GLAZBOM DO MOLITVE

LUKA BALVAN:

Naš je sugovornik najpoznatiji kantautor duhovne glazbe u Hrvata, Luka Balvan koji je posljednjih dvadeset godina skladao više od stotinu pedeset pjesama, među kojima su mnoge postale tradicionalne i izvode ih mladi po cijeloj Hrvatskoj i inozemstvu. Snimio je dvadeset nosača zvuka, održao više od tisuću koncerata po cijeloj Europi, Kanadi, Americi i Australiji. Svojim pjesama Luka želi svim ljudima donijeti poruku mira, ljubavi i nade.

Još kao dječak od deset godina Luka je počeo svirati gitaru i takoreći ni do danas je ne ispušta iz ruku. Kroza svoje školovanje aktivno je bio uključen u glazbeni život crkve, škole i svoga rodnoga grada Banja Luke. Na poziv svoje najstarije sestre 1986. dolazi u Zagreb kod prof. Tomislava Ivančića na jednu duhovnu obnovu i prvi put vidi da se Gospodin može slaviti svim instrumentima. Tada je u Banjaluci imao bend s kojima je nastupao, po hotelima, restoranima i crkvena mu je glazba bila daleko. Kada je vidio te mlade, u njemu se probudila ljubav prema takvoj vrsti glazbe i kao lahor ušla je u njegov život.

– Dolaskom na studij u Zagreb, počeo sam pisati prave pjesme i tada počinje moj duhovni rast, posebno prateći prof. Tomislava Ivančića na duhovnim obnovama i seminarima. Potkraj 80-ih godina u Zagrebu su postojali centri za molitvu i znalo se gdje se kojim danom moli. Tako sam bio na molitvi na Kaptolu 1989. i upoznao fra Zvjezdana Linića kod kojeg sam od tada nastupao svojim pjesmama.

* Razumiju li ljudi i prihvaćaju li to što radite?
– U počecima me ljudi baš i nisu mogli razumjeti, a i ja sam se pitao što to radim, ali kada doživite jedan susret s Bogom izvire iz vas pjesma i ne možete stati. Meni je pjesma puno pomogla, ja nisam previše pričao nego sam pjevao. Svoje misli stavljao sam na papir i pjevao, pjevao i nisam stao. Ta je pjesma prodrla do ljudskih srdaca. Kada bih bio u krizi i pomišljao da prestanem s tim radom, dobio bih neko pismo, vodio razgovor koji bi me potaknuo na to da to što radim nastavim i dalje. Tako mi je Bog slao znakove preko ljudi, osoba, situacija i nastavljao sam raditi i radit ću dokle bude Božja volja.

* Kako na vas djeluje mnoštvo svjedočanstava na duhovnim obnovama i seminarima? Doživljavate li ih emocijalno?
– To je dobro pitanje. Gledajući te ljude, vidim ih kao individue koje svaka na svoj način trebaju sresti Boga u svom životu. S druge strane, ne treba tražiti rješenja jedino u vjeri, ne oslanjati se jedino na Boga i Božju providnost jer to onda prelazi u neku vrstu fanatizma. Osobni susret s Bogom i redovita molitva, to je proces koji traje godinama. Čovjek tako postavlja harmoniju, ravnotežu sa samim sobom i Bogom. No, emocije su uvijek prisutne, pokraj njih malo tko može ostati ravnodušan pa tako ni ja.

* Kako ste prihvaćeni u crkvenom krugu, dopuštaju li župnici, svećenici takav pristup?
– Većina župnika i svećenika otvoreni su za duhovnu glazbu, barem gdje sam ja bio, i izvrstan je to spoj propovijedi, glazbe i pjesme. Sveti je Augustin rekao da je duhovna pjesma dvostruka molitva srca, što je često i pok. fra Slavko Barbarić, kojeg sam osobno poznavao, znao naglašavati. Ako duhovno pjevate, to jednostavno dotakne drugo srce. Na svojim putovanjima vidio sam da pjesma može učiniti čuda, može doći do nekih osoba koje su davno bile u crkvi i potaknuti ih da ponovno požele doći na sv. misu.

* Na ukazanja se kroz povijest različito gledalo, kakav je vaš stav spram ukazanja? Konkretno mislim na Međugorje?
– Svaka osobna molitva je ukazanje. Čovjek se zna pokajati za svoje grijehe, zna otvoriti srce i dušu, onda se u takvim situacijama događa susret Boga i čovjeka. Svakog dana u iskrenoj molitvi srca dolazi i Bog i Marija i anđeli. Stapa se zemlja s nebom i čovjek osjeća osobno to ukazanje.
Osobno, međugorska ukazanja promatram kroz poruke koje iščitavam, otvorenost laika prema Bogu, njihovu suradnju prema Božjem planu koji ima za nas. Meni je osobno Međugorje velika poruka za nas laike, smatram da smo pozvani surađivati s Crkvom, otvoriti se prema svijetu i nositi poruku Evanđelja.

* Bili ste na mnogim hodočašćima po svijetu, a u Međugorju više puta.
– Kad bih dolazio u Međugorje, a bio sam više od pedeset puta, dolazio sam s grupama i imali smo zajednički program. U nekoliko dana boravka u Međugorju, što je obično bilo preko vikenda, čovjek se odvoji od ovoga svijeta i uroni u Božju prisutnost preplavljen ugodnim osjećajem. Isprva, kada sam dolazio, gledao sam i vanjske stvari, izvan župe, i to smatrao važnim, no posljednjih me godina to ne zanima.

* Što vas to ponese?
– Kada dođete u svetište, i ako do tada niste imali doticaj sa sakramentalnim načinom života, ta masa, ta duhovnost vas ponese, htjeli to ili ne, nesvjesno počnete razmišljati o Bogu, o Gospi. To počinje prodirati iz podsvijesti, što je iznimno važno, a to sam i čitao u “Glasu mira”, u kojem ste iznosili razna svjedočanstva o tome kako čovjek doživi tako lijepe stvari da to poslije nastavi prakticirati kroz molitvene zajednice i susrete. Bogu treba u svakom trenutku zahvaljivati. Jednom je jedan svećenik rekao: “Dragi Bože, sve si mi dao, molim te još samo jednu stvar, a to je zahvalno srce.” Trebamo biti zahvalni Bogu na blagoslovima koje nam daje, a i za poteškoće u životu, za križeve, jer i na takav način Bog se približava čovjeku.

* Znači li to da Bog ipak podučava ljude, posredno ili neposredno, samo treba prepoznati znakove.
– Naravno, samo treba doći do tog stupnja, treba raditi na sebi. Ima jedna stvar o kojoj u posljednje vrijeme intenzivno razmišljam. Mogu to sažeti u jednu definiciju: iznutra prema van. Htio sam time reći, da bi se promijenila osoba pokraj mene, najprije se ja moram početi mijenjati. Htio bih to nekako i čitateljima “Glasa mira” poručiti. Uvijek mijenjati sebe, dopustiti Bogu da nas mijenja, biti u miru s Bogom i samim sobom i drugim ljudima.

 

Autor: Luka Balvan

13,867 total views, 5 views today

(Visited 102 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*