Homilija državnog tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina

Dragi prijatelji, neka nam Duh Sveti, podari ljubav prema siromašnima i posljednjima
te nas jednom pridruži broju onih siromašnih i poniznih koji se uzdaju samo u Gospodina.

Prenosimo u cijelosti homiliju državnog tajnika Svete Stolice, kardinala Pietra Parolina.

Drage sestre i braćo u Kristu,

radostan sam što mogu slaviti euharistiju u ovoj prvostolnici, u srcu drevnih korijena ove slavne nadbiskupije. Za mene je poseban dar biti na svetome mjestu koje čuva ne samo grob blaženoga Alojzija Stepinca, nego i živi spomen njegova svjedočanstva vjere, njegova služenja istini, njegova sebedarja sve do mučeništva za evanđelje i za Crkvu. Zajedno s blaženim Alojzijem ovdje častimo i spomen na njegove časne nasljednike, čiji zemni ostatci počivaju u ovoj katedrali, slugu Božjega kardinala Franju Kuharića i zaslužnoga kardinala Franju Šepera, nekoć pročelnika Kongregacije za nauk vjere.

Pogleda uprta u te velike svjedoke evanđelja zahvaljujem ponajprije kardinalu Josipu Bozaniću za ljubazne riječi koje mi je uputio. Pozdravljam ovdje prisutne brojne biskupe: neka ovo slavlje bude i trenutak zahvale Bogu za plodove vašega apostolskog rada. Svima vama, zajedno s nositeljima građanskih vlasti i dragim vjernicima ove Crkve, čast mi je i radost donijeti srdačne pozdrave i apostolski blagoslov pape Franje.

Ohrabrujuće je vidjeti puno mladih u ovome slavlju. Želio bih zahvaliti Gospodinu i moliti ga da svatko od vas može u Njemu pronaći smisao dostojnoga i ispunjenoga postojanja. Među vama su i brojni sveučilištarci, prigodom proslave Dana Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Svima koji njemu posvećuju svoju zauzetost od srca želim obilate plodove u neumornome radu u služenju Crkvi i društvenoj zajednici. U vama, mladi, Crkva u Hrvatskoj ima vrijednu baštinu, koja zahtijeva da se njome dobro upravlja. Vi ste i nositelji očekivanja ovoga naroda kao i težnja koje u njemu trebaju zaživjeti. 

Vjerojatno vam je poznato da je papa Franjo odlučio vama posvetiti XV. Opću sinodu biskupa iz cijeloga svijeta, koja će se održati u listopadu 2018. godine na temu: ‘Mladi, vjera i razlučivanje zvanja’. Sveopća Crkva, izražavajući svoju pastoralnu brižnost za vas mlade, od svojih pastira traži da vam budu blizu i da zajedno s vama kroče putom istine i slobode, dovodeći vas Kristu.

U tome vam, dragi mladi, ne nedostaju primjeri za nasljedovanje: to su svjedočanstva svetosti kojima obiluje sveopća Crkva. Dopustite mi spomenuti jednoga od vaših istaknutih književnika i humanista koji je živio u 15. i 16. stoljeću, Marka Marulića, veoma značajnoga zbog njegove dubine i izvornosti. Među raznim njegovim djelima postoji ono prosvjeljujućega i trajno aktualnoga sadržaja: De institutione bene vivendi per exempla sanctorum: “Pouke za čestit život prema primjerima svetaca”. To je djelo doživjelo razna izdanja i prijevode na tadašnje europske jezike, a sveti Ignacije Loyolski uvrstio ga je u štivo namijenjeno članovima Družbe Isusove u nastajanju.

Danas, i u zemljama u kojima je ukorijenjena vjera, rašireno je mnijenje o važnoj promjeni odnosa mladih i religioznosti. Pod udarcima sekularizma u novim naraštajima sve više jača smještanje vjere u privatno područje, bez ikakva odražaja na društveni život ili pak stav da je vjera nasljeđe prošlosti koje ne priliči suvremenosti.Pred tom pojavom svaki istinski vjernik ima odgovornost u poslanju reevangelizacije, koja prije svega zahtijeva dosljednost življenja radi naviještanja vjerodostojnim govorom ljepote vjere u Isusa Krista.

Vjerujem da nam upravo naviješteni odlomak iz Evanđelja može ponuditi dragocjene naznake o tome reevangelizacijskom poslanju. U njemu se pripovijeda događaj iznimne simboličke snage. Taj bismo odlomak mogli raščlaniti na dva međusobno usko povezana dijela: Isus i zgrbljena žena u prvome dijelu; te nadstojnik sinagoge, protivnici, mnoštvo i Isus, u drugome dijelu. 

Želio bih se kratko zadržati na prvome dijelu toga prikaza u kojemu evanđelist Luka opisuje stanje te žene: “duh bolesti” držao ju je osamnaest godina; bila je bolesna i toliko zgrbljena da se nije mogla podići i nikako se nije mogla uspraviti. Možemo zamisliti patnju i ojađenost te žene zbog nepopravljivoga stanja u kojemu se nalazila, a još više zbog osobnoga poniženja, uzrokovanoga društvenom obescijenjenošću, budući da je u onodobnome židovskom poimanju uspravnost tijela bilo obilježje koje je razlikovao čovjeka od životinje. 

Stanje podređenosti u kojemu je živjela ta žena pred sve nas stavlja sve situacije – nama bliske ili daleke – tjelesnoga, društvenoga, psihološkoga, moralnoga ili duhovnoga trpljenja; zakinutosti, nevolje, marginalizacije i napuštenosti.Snaga koju Isus pruža bolesnoj ženi, snaga koja očovječuje i liječi, iznimna je. Isus preuzima inicijativu i ne zaustavlja se na pukoj sućuti ili na riječima jeftine utjehe. On, umjesto toga, uspostavlja kontakt, ulazi u odnos s njezinim siromaštvom: vidi ju i poziva, a između gledanja i pozivanja nalazi se prostor njegova milosrđa. Polaže na nju ruke i oslobađa ju. Tu se radi o postupnome približavanju osobi; o rastu razumijevanja, ljubavi, želje za spasenjem koje je oslobođenje.

Ako želi ostati vjerodostojnom, upravo se tako treba moći konkretizirati očitovanje naše kršćanske ljubavi: u prisutnosti koja voli i očovječuje te obvezuje brinuti se za bližnjega kao za sebe samoga. Danas “uzima sve više maha novo individualističko poganstvo”, piše papa Franjo u apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium (EG, 195) te primjećuje da u našemu svijetu nerijetko “logika koristi nadvladava logiku solidarnosti i darovanosti” (papa Franjo, Govor sudionicima plenarnoga zasjedanja Papinske akademije za život, 5 ožujka 2015.). Tu u prvi plan dolazi poveznica s kršćanskom dimenzijom solidarnosti. Ona za vjernika nije samo dodatna mogućnost, kao neka vrijednost dana na izbor, nego za vjernika predstavlja izričitu Božju volju. Tko ima dar vjere ne može ostati neosjetljiv za opće dobro ili gluh za solidarnost sa ‘životnim periferijama’, često zaboravljanima ili zanemarenima, kako je to više puta slikovito izrazio papa Franjo. 

 

Slijedeći Papinu želju za ‘Crkvom koja izlazi’, naše su mjesne Crkve pozvane biti blizu svakomu, zahvatiti svaki oblik periferija, gradeći na čežnji za Bogom koji nas u svojoj neiscrpnoj dobroti i milosrđu prvi zahvaća i čini nas Crkvom. Povijest kršćanstva puna je dobrih samarijanaca, ali blizina potrebitima nije uvijek u središtu života vjernika, premda znajući da u „Božjemu srcu siromašni imaju povlašteno mjesto, tako da on sam ‘posta siromašan’ (2Kor 8, 9)“ (EG, 197). Crkva živi od Božjega srca usmjerenoga prema bijednima i bijedama našega čovještva. Susret s njima je poput “kompasa”: pomaže život ponovno usmjeriti prema onomu što je čovječno, kršćaninu daje rasti i to je, u svojoj konkretnosti, duhovno iskustvo. 

