Isus sluša razna iskustva svojih apostola

Druga godina javnog djelovanja Svezak IV. Drugi dio

134. IDEMO U TARIKEJU

Već je noć kad se Isus vraća kući. Ulazi tiho u vrt, po­viri samo časak u tamnu kuhinju. Vidi da je prazna. Poviri u dvije sobe gdje su rogožine i postelje. I one su prazne. Sa­mo promijenjene haljine na hrpi po zemlji, kazuju da su se apostoli vratili.

Kuća izgleda nenastanjena, takva je tišina.

Isus, tiši od sjene, svjetlo u svjetlu punog mjeseca, uzlazi po stepenicama i dolazi na terasu. Prođe preko nje. Izgleda kao avet koja se miče bez šuma. Svijetla avet. U bijeloj usijanosti mjeseca izgleda da se rastanjio, uzdigao još više. Po­diže rukom zastor koji je na vratima gornje sobe. Zastor je bio ostao spušten otkad Ivanovi učenici bijahu ušli s Isusom. Unutra, sjedeći ovdje ondje, u skupinama ili sami, nalaze se apostoli s Ivanovim učenicima i Manahenom, a Marcijam spa­va naslonjen glavom na Petrova koljena. Mjesec je sebi sta­vio u zadatak da rasvijetli sobu ulazeći svojim fosfornim mlazovima na otvorene prozore. Nitko ne govori. A nitko ni ne spava, osim dječaka koji je posjednut na zemlji na jed­noj rogožini.

Isus polagano ulazi, a prvi ga vidi Toma. »Oh! Učitelju!« – reče trgnuvši se.

Drugi se svi stresu, Petar u svojoj naglosti pokuša sko­čiti na noge, ali se sjeti dječaka, pa to čini na blagi način smještajući smeđu Marcijamovu glavu na svoje sjedalo, tako da je zadnji stigao k Isusu, dok Učitelj umornim glasom čo­vjeka koji je mnogo pretrpio, odgovara Ivanu, Jakovu i An­driji koji mu kazuju svoju bol: »Razumijem vas. Ali, samo koji ne vjeruje osjeća se neutješan zbog jedne smrti. Ne mi koji znamo i vjerujemo. Ivan nije više odijeljen od nas. To je bio prije. Dapače, prije nas je dijelio: ili sa mnom, ili s njime. Sad ne više. Gdje je on, tu sam i ja, a on je kod mene.«

Petar uvlači svoju prosijedu glavu među mlade, a Isus ga pogleda: »I ti si plakao, Šimune Jonin?«, a Petar će promuklijim glasom nego obično: »Da, Gospodine, jer i ja sam bio Ivanov… A zatim…zatim… na pomisao da sam se pro­šloga petka izjedao da će nam prisutnost farizeja zagorčiti subotu! A ova nam je subota zaista gorka! Doveo sam dječaka… da bi imao ljepšu subotu…Naprotiv!…«

»Nemoj klonuti, Šimune Jonin. Ivan nije izgubljen. I tebi to kažem. U zamjenu imamo tri dobro formirana uče­nika. Gdje je dječak?«

»Tamo, Učitelju. Spava…«

»Pusti ga neka spava« – reče Isus sagnuvši se nad smeđom glavicom koja spava mirno. A zatim, upita: »Jeste li večerali?«

»Ne, učitelju! Čekali smo Te i bili smo zamišljeni, već zbog zakašnjenja, nismo znali gdje da Te tražimo… i či­nilo nam se da smo i Tebe izgubili.«

»Još imamo vremena da budemo zajedno. Hajde, pripra­vite večeru, jer ćemo poslije poći na drugo mjesto. Potrebno mi je da budem sam među prijateljima, a sutra, ako tu ostanemo, bit ćemo uvijek okruženi mnoštvom.«

»Kunem ti se, da ih ne bih podnosio, posebno one zmij­ske duše farizeja. Bilo bi jako loše kad bi im u sinagogi iz­bjegao i najmanji podsmijeh na naš račun«.

»Dobro, Šimune!… Ali, ja sam računao i na to!  Zato sam se vratio da vas uzmem sa sobom.«

Na svjetlu upaljenih svjetiljaka na dva kraja stola bolje se vide preinačivanja lica. Samo je Isus svečano veličan­stven, a Marcijam se smiješi u snu.

»Dječak je prije jeo« – tumači Šimun.

»Bolje je onda da ga ostavimo spavati« – kaže Isus.

I svojima pruža i dijeli oskudnu hranu što su je jeli bez volje. I večera je bila brzo gotova.

»Recite mi sada što se uradili …« – hrabri ih Isus.

»Ja sam bio s Filipom u poljima Betsaide, pa smo evangelizirali i ozdravili jedino dijete« – veli Petar.

»Pravo govoreći, ozdravio ga je Šimun« – kaže Filip koji neće da uzme slavu koja nije njegova.

»Oh! Gospodine! Ne znam kako sam to učinio. Mnogo sam molio, svim srcem, jer mi je bilo milo malenog bole­snika. Zatim sam ga pomazao uljem i trljao ga svojim grubim rukama… i ozdravio je. Kad sam ga vidio da se crveni u licu, da otvara oči, da je oživio, eto, skoro sam se prestrašio.«

Isus mu stavlja ruku na glavu, a da mu ništa ne govori.

»Ivan se je veoma začudio što je istjerao jednog đavla. Ali, govoriti sam morao ja« – kaže Toma.

»To je učinio i tvoj brat Juda« – veli Matej.

»Onda, također, i Andrija« – kaže Jakov Alfejev.

»Šimun Revnitelj je, naprotiv, izliječio gubavog. Oh! Nije se bojao dotaknuti ga! I zatim mi je rekao: ”Ma, ne boj se! Nas se, po volji Božjoj, ne hvata nikakvo fizičko zlo”« – veli Bartolomej.

»Dobro si rekao, Šimune. A vas dvojica?« – pita Isus Ja­kova Zebedejeva i Judu Iškariota, koji su stali malo dalje, prvi razgovarajući s trojicom Ivanovih učenika, a drugi sam i pokunjen.

»Oh! Ja nisam učinio ništa« – kaže Jakov. »Ali, Juda je učinio tri velika čuda: slijepog, uzetog i opsjednutog. Meni se je činilo da je mjesečar, ali narod je govorio tako…«

»Pa, što stojiš tako pokunjen, ako te je Bog tako po­mogao?« – veli Petar.

»Znam biti ponizan i ja« – odgovara Iškariot.

»Zatim smo bili gosti kod jednog farizeja. Ja sam se našao u mučnom položaju. Ali, Juda zna bolje poslovati i upravo ga je ukrotio’. Prvoga dana bio je suzdržljiv, ali po­slije…  Zar ne, Juda?«
Juda kao odsutan ništa ne govori.

»Vrlo dobro. I djelovat ćete sve bolje. Slijedećeg tjedna bit ćemo zajedno. Međutim… Šimune, idi pripravi lađe. I ti, Jakove.«

»Za sve, Učitelju? Nećemo stati.«

»Zar ne možeš dobiti još jednu?«

»Ako potražim u svoga šogora, da. Idem.«

»Idi. I vrati se čim obaviš. I nemoj mnogo tumačiti.«

Četiri ribara odlaze. Ostali silaze da uzmu vreće i plašteve. Ostaje Manahen s Isusom. Dječak dalje spava.

»Učitelju, ideš li daleko?«

»Ne znam još… Oni su umorni i ožalošćeni. Ja tako­đer. Mislim poći u Tarikeju, u polja, da budemo u osami na miru…«

»Ja imam konja, Učitelju. Ako dopuštaš doći ću oko jezera. Hoćeš li tamo ostati dugo?«

»Možda čitav tjedan, ali ne više.«

»Onda ću doći. Učitelju, blagoslovi me u ovom prvom rastanku. I digni mi težinu sa srca.«

»Kakvu, Manahene?«

»Imam grižnju savjesti što sam ostavio Ivana. Možda, da sam bio…«

»Ne. To bijaše njegov čas. I sigurno je on bio zado­voljan što je vidio da si ti došao k meni. Ne zadržavaj te težine. Pače, nastoj da se brzo oslobodiš te jedine teškoće koju imaš: zadovoljstva da si čovjek. Postani duh, Manahene! To možeš. Ti imaš sposobnost da to budeš. Zbogom, Manahene! Moj mir bio s tobom. Brzo ćemo se vidjeti u Judeji.« Manahen poklekne, a Isus ga blagoslovi.Zatim, čini da ustane, te ga poljubi.

Ponovno ulaze drugi i pozdravljaju se među sobom, bilo apostoli bilo učenici Ivanovi. Zadnji dolaze ribari. »Gotovo je, Učitelju. Možemo ići.«

»Dobro. Pozdravite Manahena koji ostaje ovdje još su­tra do zalaska sunca. Skupite hranu, uzmite vodu i idimo. Nemojte galamiti.«

Petar se saginje da probudi Marcijama.

»Ne, pusti. Mogao bi plakati. Uzet ću ga ja u naručaj« – pa nježno podigne dječaka koji malo mrmlja, ali se zatim instiktivno namješta u Isusovu naručju.

Gase svijeće. Izlaze.  Zatvaraju vrata. Silaze. Sa praga vrata ponovno pozdravljaju Manahena i zatim, jedan za dru­gim, idu putem po punom mjesecu prema jezeru: ogrom­nom srebrnom zrcalu pod punim mjesecom u zenitu. Tri mala fenjera na pramcima lađa već uronjenih u vodu izgledaju kao tri crvene kaplje na mirnom zrcalu. Uspinju se na lađe, raspoređeni, zadnji se uspinju ribari.Petar i momak od broda nalazi se gdje je Isus, Ivan i Andrija u drugoj, Jakov i drugi momak u trećoj.

»Kamo ćemo, Učitelju?« – pita Petar.

»U Tarikeju. Gdje smo se iskrcali poslije čuda sa gerazencima. Sada neće biti gliba. A bit će i tiho.«

Petar se sa svojom brodicom uputi prema pučini, a druge brodice za njim u razmaku od jednog zaveslaja. Nitko ne govori. Samo na pučini, kad Kafarnaum nestaje u sjaju mjeseca koji sve ujednačuje svojim srebrnim praškom, Petar kao da govori kormilarskoj polugi, te reče: »Baš mi je drago. Sutra će nas tražiti, starkeljo moja i zahvaljujući tebi neće nas naći.«

»Komu govoriš, Šimune?« – pita Bartolomej.

»Lađi. Ne znaš li da je ona za ribare kao zaručnica? Ko­liko li sam s njome razgovarao! Više nego s Porfirejom, Uči­telju!… Je li dječak dobro pokriven? Na jezeru po noći ima izobilne rose!«

»Da. Čuj, Šimune. Dođi ovamo. Moram nešto s tobom razgovarati…«

Petar povjerava kormilo mornarskom polazniku i dolazi k Isusu.

»Rekao sam Tarikeja. Ali, će biti dosta da tu budemo nakon subote da ponovno pozdravimo Manahena. Ne bi li mogao naći koje bliže mjesto gdje možemo stati u miru?«

»Oh, Učitelju! U miru mi ili i naše lađe? Za lađe nam treba Tarikeja ili luke na drugoj obali. Ali, ako je za nas, dosta je da se uvučeš u šumu s onu stranu Jordana da te samo životinje istjeraju iz loga ili možda koji ribar koji nad­gleda mreže. Možemo lađe ostaviti u Tarikeji. Stići ćemo u zoru, a mi ćemo brzo pretrčati po pijesku. Dobro se prolazi u ovo doba.«

»Dobro. Učinimo tako…«

»Gadi se i tebi taj svijet, eh? Više voliš ribe i komarce, eh? Imaš pravo!«

»Ne gadi mi se. Ne smije se gaditi. Ali, želim izbjeći da vi ne činite sablazni i hoću da se utješim u vama u ove subotnje časove.«

»Učitelju moj!…« Petar ga poljubi u čelo i pođe otirući veliku suzu koja će upravo da se otkotrlja i siđe na bra­du. Vraća se na svoje kormilo i upravi stalno prema jugu, dok mjesečevo svjetlo opada pri zapadanju mjeseca koji se spušta iza brežuljka podižući svoju obrazinu prema ljudima, ali ostavljajući još nebo bijelo od svoga svjetla, a jezero da se još srebreni na istočnoj obali. Sve je drugo tamnoljubi­často i jedva se raspoznaje u svjetlu fenjera na pramcu.

 

 autor: Marija Valtorta

1,060 total views, 4 views today

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*