ISUS HODA PO VODI

SPJEV O BOGOČOVJEKU 

Druga godina javnog djelovanja:

Isus mi govori:

»Danas mnogo radim na tome da ti svoje vrijeme, ne izgu­bljeno nego upotrebljeno za druge stvari, ponovno prihvatiš po mojoj volji. Ti znaš od prvoga časa ovoga dana (od jutarnjih časova) na što ću držati privezanu tvoju pamet, jer ti je prva i jedina točka koja ti je zasvijetlila već rekla na što ćeš svratiti oči svoga duha. I ono žensko nepoznato ime, koje ti je zazvonilo unutra kao zvono koje zove i ne popušta dok mu se ne odgovori, reklo ti je da ćeš upoznati i njega. Ali, između moje djevice i Učitelja moraš izabrati Učitelja i treba da daš prednost mojoj točki pred njezinom«. Dat ću ti da upoznaš mnoge nebeske stvo­rove. Svaki ima svoju pouku korisnu za vas koji ste postali svjesni svega, koji čitate sve, ali ne ono što je znanost kako se osvaja Nebo.Piši.«
Pišem, pače opisujem.

Ove sam se noći, u bolovima do ludila, pitala kako je mogao Isus dopustiti onu veliku bol glave, a pitala sam i Njega jer mi je to bila tolika muka da sam škripala zubima da ne vičem na svaki i najmanji šum i škripanje postelje, te mi se je činilo da imam toliko srdaca koja brzo i bolno kucaju koliko imam zubi i još po jedno srce za jezik, za usne, za nos, za uši i oči, a usred čela činilo mi se da imam hrpu čavala koji su probili lubanju, a iz zatiljka da se uspinje i zrači snop ognja i boli koja sapinje poput vijka, a na desnoj sljepoočnici kao da svako toliko udara udarac teškog predmeta da mi sve više zabije u glavu onaj sve­žanj čavala, neka mi glava sva odzvanja, pa u toj muci proma­trala sam Njega u Vrtu, na Kalvariji, kad evo upravo nakon tre­ćeg pada imala sam utješan zastoj, fizički i psihički, jer sam ga vidjela kako lijep, zdrav nasmijan lebdi nad razbješnjelim vodama Galilejskog mora.

Zatim je muka opet započela, kad mi je, oko dva sata kad je prestalo viđenje ‘Gospodnje Muke’ i kad se strahovita glavo­bolja stišala (ali malo, znate), zazvučalo mi je iznutra jedno ime: sveta Fenikula. Tko je ta? Nepoznata. Je li uopće postojala? Mah, tko je ikada čuo za nju. Nastojala sam zaspati. Ali, nikako! Sveta Fenikula, sveta Fenikula, sveta Fenikula! Nema tu spavanja, re­koh, ako prije ne pronađem tko je ona ?! I, zahvaljujući smanje­noj boli, koja mi je sada dopuštala kretati se, dok me je od 15 sati do ponoći i dalje držala potištenom i nepokretnom, kao tijelo koje je u grčevima, ali ne može otvoriti oči (to vam može reći Paula) uzela sam kazalo svetaca i našla sam da donosi skupa sa Petronilom djevicom, također, Fenikulu djevicu i mučenicu. Ja sam čula da se kaže: Fenikula, ali sam možda krivo razumjela. Istovremeno s tim otkrićem vidjela sam mladu ženu, golu, vezanu na okrutan način za jedan stup. Zatim sam vidjela drugo.

A sada po poslušnosti pišem ono što mi Učitelj pokazuje, bez otezanja, premda mi se glava vrti kao zvrk.

Kasna je večer, skoro noć, jer se jedva vidi na puteljku koji se penje na brežuljak po kojem je rasprostrto raslinje koje mi se čini maslinama. Ali, zbog svjetla ne mogu to sa sigurnošću reći.Svakako je raslinje ne odveć visoko, sa li­šćem i granama kako to obično imaju masline.
Isus je sam. Obučen u bijelo sa svojim tamno plavim plaštem. Uspinje se i zalazi među raslinje. Hoda dugim i sigurnim korakom. Ne hoda brzo, ali zbog dugih koraka čini velik put i ne hodećižurno. Hoda dok ne stigne do neke vrsti prirodne vidilice iz koje se pokazuje jezero posve mirno pod svjetlom zvijezda koje već napunjaju nebo svojim svijetlim očima. Šutnja obavija Isusa svojim odmarajućim zagrljajem i odvaja ga od mnoštva i od zemlje tako da na njih zabo­ravlja, a pridružuje ga nebu koje se čini da se spušta na niže da se pokloni Riječi Božjoj i da ga miluje svjetlošću svojih zvijezda.

Isus moli u običajnom svome stavu: stojeći i ukriž raši­renim rukama. Iza leđa mu je jedna maslina i izgleda mi već razapet na to tamno deblo. Kako je visok, lišće je malo iznad njega i jednom riječju koja odgovara Kristu zamjenjuje nat­pis sa križa. Ondje: »Kralj židovski«, ovdje: »Knez mira«. Mironosna maslina ‘kazuje istinu onomu koji je zna shva­titi.   Dugo moli. Zatim, sjede na hridkoji čini osnovicu ma­sline, na žilu koja viri van i uzima običajan stav prekriženih ruku, lakata poduprtih na koljena. Razmišlja. Tko zna kakav božanski razgovor zapodijeva s Ocem i Duhom Svetim u ovaj čas kad je sam i kad može sav pripasti Bogu. Bog s Bogom.

Čini mi se da prolazi mnogo sati, jer vidim da zvijezde mijenjaju svoj položaj, a mnoge  su već zapale.

Upravo kad se jedan dah svjetla, pače nekog sjaja, jer se još ne može zvati svjetlošću, pokazao na krajnjem obzorju istoka, jedan drhtaj vjetra potrese maslinom. Zatim se stiša. Zatim prihvati jače. Na uzastopne sve jače mahove. Svjetlo zore jedva jedvice pokušava prokrčiti sebi put kroz nagomi­lane tmaste oblake koji zahvaćaju nebo potiskivani zamasi­ma vjetra. Ni jezero već nije mirno. Pače mi se čini da se sprema nevrijeme poput onoga iz viđenja oluje. Šum lišća i žubor voda ispunjavaju sada prostor koji je prije bio miran.

Isus se prene iz svog razmišljanja. Ustaje. Gleda na jeze­ro. Pretražuje po njemu u svjetlu preostalih zvijezda i slabe zore, te vidi Petrovu lađu gdje naporno brzo vozi prema protivnoj obali, ali ne uspijeva. Ovije se plaštem pridižući rub koji visi i koji bi mu smetao kod silaženja, na glavi mu je nešto poput kukuljice i on trčeći silazi, ne po putu koji je već izgrađen nego po nekoj strmoj stazici koja vodi ravno na jezero. Ide tako brzo da se čini kao da leti.

Došavši na obalu zapljuskivanu od vode, koja na pjeskovitoj obali čini čitav jedan rub šumne i pahuljaste pjene, proslijeđuje svoj brzi hod kao da ne hodi po tekućem ele­mentu, koji je sav u pokretu, nego po glatkom i krutom tlu zemlje. Sada On postaje svjetlo. Čini se kao da se sve ono malo svjetla što još dolazi od rijetkih zvijezda i od olujne zore sabire u njemu i postajeusredotočeno kao fosforescentnost oko njegova vitkoga tijela. Leti nad valovima, nad pje­nastim grebenima valovlja, kroz tamne prijevoje između vala i vala, rukama ispruženim naprijed, plaštem koji se nadimlje oko njegova lica i koji kao lepetom krila leprša, koliko može, onako usko priljubljen uz tijelo.

Apostoli ga ugledaju i kriknu krikom straha, a vjetar ga nosi k Isusu.

»Ne bojte se. Ja sam.« Glas se Isusov, koliko god vjetar bio protivan, razliježe jezerom bez zapreke.

»Jesi li upravo Ti, Učitelju?« – pita Petar. »Ako jesi, do­pusti mi da Ti pođem u susret hodeći po vodi kao Ti.«

Isus se smiješi: »Dođi« – kaže, jednostavno, kao da je hoditi po vodi najnaravnija stvar na svijetu.

A Petar, onako napola gol, u kratkoj košulji bez rukava, skoči preko palube i ide prema Isusu.

Ali, na udaljenosti oko pedeset metara od lađe, a isto toliko od Isusa spopade ga strah. Do ondje ga je podržavao na po­vršini njegov polet ljubavi. Sada ga ljudskost obara i on dršće za svoju kožu. I, kao čovjek na skliskom tlu ili bolje na pomičnom pijesku, počinje ševrdati, motati se i tonuti. Što se više mota, to više tone.
Isus se zaustavlja, pa ga gleda. Ozbiljan. Čeka. Ali, ne pruža nijedne ruke, pače ih drži prekrštene na prsima, te ne učini ni koraka niti prozbori riječi.
Petar tone. Tonu gležnjevi, goljeni i koljena. Vode su mu skoro do listova, već ih nadilaze, penju se do pojasa. Strah mu je na licu. Strah ga sapinje i u mišljenju. On, već, nije drugo nego tijelo u strahu od gušenja. Ne misli ni na to da počne plivati. Ništa. Zabezeknut je od straha.
Napokon se odluči da pogleda Isusa. I dosta je da Ga gleda i njegova pamet počinje misliti i shvaćati u čemu je spas: »Učitelju, Gospodine, spasi me!«

Isus raširi ruke i kao ponesen vjetrom ili valom baca se prema apostolu, pruža mu ruku govoreći: »Oh, malovjerni, zašto si posumnjao u mene? Zašto si htio raditi sam od sebe?«

Petar, koji se grčevito prihvatio ruke Isusove, ništa ne odgovara. Samo Ga gleda da vidi je li srdit, a gleda Ga s nekom mješavinom straha koji je preostao i kajanja koje se rađa.

Ali, Isus se smiješi i drži ga čvrsto za ruku dok ne dođe lađa i oni preskoče palubu i uđu u lađu. A Isus naređuje: »Idite na obalu. Ovaj je sav mokar«. I smiješi se gledajući poniženog učenika.

Valovi se poravnaju da lađi olakšaju pristanak na obalu, a grad što ga je prije gledao izdaleka pokazuje se sada tu preko obale.

Viđenje mi ovdje završava.

autor: Marija Valtorta

2,199 total views, 2 views today

Admin

1 Comment

  1. Avatar
    Ivan. ožujak 09, 2017

    Predivno i korisno

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: