Gubljenje duše

U ovome svom snažnom tekstu, autor, naš poznati kolumnist Zoran Vukman, upozorava i realno prikazuje kako je današnji svijet, sa svojim bogovima relativizma, konzumizma, hedonizma i ostalih izama – koji se mogu svesti na isti nazivnik: klopka/mamac/prijevara – prijetnja čovjeku da izgubi dušu

Ljudožder vegetarijanac

Zapadni čovjek je posve izgubio svoje unutarnje težište. Nitko ne može predvidjeti koju će cijenu platiti zbog potpune predaje diktatu relativizma i devalvacije tradicionalnih životnih vrjednota. Zapad je sve pretvorio u ekshibicionizam forme, u sjaj i moć forme, dok sadržaj može biti bilo što. Sadržaj je uvjetovan formom i determiniran konzumerističkim trendovima. Kriteriji za vrijednost sadržaja više nisu ni etički ni estetički, nego pragmatični i utilitarni. Interes i koristoljublje određuju vrijednost svega. Zapadnjak ne poznaje više ni vrlinu skromnosti ni poniznosti. On gubi dušu iz dana u dan prodajući je za život ugode i opsjene, za život forme i potrošačke religije. Izgubio je istinsku vedrinu, radost i jednostavnost. Ne poznaje neposrednost i spontanitet života. On je kultivirani predator. Pripitomljeni predator. Kao u naslovu filma: ljudožder vegetarijanac. Čovjek krvavog paradoksa. Čovjek bez skrupula. Bjesomučni trkač koji život isisava iz sebe i drugih. Nema gluplje maksime nego „uzmi sve što ti život pruža“ – kao da je život neurastenični grabež, utrka, jurnjava, galop krda, darvinistička selekcija, proždiranje, kult evolucije koji se temelji na ždrijelu jačega i prilagodbi slabijega. Život nije kolektivna neuroza, nemir i borba da te netko ne pretekne i ne zgazi, da ti nešto ne otme ili da ne bude ispred tebe.

Gdje je ta elita?

Stari Grci su imali mudre mislioce, velike filozofe. Nasmijem se uvijek kad neki ateisti ponosno govore o starogrčkoj tradiciji i filozofiji kao baštini koja je stvorila Europu. Suvremeni Zapad nalik je antičkom svijetu samo po onom gorem, ne i po boljem. Nalik je na doba njegove dekadencije, ali u duhovnom i mentalnom smislu nije nikada ni dosegnuo vrhunce njegova zlatnog doba. Kad pogledamo povijest Europe od prosvjetiteljstva do danas, od oholog Voltairea do razmetljivog Žižeka, vidimo samo povijest velike dekonstrukcije. Stari grčki filozofi na sâm vrh nisu stavljali ni pragmu, ni interes, ni artizam, ni bilo kakvu vrstu ljudskog umijeća, ma koliko bilo sjajno, nego – mudrost, i ljubav spram mudrosti. Za njih je bila metafizika kao filozofija i filozofija kao metafizika vrhunac ljudske mudrosti i spoznaje. Gdje je danas ta elita, ta zapadna inteligencija koja bi rekla da je meta-fizika na vrhu svega? Već u temelju, antički mentalitet je bitno drukčiji od današnjeg zapadnog. Bio je konstruktivniji, mudriji i više otvoren svjetlu, anticipaciji božanskoga. Današnji Zapad prezire božansko svjetlo. Prezire svaku mudrost. Govoriti danas o metafizici znači biti čudak, čovjek izložen podsmjehu.

Nedostatak smisla – glavna bolest naše epohe

Viktor Frankl, veliki psiholog, spoznao je da je glavni problem naše epohe, odnosno glavna bolest – nedostatak smisla. A to je bolest duše. Duše koja gubi svoje središte i uporište. Duše bez metafizičkog, bez transcendentalnog poriva, bez žeđanja za istinom, prazna je i sklona trivijalnostima. Čovjek može izvanjski, pro forma, osmisliti svoj život, dati mu neku fasadu, do određene mjere, do prvog potresa ili dublje krize smisla, ali usprkos tomu, ostaje nekako duhovno prazan. I ta duhovna praznina najstrašnija je neman suvremenoga svijeta koja prijeti da proždre, usisa u svoj bezdan, tolike duše, tolike ljude koji lunjaju u potrazi za ispunjenjem na pogrešnim mjestima i s pogrešnim stvarima. Protiv praznine se ne može boriti nikakvim dosjetkama niti pomagalima. Prazninu ispunja jedino traganje za višim smislom. Prazninu ispunja ljubav i svijest čovjeka da je krhak, malen i upućen na drugoga. Da je tu samo prolaznik i da je uludo protratio vrijeme ako ga nije upotrijebio za otkrivanje vlastite svrhe u Božjemu planu

Potrebno je duhovno se osvijestiti!

U svijetu praznine kao da postoji divovski ventilator koji radi dan i noć i raspršuje milijarde sitnih papirića, batrljaka riječi, otpadaka bolesnih svijesti, tone mentalne ružnoće, gnjusobe – koja se odašilje u eter, na naše ulice, u naše živote. Zlo nas zasiplje bilijunima tona verbalnoga smeća, poruge, negacije, zlobe, mržnje, samo da ne bi ostalo još nešto čisto i nezagađeno. Veće je zagađenje svijeta na duhovnoj, nevidljivoj razini negoli na vidljivoj, materijalnoj. Ekologija duha i duše je primarna, uostalom, bez nje nema ni ekologije prirode. Samo duhovno osviješten čovjek može razumjeti i koliko je važno dostojanstvo njegova okoliša, koliko okoliš zapravo odražava stanje njegove svijesti.

Ništa nema strašnije od gubljenja duše kroz gubljenje nedužnosti, bezazlenosti, jednostavnosti i skromnosti. Na ovakve riječi grohotom se smiju veleposlanici pakla. Zlo nema granica kao ni glupost. Ono neće stati dok ne iscrpi sav svoj repertoar. Vrijeme u kojemu ništa nije sveto, doba je očitovanja pakla kao apokaliptične komedije, kao velike groteske na putu u ništavilo.

 

Autoru možete pisati na: zoran.vukman@yahoo.com

1,199 total views, 3 views today

(Visited 150 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*