Možda je najveći grijeh u odnosu prema siromašnima ravnodušnost, pretvarati se da ih ne primjećuje, prolaziti pokraj, vidjeti i zaobići (usp. Lk 10,31). Sviđa mi se ovdje podsjetiti na misao svetoga Ivana Zlatoustoga iz njegove predivne homilije o Evanđelju po Mateju. Ako želimo častiti Kristovo tijelo ne možemo dopustiti da ono bude odbacivano u svojim udovima, to jest u siromasima (usp. sv. Ivan Zlatousti, Homilije o Evanđelju po Mateju, Hom. 50, 3-4; PG 58, 508-509).

Draga braćo i sestre, u Svetome pismu, glede siromaštva, nalazimo svojevrsni kvalitativni prijelaz iz Staroga u Novi zavjet. Prvi nam predstavlja Boga ‘za siromašne’, a drugi Boga koji sam sebe čini ‘siromašnim’. Nadalje, kršćansko iskustvo poznaje duhovno siromaštvo koje je ‘pozitivno’: stav ljudi koji se uzdaju samo u Boga; stav koji, dakle, postoji u odsutnosti samodostatnosti i oholosti, bilo pojedinaca bilo skupina i naroda te u prepoznavanju vlastitoga grijeha i potrebe za Božjim milosrđem. Isus taj stav poistovjećuje s jednim od blaženstava. “Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25, 40), navijestio je Isus, pri čemu taj „najmanji brat“ ne označuje samo onoga koji vjeruje u Njega, nego se to – kao što je općeprihvaćeno – odnosi na svakoga čovjeka. 

Iz toga proizlazi da je Papa, Kristov namjesnik, uistinu ‘otac siromaha’, Pastir toga velikog stada. Trebamo Bogu dati hvalu i slaviti ga zbog toga što se to ostvaruje tako opipljivo. Nipošto nije slučajno da je Papa Franjo, ubrzo nakon završetka Jubileja milosrđa, ustanovio Svjetski dan siromaha. On će po prvi put biti proslavljen 19. studenoga ove godine, sa željom da se sve kršćanske zajednice „zauzmu za stvaranje puno trenutaka susreta i prijateljstva, solidarnosti i konkretne pomoći […] omogućujući nam sve više rasti u uvjerenju da nam dijeljenje sa siromasima dopušta razumjeti evanđelje u njegovoj najdubljoj istini. Siromašni nisu problem. Oni su vrelo na kojemu se treba napajati, da bi se prihvatilo i živjelo bît evanđelja.“ (Poruka Pape Franje, Prvi svjetski dan siromaha, 33. Nedjelja kroz godinu, 19. studenoga 2017.).

Ljubav prema potrebitima jedno je od najizraženijih obilježja katoličke svetosti. Za neke je ona, kao na primjer za svetoga Vinka Paulskoga ili za svetu Tereziju iz Kalkute, postala i put prema svetosti. Po općinstvu svetih, koje ćemo za dva dana proslaviti liturgijskom svetkovinom, možemo započeti moliti svete da nam izmole tu ljubav, zajedno s darom da znamo pritrčati u pomoć siromašnima novom osjetljivošću, kako bismo ljubili Krista u njima i njih u Kristu.

Dragi prijatelji, neka nam Duh Sveti, koji – kako nas podsjeća sveti Pavao – svjedoči da smo „djeca Božja“ i “subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo…” (usp. Rim 8,12-17), podari ljubav prema siromašnima i posljednjima te nas jednom pridruži broju onih siromašnih i poniznih koji se uzdaju samo u Gospodina (usp. Sef 3,12). Povjeravam sve vas i Crkvu u Hrvatskoj moćnomu zagovoru Blažene Djevice Marije, ponizne Službenice Gospodnje, Navjestiteljice velikih Božjih djela u njezinu životu, kako bi svi ljudi imali život u izobilju.


Autor: zg-nadbiskupija.hr

89 total views, 5 views today

(Visited 20 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*