Duša i turizam – koga se to još tiče

Priliv kapitala po sebi nije loš. Međutim, jer nas iskustvo uči i mudrost opominje, kad se kapital udomi u zapuštenoj duši, kad nađe svoje sluge, nužno povlači za sobom infantilizaciju poimanja života, jer teško se nositi sa zavodljivom slašću novca i s njim povezanog osjećaja moći koju sa sobom nosi.

 

Razbuđeni um razumljivo će se pitati o smislu stečenog kapitala i nastojat će da kapital ne ovlada njime. S druge strane, probuđena gramzivost i poistovjećivanje s onim što se posjeduje, kao i pogubni osjećaj da nam pripada sve što i drugima, uvlači nas u okove kapitala koji kad-tad nama zagospodari i postaje kriterij po kojem se ravnamo u životu. Požudna moć kapitala lako dovodi do stanja u kojem ljudi lako žrtvuju svoju individualnost i kreativnost kako bi bili dio neupitnog ponašanja, “đira”, većinskog stremljenja, itd. Što je kod nas požudna moć kapitala proizvela na planu urbanizma, to ne treba isticati. Tek će nadolazeća desetljeća otvarati oči za uvide koji će otkrivati posljedice površnog i gramzivog “širenja” koje je uvelike opustošilo građansku svijest koja se vezivala uz pripadajuću arhitekturu.

Istina, nije riječ o lakoj temi. O ovome je bolje i ne govoriti, jer je odveć bolno i izaziva mučninu, a osim papira, rijetke dotiče. Čini se da nam je nužno potrebno shvatiti: vrijeme klasičnih imperijalnih presizanja dio je prošlosti velikih sila, no na svakom prostoru, jučer i danas, nedvojbeno je opasnija kolonizacija duše vlastitim iluzijama, pa i onima u vezi turizma. S tim u vezi valja reći: sanjati glamuroznu budućnost života u turistički privlačnim destinacijama na našim otocima znak je da smo potpali pod kolektivnu iluziju o zaradi kao ključu kvalitete života o kojoj bi dobra psihoanaliza želja mogla imati pune ruke posla.

Možemo mi gledati kroz prste, praviti se da ne vidimo, no već nas sadašnjost demantira. Opipljivo se dade kušati uzduž naše obale i otoka, gdje susrećemo naselja u kojima, iako su na kopnu, turistička privreda donosi slasni obol, ali ne uspijeva zadržati mlade, već se postupno pojedina mjesta pretvaraju u isušena korita kojima je nekada prolazila rijeka života, a iz njih bjesomučno bježe mladi koji očekuju više od života. Mjeriti kvalitetu života količinom novca nije nova napast, no u svakom je vremenu žilavo budna.

 

Stoga, ako se netko s pravom želi uvjeriti zašto i u kolikoj mjeri je danas duša ugrožena, ma što tko pod dušom mislio, onda se uvid u stanje duše neće dobiti iz pogleda na broj ljudi u crkvenim klupama ili listajući statistike primljenih sakramenta, nego iz politike, pa i one koja se odnosi na turističku privredu i razvoj. Najbolji prostor na kojem se vidi kako danas stvari stoje s dušom nedvojbeno je politika. Riječ je o prostoru na kojem duša “gine”. No, nije politika sama po sebi smrt duše, nego je politika prostor na kojem se vidi tko u nama vlada i tko s nama vlada. Tim je jasno da se stanje duše najbolje vidi na području političkih planova i programa, bitaka i rovarenja, strančarenja i opiranja, zakulisnih igara i naivnih očekivanja, što je neodvojivo od duhovnosti i duha vremena.

Lako se dogodi da se to ne želi priznati, da se duhovnost dijeli od politike, no to je nemoguće. Iako se danas pojam politike krivo shvaća, njezina narav je pozitivna i za kršćanina obvezujuća. Stoga se za vjeru, ukoliko se misli na nasljedovanje Isusa Krista, a ne na neko pobožnjačko duhovnjaštvo ili hipnotsko prakticiranje obreda, može govoriti da je “politička”, jer nije moguće pripadati Kristu bez evanđeoske odgovornosti za svijet. Kršćani su “dušobrižnici” u svijetu, jer Kristova ljubav potiče da se pristupa problemima svijeta, da se bude bliz ljudima na način da se nikada ne zanemari duša bez koje čovjek gubi sebe. Dakako, ukoliko smo vlastitu dušu izručili Kristu.

Bili bismo slijepci kad bismo kazali da se danas ne primjećuje umor od ukazivanja za dubinu problema, na prave probleme, na ono što većina ne vidi kao problem, na vladavinu banalnosti. Možda bi stvar bila lakša kad bi se prema tim ukazivanjima, procjenama, kritikama i osvrtima odnosilo s podcjenjivanjem ili obrazloženim osporavanjem, no danas nije riječ o tome. Riječ je o ravnodušnosti koja se hrani banalnošću i životom u kojem vlada veliko “NE” moralu kao takvom.

 

Autor:  Don Ivica Huljev, župnik u Komiži

2,046 total views, 9 views today

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: