[EKSKLUZIVNO] Nadbiskup Hoser: Crkva će naći rješenje za Međugorje koje će sve zadovoljiti

“Ovdje u Međugorju fenomen ispovijedi ipak je najsnažniji. Spominjem to jer mislim kako je taj sakrament bitan element kristologije. Sakrament pomirenja je sakrament Božjega milosrđa, dakle povezan je s Milosrdnim Isusom, odnosno sa sv. Faustinom Kowalskom i njezinim poslanjem i duhovnošću. Htio bih samo podsjetiti kako je sv. Faustina imala prigodu skoro svakodnevno razgovarati s Isusom i to godinama. Dakle, još jedna sličnost sa situacijom ovdje u Međugorju”

Posebni Papin izaslanik za Međugorje nadbiskup varšavsko-praški Henryk Hoser sutra završava prvi dio svoje misije. U Međugorju je proveo nekoliko dana, a ne isključuje mogućnost da će se tu vratiti prije predavanja konačnog izvješća papi Franji, što je predviđeno za lipanj. Podsjetimo, njegov boravak u Međugorju ima za cilj ispitati pastoralnu situaciju u tom mjestu, kako je i on sam to više puta ponovio.

Tijekom boravka razgovarao je sa svim, recimo to tako, “zainteresiranim stranama”. Susreo se s biskupom mostarsko-duvanjskim Ratkom Perićem, ali i vidiocima u Međugorju, odnosno, kako on to sam definira – “osobama koje su doživjele ukazanje čija autentičnost još nije potvrđena”.

Njegov boravak u Međugorju, nema sumnje, izazvao je puno radosti u tom mjestu, kao što smo mogli vidjeti ovih dana u medijima. To je i očekivano – Hoser je prvi izaslanik Svete Stolice još tamo od 1981. i početka zbivanja u Međugorju. Pojedini mediji pomalo ishitreno tvrde kako je njegova misija nesumnjivo najava pozitivnog ishoda rada posebnog povjerenstva Svete Stolice koje treba dati pravorijek o ukazanjima. Hoser u ovom razgovoru ipak “spušta loptu na zemlju”. Ono što je doista nesumnjivo, a to je nadbiskup i rekao, jest da je svjestan “ogromnih duhovnih plodova Međugorja”.

Naš portal imao je prigodu da kao jedini medij u Hrvatskoj, a koliko nam je poznato i na svijetu, obavi individualni razgovor s nadbiskupom povodom završetka prvoga dijela njegove misije.

Zahvaljujemo Barbari Andrijanić na pomoći u realizaciji ovoga teksta.

– Kao što ste već nekoliko puta istaknuli, Vaša je glavna zadaća bila ispitati pastoralne potrebe hodočasnika i načine odgovora na njih. Nakon ovih nekoliko dana provedenih u Međugorju – kakvi su Vaši dojmovi?

Pastoralna situacija u Međugorju čini mi se jako izgrađena. Ona je svakako i zahtjevna jer tijekom godina kroz ovo mjesto je prolazio sve veći i veći broj hodočasnika na čije je pastoralne potrebe trebalo odgovoriti. Lokalna pastoralna zajednica to je i činila, u mjerama svojih mogućnosti.

U ovom trenutku sve forme pastoralne skrbi nazočne su u Međugorju i mislim da su kvalitetne. Prije svega, mislim na liturgiju koja je slavljena u skladu sa svim crkvenim propisima. Također, i druge, kako ih zovemo paraliturgijske pobožnosti, poput Križnog puta. Važan je čimbenik i klanjanje pred Presvetim sakramentom, pobožnost koja izražava vjeru vjernika u stvarnu prisutnost Isusa Krista u euharistiji. Klanjanje je važan element hodočašća u Međugorje.

Nadalje, još jedan bitan element ovdašnje pastoralne situacije jest i formacija i prenošenje Božje riječi. Puno je različitih formi te duhovne formacije, bilo kroz kateheze, bilo kroz homilije koje se ovdje oglašavaju, bilo kroz česte i međusobno različite seminare koji su nekad općeniti, a nekad usmjereni na određene populacije i profesije, primjerice na medicinsku struku. Organiziraju se i duhovne obnove, primjerice u Kući mira svaki tjedan održava se duhovna obnova. Dakle, odgovara se na pastoralne potrebe i to na različite načine.

 Svjedočanstva ispovjednika i samih vjernika govore o jako dubokim ispovijedima koja se ovdje događaju, ispovijedima koja donose snažna iskustva obraćenja. I čini mi se da je to nešto karakteristično upravo za Međugorje

 

Najvećim i najvažnijim fenomenom ipak mi se čini sakrament ispovijedi. Trenutačna nazočnost svećenika jedva da je dovoljna zadovoljiti potrebe vjernika, što je slučaj i u drugim svetištima na svijetu. Svjedočanstva ispovjednika i samih vjernika govore o jako dubokim ispovijedima, ispovijedima koja donose snažna iskustva obraćenja. I čini mi se da je to nešto karakteristično upravo za Međugorje.

– Jeste li očekivali takvu situaciju u pogledu pastorala?

Nisam imao nikakvih očekivanja niti preduvjerenja. Naprosto sam došao kako bih ustvrdio što se ovdje događa, bez nekakvih koncepata koje sam formirao unaprijed. A ovo što vidim jest da je ovo mjesto jedno od važnijih mjesta Marijina kulta na svijetu, s 2 i pol milijuna hodočasnika godišnje i to iz osamdesetak raznih zemalja. Hodočasnici dolaze iz svih krajeva svijeta i taj međunarodni karakter također je važan za Međugorje.

– Prvi ste put ovdje. Kakav je Vaš opći dojam?

Mjestom dominira jedna posebna duhovnost. Ono što se događa u Međugorju nije ograničeno samo na prijem hodočasnika koji tu borave nekoliko dana, nego se oko mjesta razvila prava mreža duhovnih aktivnosti, prije svega karitativnih, koje se konstantno događaju. I moram reći da angažiranost ljudi koji su aktivni u tim organizacijama ostavlja velik dojam. Kao i ostvareni rezultati.

Ali, naglasak je uvijek na duhovnosti. Molitva je tu uvijek u prvom planu. Primjerice, „Majčino selo“, zajednica koju vode franjevci, temelji se na pomaganju ljudima u svim njihovim životnim dobima i problemima. Tamo se pomaže mnogima – od djece koja su u predškolskoj dobi – do starijih ljudi koji imaju razne životne probleme i došli su na neku vrstu terapije koja se temelji na starom benediktinskom načelu – „Ora et labora“. I to daje sjajne rezultate. Upravo sam danas bio tamo.

– Tu je i Cenacolo…!

Da, zajednica koja je poznata i u drugim zemljama i koja ostvaruje izvrsne rezultate u borbi protiv ovisnosti. Ovdje ti mladi ljudi pomažu drugima – posebice starijim hodočasnicima koji se uspinju na Križevac ili Podbrdo. Ne zaboravimo da Međugorje nije dobilo svoje ime bez razloga. Hodočasnički putovi su strmi i na gorama, a ti mladi ljudi iz Cenacola često nose invalide na mjesta molitve.

Dakle, želim reći da oko Međugorja postoje zajednice i kuće koje pružaju duhovnu skrb i pomoć potrebitima i to na razne načine.

 

 

– Znači, duhovni plodovi su tu?

Da i oni su ogromni. Što se vidi u aktivnostima koje sam spomenuo te pobožnosti koja se ovdje razvija.

– Mnogi ističu kako je Vaš dolazak prvi put da Vatikan službeno šalje nekoga visokopozicioniranog prelata u Međugorje. Posjetili ste i Brdo ukazanja… Mnogi u tome vide svojevrsni znak „priznanja“ onog što se ovdje događa?

Tu treba uvijek odvojiti dva aspekta pitanja Međugorja. Jedno je ono koje se tiče pastoralnoga i s kojim sam izravno povezan. Drugi aspekt tiče se autentičnosti ili pak neautentičnosti ukazanja. Taj aspekt nije razlogom moga boravka i istraživanja ovdje. Ukazanja su predmet rada posebnog Povjerenstva koje je predvodio kardinal Camillo Ruini i čiji rezultati još nisu objavljeni.

Trebamo dakle odvojiti ta dva aspekta, koja doduše postoje jedan pored drugoga. Ja sam ovdje zbog pastoralnog aspekta Međugorja, čiju važnost Crkva prepoznaje i priznaje, što dokazuje i moj dolazak ovdje. Tu sam kako bih istražio pastoralnu situaciju i ponudio moguća rješenja kako bi ona bila još učinkovitija.

U svojoj homiliji u crkvi sv. Jakova ukazao sam na univerzalnost Marijanskog kulta. Ona je Kraljica neba i zemlje i zato je možemo častiti svugdje, ne samo u Međugorju ili na nekom mjestu gdje su ukazanja priznata

 

 

– Neki spominju i Vašu propovijed u crkvi sv. Jakova i spominjanje Marije kao „Kraljice mira“?

Kao što sam rekao, ne mogu se izjašnjavati o toj temi. Ono što mogu jest podsjetiti kako je u molitvenoj tradiciji Crkve štovanje Majke Božje – Kraljice mira jako rašireno. Ono što sam tumačio u svojoj homiliji jest kako vjernost Isusu, njegovoj Majci i Crkvi treba biti duhovni temelj svima koji ovdje dolaze te kako Mariju možemo častiti svugdje. Ukazao sam, dakle, na univerzalnost Marijanskog kulta. Ona je Kraljica neba i zemlje i zato je možemo častiti svugdje, ne samo u Međugorju ili na nekom mjestu gdje su ukazanja priznata.

Crkva nikada nije tražila od vjernika da moraju vjerovati u privatnu objavu. Ne moraju. Jer je objava Isusa Krista završila smrću posljednjeg apostola, a Crkva razvija svoju Tradiciju i Učiteljstvo upravo na temelju te Objave. Sve privatne objave autentične su samo u onoj mjeri u kojoj se naukom i duhovnošću slažu s objavom Isusa Krista.

– Jeste li se susreli s vidiocima?

Da. To je bilo predviđeno kao dio moje misije. Nisam se susreo sa svima jer nisu svi nazočni ovdje u Međugorju.

Da. To je bilo predviđeno kao dio moje misije. Nisam se susreo sa svima jer nisu svi nazočni ovdje u Međugorju.

– Kako je protekao taj susret?

O tome ću ipak pisati u svom izvješću. Ali, mogu reći da je susret protekao u spokojnom ozračju i bio je jako koristan. Naravno, moje istraživanje nije išlo u smjeru utvrđivanja autentičnosti ukazanja. Moj je cilj bio ispitati na neki način njihovu nazočnost ovdje u Međugorju. Dobio sam dojam da su oni jako povučeni, žive u diskreciji. Ne eksponiraju se niti nameću. Ostavili su pozitivan dojam na mene. Sjetimo se – ranija specijalistička istraživanja psihologa i psihijatara pokazala su da u ponašanju tih ljudi nema devijacija. To su zdravi ljudi.

– Prije dolaska ovdje istaknuli ste kako je Međugorje „više kristološko nego marijansko mjesto“. Je li Vas boravak ovdje u tome dodatno uvjerio?

Da. Ja sam tu samo ponovio ono što je sv. Ljudevit Montfortski govorio: preko Marije do Isusa. Ovdje se razvija kristocentrična duhovnost. Mjesto Blažene Djevice Marije definirano je njezinom ulogom u povijesti spasenja. Ona je uvijek bila uz Isusa Krista. Bila je pod križem, nosila ga, rodila. Bila je cijela samo za njega. Upravo zbog toga ta je kristocentrična duhovnost ojačana kroz lik Marije.

– Ali, kako je to u usporedbi s nekim drugim mjestima kulta Marije?

Bio sam u marijanskim svetištima – poput Lurda, Fatime ili Kibeha, svetišta u Africi. Ovdje u Međugorju taj fenomen ispovijedi ipak je najsnažniji. Spominjem to jer mislim kako je taj sakrament bitan element kristologije. Sakrament pomirenja je sakrament Božjega milosrđa, dakle povezan je s Milosrdnim Isusom, odnosno sa sv. Faustinom Kowalskom i njezinim poslanjem i duhovnošću. Htio bih samo podsjetiti kako je sv. Faustina imala prigodu skoro svakodnevno razgovarati s Isusom i to godinama. Dakle, još jedna sličnost sa situacijom ovdje u Međugorju. Preporučujem pročitati njezin „Dnevnik“.

Također, trebale su godine kako bi došlo do priznanja kulta Božjeg milosrđa. Možda bi to čak trajalo i dulje da nije bilo odlučnosti sv. Ivana Pavla II. To je kult koji je svojedobno čak bio zabranjen, ali je godinama bio na neki način pritajen, preživio je da bi danas postao priznat i raširen.

– Vidite sličnost s Međugorjem?

Vidim neke analogije kojih treba biti svjestan kako bismo otkrili što se ovdje događa u jednom širem kontekstu. Mislim kako povjerenstvo kardinala Ruinija također ima u vidu taj širi kontekst. Ali, važan je i kontekst samog Međugorja. Ono se nalazi u dijelu Europe koji je multietničan, u kojem dolazi i do preplitanja katolika i pravoslavnih. Ne samo to nego je tu kršćanstvo u kontaktu s islamom. Kraj u kojem uvijek, da tako kažem „kuha“ i gdje postoji puno netrpeljivosti što smo vidjeli u nedavnom ratu. I onda se na takvom mjestu pojavi poruka mira. Pa zar nije upravo u Sarajevu započeo Prvi svjetski rat koji je odnio na milijune života? Mislim da je ovo mjesto znakovito, ako govorimo o štovanju kršćanskog Boga i njegovoj nazočnosti u povijesti.

– Možemo li, u teološkom smislu, odvojiti potencijal za evangelizaciju koji u Međugorju postoji, kako ste i sami rekli, od ukazanja koja se u njemu, kako se tvrdi, događaju?

Pitanje ukazanja nije gotova priča. I dalje traju ispitivanja Crkve i ona će uskoro dati svoje mišljenje. Istodobno, nemoguće je zaustaviti taj veliki pokret koji se događa, taj veliki kotač koji se pokreće i koji čini da se razvija jedan zdrav i crkven marijanski kult koji ima svoje mjesto i svoja, da se tako izrazim, prava.

– Neki komentiraju kako se ta odluka o Međugorju odužila?

Maloprije smo spomenuli sličnu situaciju s kultom Božjega milosrđa. Tamo gdje postoje dvojbe potrebno je vrijeme da ih se razriješi. Kada su ova ukazanja u pitanju, tu se javljaju stanovite kontroverze. Crkva treba te kontroverze ispitati i dati neki pravorijek. Na temelju onoga što govore zainteresirane strane – dakle ne samo oni koje zovemo vidiocima, nego i mjesni biskup. To su složene stvari, a Crkva je takvim stvarima uvijek prilazila s oprezom.

Nadbiskup Hoser s našim urednikom i međugorskim župnikom fra Marinkom Šakotom

– Puno se kom

– Puno se komentira i tvrdi kako je papa Franjo, govoreći o „Mariji koja ne šalje pisma svaki dan“, zapravo kritizirao Međugorje. Što Vi mislite?

