GOSPODINU USUSRET Ili – zašto nedjeljom ići na misu?

BILA JEDNOM NEDJELJA! Kud me budiš tako rano – odgovara nedjeljom prije podne sati mladić ili djevojka (zapravo šesnaestogodišnjaci) majci, koja bi ih poslala u crkvu, na misu – jer im župnik bilježi pohađanje mise kao jedan od kriterija za pripuštanje sakramentu potvrde (mada i sam zna da od toga neće biti ništa – jer će se, kao i svake godine, i ove krizmati svi)! Kud me budiš tako rano, pa znaš da sam se tek maloprije vratio… Dobro, dobro, samo ti spavaj sine! – odgovara majka – misleći u sebi: Pa što, neka se dijete naspava! Ni njoj se samoj ne da u crkvu jer će tamo naići na onu nervoznu i znatiželjnu susjedu, a i župnik joj sa svojim propovijedima u koje uplete politiku, već pomalo ide na živce.

Pa ni pjevanje joj baš ne paše, nije na nekoj visokoj razini! Na koncu, manje će se nervirati ako ostane doma, a kad joj se popodne vrati muž s posla, jer uvijek nedjeljom radi – pa niti ne zna kad su zadnji put zajedno ručali – otići će u onaj veliki trgovački centar, ne toliko da nešto kupi nego više da prošeta. I to ti je nedjelja! Često se kaže da je borba za nedjelju kao slobodan dan započela s razvitkom radničkog pokreta, negdje u drugoj polovici XIX. stoljeća, te je postala tako uspješna da je dovela do 40-satnog radnog tjedna (barem u takozvanim razvijenim zemljama). Ne samo nedjelja, nego week-end, kraj tjedna, postao je vrijeme društvenog oslobođenja, i to kao vrijeme odmora, razonode, obiteljskog zajedništva. Ako se nedjelju pogleda s kršćanske strane, njezin značaj se otkriva već na prvoj stranici Svetoga Pisma, budući da ona nastavlja sedmi dan stvaranja – dan odmora, dan počinka (šabat). Bog, stvarajući svijet (simbolički izraženo) u šest dana, «sedmi dan dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini» (Post 2, 2-3). I zato je sedmi dan – šabat – dan počinka. A budući da je čovjek stvoren na sliku Božju (usp. Post 1,27), i njemu je potreban počinak sedmoga dana. No, što znači taj počinak? Starozavjetni Zakon (Tora) propisuje opsluživanje sedmoga dana kao dana Gospodnjega kao dana spomena Božjih djela: stvaranja i izbavljenja. U Knjizi izlaska, u popisu Deset zapovijedi stoji: «Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu.

ludbreg_misa27-040916

Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, ni došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Gospodin je šest dana stvarao nebo, zemlju, more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan subotnji» (Izl 20, 8-11). Ovaj nalog bit će u Knjizi ponovljenog zakona dopunjen sljedećim razlogom: Dužnost je ne samo počinuti sam, nego omogućiti počinak i drugima, sinovima i kćerima, slugama i sluškinjama, svojoj živini, pa čak i samoj zemlji: «Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Gospodin, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Gospodin, Bog tvoj, da držiš dan subotnji» (Pnz 5,15). Polemika oko nedjelje, kao neradnog dana, s jedne je strane socijalno motivirana, odnosno nastojanje da se dođe do pravednog odnosa prema radu i odmoru. No pitanje je dublje i glasi: Čemu služi 2 Ante Mateljan taj odmor? Samo da se obnove potrošene snage kako bi se sutra moglo biti produktivniji? Služi li odmor samo za pročišćavanje, provjetravanje od psihičkog stresa i umora, odmakom od radnog ambijenta i bavljenjem nečim drugim? Kršćanska vizija nedjelje bitno je utemeljena na dostojanstvu ljudske osobe, na identitetu čovjeka – koji ga čini osobitim među svim stvorenjima. Čovjek nije produkt rada (kako veli marksizam, a prakticira kapitalizam) nego je djelo ljubavi.

 

Ljudsku osobu ne stvara rad i produktivnost nego odnosi. Onaj prvi, odnos je s Bogom – Stvoriteljem i Spasiteljem, a potom su i odnosi s ljudima, osobama – prvenstveno najbližima, u obitelji. Stoga kršćanska vizija nedjelje bitno uključuje dvije komponente: to je dan Gospodnji, i dan obitelji. A kako je Gospodnja obitelj Crkva, onda je jasno da je nedjelja i dan Crkve. O tome želimo nešto više progovoriti na ovim stranicama. Ponekad se, barem mi stariji, zaželimo prošlih vremena, kad nije bilo ni radija ni televizije, kad su se sva slavlja događala unutar prostora od dan hoda, kad smo imali vremena za upoznavanje, razgovor i prijateljevanje. A danas, televizija nam je skratila vrijeme, prometala su nam suzila prostor, mobiteli su nas učinili uvijek i svakome dostupnima.

 

Rezultat – umjesto da budemo bliži, sve se više udaljavamo jedni od drugih, u moru informacija sve manje znamo, u prevelikoj brzini – ne stižemo nigdje. Osjećamo se sve više izgubljenima. Život nam je poput velegrada u kojemu su ljudi silom stisnuti jedni uz druge ali se ne poznaju. Stranci postajemo svojim najbližima. Eto, to su neki od najobičnijih, čisto ljudskih, svakodnevnih razloga zašto nam je potrebno vratiti se nedjelji. Nedjelji kao prilici za zbližavanje, za upoznavanje, za slušanje i razgovaranje, prilici za zajedništvo i prosvjetljivanje, za popravljanje i opraštanje. Nedjelja je kairos! Pogodan trenutak. Dan milosti, kako bismo bili – oplemenjujući sve svoje muke i trud kroz zajedništvo, prijateljstvo, pomoć, razumijevanje, pa i igru – postali više i bolje ljudi. Nedjelja je prilika, prigoda koju treba iskoristiti. Neki je koriste da se napiju, da se izviču i divljaju po utakmicama, drugi da odlutaju ne bi li se mašili za zabranjeno voće, treći za zakrpe rupe koje im se neprestano pojavljuju svakoga tjedna. Čini se da, nažalost, ne shvaćaju svi – kakva je prilika nedjelja.

I da se – ako se ta prilika propusti, već ovozemaljskim mjerama mjereći – gubi ne samo sedmina (1/7) života, nego da se gubi mnogo više. U mreži naših života samo su naizgled sve niti jednake. Jer, neke su samo ovlaš upletene, a druge su nosive. Na njih se druge oslanjaju i o njima ovise. Ako se nosive niti pokidaju, isparaju, onda smo u velikoj napasti da stvari krenu naopako. A kad se jednom počnu šavovi parati, tko će ih zaustaviti? Upravo zbog te opasnosti, kao i iz svijesti da to tkanje naših života nije samo dano da ga čuvamo, nego i da ga oplemenjujemo, izgrađujemo i s drugima slažemo, te vidjevši opasnosti koje su se nad one nosive niti, koje dolaze odozgo i gore vode, nadvile, čini se da je nužno progovoriti par riječi o nedjelji kao – još uvijek postojećoj – darovanoj prilici.

2. ZAŠTO IDEM NA MISU?

Stvarno, zašto idem na misu? Zašto se nedjeljom ujutro ustajem već s mišlju kako se trebam lijepo obući, urediti, u svojim mislima sabrati, možda čak i svoje ukućane potaknuti, ili okupiti, i krenuti put crkve. Ne mislim na to često, ali znam, ako ne odem na misu, ostat će mi u ustima nekakav gorak okus, na čitavom tjednu mojem bit će kao nekakva šupljina koja je trebala biti ispunjena, a eto nije. A koji put mi se čak učini kao da je to rana, koju treba zaliječiti. Pa mi valja čekati još tjedan dana, ili koji blagdan kroz tjedan da tu šupljinu ispunim, da tu ranu zaliječim. Da, priznajem ti, ponekad i sam pomislim da je to zapravo samo iz navike, iz običaja. A opet, kad malo zastanem i dublje razmislim, osjetim kako ima nešto snažno što me privlači i što se ne može protumačiti samom navikom. Kao da je po srijedi potreba koja se nekako ne da izraziti riječima, ali se je u meni udomaćila, posve je jasno prisutna. Kao da joj dodirujem trag. I, pošavši korak dalje, osjećam kako se ta potreba i taj trag nastavljaju, kao da me nekako vode k onom što će mi biti oslonac u danima preda mnom.

ZAKLJUČAK: OTVORENA VRATA!

Kad me upitaju Zašto ideš na misu? obično odgovorim: Jer su mi otvorena vrata! Kad vidim otvorena vrata Crkve, ne mogu da ne navratim, da ne pozdravim svoga Gospodina. Tamo gdje su otvorena vrata uvijek mi se nešto otkrije, razveseli me, osokoli i potakne. Kako da ne dođem na misu kad znam da su mi otvorena vrata srca samoga Gospodina koji me poziva i čeka, koji mi je pripremio gozbu! Zato, kad čujem pjesmu nedjeljnih zvona, to mi je kao dozivanje prijatelja kojemu se trebam javiti, s kim želim porazgovarati, s kojim jedva čekam sjesti za stol! Eto, na primjer, na pamet mi pade upit: Zar ne bih kao melodiju na svoj mobilni telefon mogao instalirati zvuk zvona moje župne Crkve? Kad se uputim u Crkvu, na misu, mada sam već u zrelim godinama, osjetim se kao dijete koje se uputilo Ocu i majci. I koje zna da će se kod Oca susresti s mnogom braćom i sestrama. Stoga, svaki put nanovo u meni zadrhte strune duše od radosti susreta. Jer znam da će me taj susret ispuniti mirom, radošću i blagoslovom, kako bih mogao nastaviti živjeti prijateljstvo s Bogom i ljudima. Zašto idem na misu? Zato jer želim živjeti! Na misu idem jer se od mise živi! Jer se od Boga živi! Ići na nedjeljnu misu, nije to pitanje ispunjenja neke nerazumljive Božje ili ljudske zapovijedi. To čak nije niti samo pitanje pripadnosti zajednici Crkve. To je daleko više: Ići na misu – to je pitanje vjere i ljubavi!

 

Autor teksta: Ante Mateljan

2,737 total views, 3 views today

Facebook Comments

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: