Intervju sa Petrom Ljubičićem, franjevcem koji bi trebao objaviti međugorske tajne!

kč

Rođen sam u Hercegovini, u selu Prisoju, 22. listopada 1946. godine, a šest dana poslije, 28. listopada, kršten u obližnjem Pothumu. Moji roditelji primili su sveti sakramant braka na Svijećnicu 1941. godine, u obitelji sam prvo dijete, a majka me je zanijela pet godina kasnije. Budući da dugo nije mogla zatrudnjeti, išla je na zavjete i molila se Bogu da joj da djecu i obećala da će ih njemu posvetiti. Gospodin je bogato nagradio njezine molitve i strpljenje te joj darovao desetero djece.


Zanimljivo je da sam već od malih nogu želio biti svećenik i to franjevac, te nikada nisam ni pomišljao da postanem nešto drugo. Čim sam završio osnovnu školu, otišao sam svome župniku fra Vladi Vlašiću, svećeniku koji je umro na glasu svetosti i koji je meni bio i ostao uzor. Razgovarao sam s njim dugo i otvoreno, a kako su u mojoj svjedodžbi bile samo odlične ocjene, to mi je, uz njegovu preporuku, bilo sasvim dovoljno da me prime u sjemenište. Gimnaziju sam pohađao u Zadru, Splitu i Dubrovniku, a studirao u Sarajevu i Njemačkoj, u Königsteinu, gdje sam i zaređen 1972. godine.

Dobro se sjećam da sam za prvog Gospina ukazanja na Podbrdu bio u službi u Tihaljini i upravo pripremao krizmanike za sakrament svete potvrde. Vijest se brzo proširila cijelim krajem i ja sam, čim sam uhvatio malo vremena, krenuo u Međugorje da vidim što se ondje događa. Već trećega dana bio sam među mnoštvom što se sa svih strana sjatilo u Bijakoviće. Propitivao sam ljude, koji se bili na glasu po svojoj vjeri i ozbiljnosti, je li možda tko manipulirao djecom. Osvjedočio sam se i isključio mogućnost bilo kakve podvale, a poslije susreta i razgovora s vidjelicama Vickom i Ivankom uvjerio se da djeca govore istinu. Kako sam onda povjerovao, tako vjerujem i danas i nikada nisam posumnjao. Zanimljivo je da sam upravo u to vrijeme čitao o Marijinim ukazanjima u Lourdu i Fatimi i ne znam je li to bila slučajnost, ali mislim da nije, jer kod nas vjernika nema slučajnosti, dogodilo se ukazanje u Međugorju. Upitao sam se zašto se Gospa ne bi, ako se već ukazuje na drugim mjestima, milostivo udostojila i nas posjetiti. Otada sam koristio svaki slobodan trenutak, tamo odlazio, ispovijedao i pomagao koliko je bilo u mojoj moći.

Što je za Vas Međugorje?

To je zbilja svjetski fenomen. To su Duhovi naše današnje Crkve koji već četvrt stoljeća neprekidno traju. To je mjesto na kojem se događaju čudesna i potresna obraćenja, mjesto u koje dolaze umorni, bolesni, prevareni i razočarani, a odlaze ozdravljeni, izmijenjeni, čili i raspoloženi za svjedočki život, ispunjeni Duhom Svetim i snagom Marijinih riječi. Dolaze uplašeni, a odlaze hrabri, dohode malodušni, a vraćaju se pronositelji vjere. Gospa nam ponavlja ono što je Isus rekao na početku svoga propovjedanja: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ Vjera i obraćenje idu zajedno jer samo ako povjerujemo da nas Bog može obratiti, krenut ćemo putem spasenja na koje nas poziva od našeg krštenja pa do kraja zemaljskog života. To je srž Međugorja, izvanredna milost, veliki Božji dar koji pomaže našoj vjeri.

Kakva sjećanja nosite iz dugogodišnje službe u Međugorju?