Ne želim to komentirati, jer nisam siguran kakva je bila poruka Pape i što je točno htio poručiti tom izjavom. Ono što znam jest da nije izravno spominjao Međugorje. Ako je riječ o vidiocima u Međugorju, znamo da oni zapisuju poruke koje dobivaju u tim ukazanjima čija autentičnost još nije potvrđena. U njima nema novih elemenata nego su to samo utvrđivanja i podsjećanja na temelje vjere. To je kao s molitvama – ponavljamo ih i tako iznova potvrđujemo ono u što vjerujemo i podsjećamo se na to. Kada molimo krunicu, podsjećamo sebe na otajstvo spasenja, zar nije tako. Kao mali katekizam. Kao kada na svakoj nedjeljnoj misi ponavljamo Credo. Mislim da te poruke možemo tako opisati – kao podsjećanje i utvrđivanje u vjeri. Živimo u vremenima kada je to očito potrebno. Posebice kada je u pitanju mir u svijetu. Sveti Otac često govori o Trećem svjetskom ratu koji već djelomično traje. To je aktualna tema na koju se treba vraćati.

– Biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić nedavno je objavio jako oštro priopćenje o Međugorju. Ovih dana susreli ste se i s njim. Kako je protekao susret?

entira i tvrdi kako je papa Franjo, govoreći o „Mariji koja ne šalje pisma svaki dan“, zapravo kritizirao Međugorje. Što Vi mislite?

Ne želim to komentirati, jer nisam siguran kakva je bila poruka Pape i što je točno htio poručiti tom izjavom. Ono što znam jest da nije izravno spominjao Međugorje. Ako je riječ o vidiocima u Međugorju, znamo da oni zapisuju poruke koje dobivaju u tim ukazanjima čija autentičnost još nije potvrđena. U njima nema novih elemenata nego su to samo utvrđivanja i podsjećanja na temelje vjere. To je kao s molitvama – ponavljamo ih i tako iznova potvrđujemo ono u što vjerujemo i podsjećamo se na to. Kada molimo krunicu, podsjećamo sebe na otajstvo spasenja, zar nije tako. Kao mali katekizam. Kao kada na svakoj nedjeljnoj misi ponavljamo Credo. Mislim da te poruke možemo tako opisati – kao podsjećanje i utvrđivanje u vjeri. Živimo u vremenima kada je to očito potrebno. Posebice kada je u pitanju mir u svijetu. Sveti Otac često govori o Trećem svjetskom ratu koji već djelomično traje. To je aktualna tema na koju se treba vraćati.

– Biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić nedavno je objavio jako oštro priopćenje o Međugorju. Ovih dana susreli ste se i s njim. Kako je protekao susret?

Ne mogu komentirati njegova stajališta koja su dobro poznata, pa i vama novinarima. Ali, ponavljam – Crkva ovakvim fenomenima mora pristupati s oprezom. Znači treba ispitati sve argumente za i protiv. Nisam dugo s njim razgovarao i prije odlaska susrest ću se s njim još jednom. Svatko ima pravo na svoje mišljenje. A znamo kakvo je mišljenje biskupa o Međugorju.

– Osjećate li se, kao Papin izaslanik, u toj situaciji pomalo kao između „čekića i nakovnja“. S jedne strane biskup, s druge vjernici i franjevci?

Moj boravak ovdje nije baš tako „opasan“. Gdje su ljudi, tamo su uvijek i određena neslaganja. Nemojmo se time zamarati i posvećivati tome previše pažnje. Crkva ima iza sebe 2000 godina iskustva koje uključuje i pojavu sličnih fenomena poput ovog u Međugorju i zasigurno će na koncu naći rješenje koje će sve zadovoljiti.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Foto: Mateo Ivanković

5,776 total views, 3 views today

(Visited 127 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*