjeti ga.

Nastavak  rečenice koja u doslovnom prijevodu pomalo i zbunjuje jest: Riječ je postala mesom i razvila među nama šator (kaj ho logos sarks egeneto kai eskenosen en hemin). Za Izraelce se Božja prisutnost očituje u Kovčegu saveza koju je bio u šatoru. Tu gdje su bili oni tu je bio i Šator saveza. U tom kontekstu rečenicu o razbijanju šatora možemo shvatiti vrlo jednostavno: Bog uvijek boravi među nama.

On je na dohvat ruke kao što je tvoj susjed. Ne u nekom apstraktnom smislu, nego stvarno. Njegovo meso i kosti s mišićima su na oltaru, pred našim očima. Jer je on prisutan u euharistiji. I svatko ga može dotaknuti iako ćemo ga vidjeti u obliku kruha. Zahvaljujući tome da Bog živi u šatoru, a ne negdje u palači on je uvijek s nama. Šator se vrlo lako prebaci s jednog mjesta na drugi, a velika kuća ne. On je svugdje gdje god to poželimo i gdje god se služi sveta misa.

Trebamo si spustiti u srce činjenicu da nema nikoga tko bi bio u prednosti. Ne postoji neka povlaštena osoba s kojom Bog bi razgovarao. Ili neko posebno mjesto ili geografski položaj ili neko posebno stanje duha koje bi se Bogu svidjelo. Tu gdje je čovjek tu gdje su kosti i meso, tu je i Bog.

Bog po svome Sinu ulazi točno u tvoj grijeh i preuzima ga na sebe. On skida nevolju sa tvoga tijela i stavlja ga na tijelo svoga Sina Isusa Krista. I svaki put čini to u svetoj misi. On dolazi u svako naše grješno mjesto i daruje sebe i ljubi. To upravo govori Ivan. Spasenje nije neka visokoumna ideja! Spasenje je tada kada dopistiš Isusu ući u svoje grješno mjesto i čim više grješno tim više se razlijeva milost. Ako nalaziš mjesto svoje sramote i gadiš se sam sebi, onda to je to mjesto gdje on dolazi i ljubi tebe. To je spasenje. To je luda i apsurdna ljubav Boga. Treba samo u to povjerovati!

Ivan govori da se po vjeri čovjek rađa ponovno. On se rađa ne od krvi, niti od volje tjelesne niti muževlje nego od Boga u sili Duha Svetoga. To znači da tvoja vjera nije tradicija, niti odgovor na zahtjev. Ne trebaš vjerovati samo tada kada ti to želiš niti tada kada si pod pritiskom:  Moram vjerovati da ne bih otišao u pakao. Vjera je tada kada se rodiš od Boga. Kada je on sve u svemu, u svakom detalju tvoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Pogledaj svoje tamna mjesta, sjedni s Isusom u šator i nemoj više misliti na svoj grijeh jer taj je grijeh oprošten u sakramentu ispovijedi. Bog je s tobom i nikada te neće napustiti, on želi da mu vjeruješ i da nikada ne pomisliš da ga nema u najtamnijem mjestu i trenutku tvoga života. Isus živi u šatoru, ne u palači. To znači da je među nama.

 

Izvor: laudato.hr

1,499 total views, 4 views today

(Visited 63 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*