Bili su to naporni, iscrpljujući, ali nezaboravni dani. Nisam znao ni kada lijegam ni kada ustajem, ali takvu se milost rijetko gdje može doživjeti i iskusiti. Uglavnom sam se brinuo o siromašnim hodočasnicima kojima je koješta nedostajalo, koji nisu imali novac za prenoćište i hranu. Dolazili su u svako doba dana, nerijetko i u ponoć. Susretao sam ljude koji su se za nekoliko dana, a ponekad za samo nekoliko sati znali preporoditi, duhovno i tjelesno ozdraviti pod Marijinim plaštem. Nigdje nisam vidio ljude u predanijoj molitvi nego u Međugorju. I upravo takva molitva koja se sjedinjuje s Gospinom, čiji je život bio molitva, koja nas i danas na nebu Bogu prikazuje zagovornom molitvom, najsigurniji je put do Gospodinova milosrđa. Dakle, tko s Gospom moli, osjeća da mu je ona Majka, da mu je Isus brat, a Bog pravi i jedini otac. U vezi s tim prepričat ću vam jedan radostan događaj koji mi je ispričala jedna mlada hodočasnica. Ona je, kako reče, svakodnevno, od malih nogu, nekoliko sati provodila u molitvi, ali tek kad je došla na Brdo ukazanja, otvorilo joj se nebo: Osjetila sam i spoznala da je kraj mene Otac nebeski i da me je on preko Duha Svetoga doveo u Međugorje. Na desetke tisuća puta u svom sam životu izmolila Očenaš. Uvijek sam se trudila biti sabrana, ponizna, pokorna i predana, ali nikada nisam doživjela ono što mi se nakon kratke molitve dogodilo u Međugorju. Osjetila sam kako me Bog poziva da mu se potpuno predam. Duboko sam shvatila da imam dvije majke, ovu na zemlji i onu na nebesima, da imam dvije zaštitnice. A Gospine riječi iz jedne njezine poruke: „Molite, dječice, da shvatite da ste moji“, odzvanjale su u meni takvom milinom i puninom da sam poslije toga od radosti satima plakala.

Bio sam zatečen kad sam čuo kakva mi je misija namijenjena, nisam mogao vjerovati da se nebo smilovalo baš meni.. Čime sam zaslužio takvu milost?

Evo što fra Petar kaže o objavi prve međugorske tajne:

– To će se zbiti u Međugorju. Deset dana prije događanja prve tajne, Mirjana će me obavijestiti ma gdje se u tom trenutku nalazio. Zatim ću se odmah uputiti u Međugorje, a možda će i providnost htjeti da tamo već budem. Nakon toga provest ću punih sedam dana u molitvi i postu da bih i sam, preplavljen mudrošću Duha Svetoga, potpunije shvatio značenje poruke i bolje proniknuo u njezinu tajnu, a onda je, tri dana prije početka najavljenih zbivanja, objavio svijetu – navješćuje fra Petar događaje koji će očito izazvati planetarno uzbuđenje.

O tome je, dakako, razgovarao s Mirjanom i ona mu je rekla kako Gospa želi da što više ljudi dozna što će se dogoditi, jer je objava tajne važna za cijelo čovječanstvo. Kako će je predočiti javnosti, još ne zna, ali je siguran da će se poruka brzo proširiti jer će se za to pobrinuti Djevica Marija.

– Eto, kad kucne čas – napominje fra Petar – na pergamentu će sadržaj prve tajne biti vidljiv i mojim očima, a poslije sedam dana i očima svih ostalih ljudi jer će prestati biti tajnom. Tako će se to ponavljati sve dok svijet ne dozna svih deset tajni i ono što će one donijeti.

Što o tajnama zna fra Petar, koji je u nekoliko navrata prisustvovao ukazanjima? Posvjedočio nam je da je dvaput vidio Mirjanu kako plače u ekstazi. Kad ju je poslije pitao zašto je plakala, odgovorila mu je da je vidjela patnju male djece, ali da o tome ne smije govoriti.

– Znam da su prve tri tajne vezane za Međugorje – kaže fra Petar. – Prve dvije tajne bit će opomena i veliko upozorenje, potvrdit će svijetu da se Gospa ukazivala u Međugorju i da su vidioci govorili istinu. Treća tajna bit će neuništivi znak pred kojim će se obratiti mnoge duše, a ostale će tajne najvjerojatnije biti potresni događaji koji će uzdrmati svijet i biti poziv mnogima da se obrate i ničega ne boje.

O trećoj tajni najviše se zna. Vidioci kažu da je riječ o “velikom znaku” koji će se u točno određeno vrijeme iznenada pojaviti na mjestu prvih Gospinih ukazanja, na Podbrdu. Bit će vidljiv, trajan i neuništiv. Time će Gospa ispuniti svoje davno obećanje da će ostaviti jasan dokaz svoje prisutnosti u Međugorju. Vidioci kažu, “na poseban način ostavlja ga za one koji su još daleko od Boga”.

– To je više Gospin dar, da se zna da je bila s nama – objašnjava Mirjana. – Vidjet će se da je to nemoguće napraviti ljudskom rukom, da je to nešto uistinu od Boga.

Naravno, neizbježno je pitanje kad će se tajne početi ostvarivati. Hoće li to biti u vrijeme kad i ostalih troje vidjelaca dobije desetu tajnu? Hoće li tada prestati međugorska ukazanja? Sudeći prema svemu, očekuju nas burna vremena.

 

Izvor: www.guardacon.me

 

4,008 total views, 6 views today

(Visited 3.766 times, 2 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*