Duhovi ili Pedesetnica – spomen na silazak Duha Svetoga na apostole

1DuhoviBlagdan

Pedeset dana nakon Uskrsa i deset dana nakon slavlja Kristova uzašašća Crkva slavi treći najveći blagdan – Duhove. Spomen je to na veliki događaj silaska Duha Svetoga na prvu Crkvu u Jeruzalemu i nad apostole na sam blagdan židovske Pedesetnice.

Taj dan se smatra rođendanom Crkve, koja bi bez Duha Svetoga bila samo još jedna od niza organizacija ili religija. Upravo je Duh Sveti čini Božjom, Kristovom crkvom.

Tada je na 120 okupljenih duša, među kojima su bili svi apostoli i Isusova majka Marija, na dramatičan način sišao Duh Sveti i nadahnuo apostole da progovore stranim jezicima koje nisu poznavali, a koje su na svojim jezicima razumjeli pobožni Židovi iz cijelog svijeta koji su se tih dana skupili u Jeruzalemu.

Do tada strašljivi apostoli počeli su nadnaravnom hrabrošću navješćivati da je Izraelov Mesija kojeg čekaju upravo Isus iz Nazareta kojeg su razapeli i koji je uskrsnuo od mrtvih! Upravo Petar, koji je u strahu tri puta zatajio Isusa, održava silno nadahnutu propovijed poslije koje se krstilo 3000 okupljenih duša.

Biblijski tekst iz Djela Apostolskih poglavlje 2. dramatično svjedoči opisane događaje:

„Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.

duhovi

A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smètê jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašenju veličanstvena djela Božja.“

“Nitko ne moze reci `Gospodin Isus’ osim u Duhu Svetom” (1 Kor 12,3). “Bog odrasla u srca vasa Duha Sina svoga koji klice: Abba – Oce!” (Gal 4,6). Ta spoznaja vjere moguća je samo u Duhu Svetom. Da bismo bili u dodiru s Kristom, treba da nas prije dotakne Duh Sveti. On nas pretječe i budi u nama vjeru. Po našem krštenju, prvom sakramentu vjere, Život, kojem je izvor u Ocu i koji nam je darovan u Sinu, intimno i osobno nam daje Duh Sveti u Crkvi: Krstenje nam daje milost novoga rodjenja u Bogu Ocu po njegovu Sinu u Duhu Svetom. Jer oni koji imaju Duha bivaju vodjeni k Rijeci, tj. k Sinu; a Sin ih predstavlja Ocu i Otac im dariva nepokvarljivost. Dakle, bez Duha nije moguće vidjeti Sina Bozjega, a bez Sina nitko se ne može približiti Ocu, jer je spoznaja Oca Sin, a spoznaja Sina Božjega biva po Duhu Svetome. 684 Duh Sveti je prvi koji svojom milošću budi nasu vjeru i proizvodi novi Život koji se sastoji u “spoznaji Oca i onoga kojega je On poslao, Isusa Krista”. Ipak, On je posljednji u objavi osobâ Presvetu Trojstva. Sv. Grgur Nazijanski,

 

“Bogoslov”, tumači ovaj postupak pedagogijom božanske “susretljivosti”: Stari je zavjet jasno objavljivalo  Oca, a nejasnije Sina. Novi je ocitovao Sina i dao nazreti božanstvo Duha. Sada Duh ima pravo građanstva među nama i daje nam jasnije vidjeti samoga sebe. Zaista, nije bilo razborito otvoreno objavljivati Sina kad se jos nije ispovijedalo bozanstvo Oca, niti, da upotrebimo malo smioniji izraz, dodati Duha Svetoga, kao naknadno breme, kad jos nije bilo prihvaceno bozanstvo Sina. Samo postepenim napredovanjem “od slave u slavu”, svjetlo ce Trojstva zablistati u raskošnoj jasnoći.

685 Vjerovati u Duha Svetoga znaci dakle ispovijedati da je Duh Sveti jedna od osoba Svetoga Trojstva, istobitna s Ocem i Sinom, “koji se s Ocem i Sinom skupa casti i zajedno slavi” (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Zato je o bozanskoj tajni Duha Svetoga bilo govora u “teologiji” Presvetom Trojstva. Ovdje ce se o Duhu Svetom govoriti samo unutar bozanske “ekonomije”.

686 Duh Sveti je na djelu s Ocem i Sinom od pocetka do dovrsenja nauma nasega spasenja. Ali On je objavljen i darovan, priznat i prihvacen kao osoba istom u “posljednjim vremenima” koja su pocela otkupiteljskim utjelovljenjem Sina. I tada ce se taj Bozji naum, dovrsen u Kristu, “Prvorodjencu” i Glavi novoga stvorenja, moci ostvariti u covjecanstvu izlijevanjem Duha: kao Crkva, opcinstvo svetih, oprostenje grijeha, uskrsnuce tijela, vjecni zivot.

Clanak 8.
“VJERUJEM U DUHA SVETOGA”
 “Sto je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega” (1 Kor 2,11). A njegov Duh, koji Ga objavljuje, cini da upoznamo Krista, njegovu Misao i zivu Rijec, ali sam sebe ne izrice. Onaj koji je “govorio po prorocima” cini da čujemo Očevu Riječ. No Njega ne čujemo. Mi Ga poznamo samo u pokretu kojim nam objavljuje Riječ osposobljujuci nas da Ga u vjeri prihvatimo. Duh Istine koji nam “objavljuje” Krista “ne govori sam od sebe” (Iv 16,13). Takva zastrtost, u pravom smislu bozanska, tumaci zasto ga “svijet ne moze primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje”, dok ga oni koji vjeruju u Krista poznaju jer On ostaje s njima .

688 Crkva, živo zajedništvo u vjeri apostola, koju ona prenosi, mjesto je nase spoznaje Duha Svetoga: u Svetom pismu koje je On nadahnuo;

u Predaji kojoj su crkveni Oci uvijek aktualni svjedoci;

u crkvenom Uciteljstvu koje On vodi;

u sakramentom bogosluzju, kroz rijeci i znamenja, gdje nas Duh Sveti dovodi u zajednistvo s Kristom;

u molitvi u kojoj nas On zagovara;

u korizmama i službama kojima se Crkva izgradjuje;

u znakovima apostolskog i misionarskog zivota;

u svjedočenju svetih kojim On očituje svetost Crkve i nastavlja djelo spasenja.

Zdruzeno poslanje Sina i Duha

689 Onaj kojega je Otac poslao u nasa srca, Duh njegova Sina (usp. Gal 4,6), stvarno je Bog; istobitan s Ocem i sa Sinom, On je od njih neodvojiv, koliko u intimnom zivotu Trojstva, toliko i u svom darivanju ljubavi za svijet. Ali, casteci Sveto, zivotvorno, istobitno i nerazdjeljivo Trojstvo, vjera Crkve ispovijeda i razlicitost osoba. Kad Otac salje svoju Rijec, on uvijek salje i svoj Dah: slanje je zdruzeno, i u njemu su Sin i Duh Sveti razliciti ali neodvojivi. Zacijelo, Krist se ocituje, On, vidljiva slika nevi-dljivog Boga, ali Duh Sveti ga objavljuje.

690 Isus jest Krist, “pomazanik”, jer je Duh njegovo pomazanje i sve sto se zbiva pocevsi od utjelovljenja proizlazi iz te punine. Kad konacno bude proslavljen, Krist moze od Oca onima koji u Nj vjeruju poslati Duha: Krist im priopcuje svoju Slavu, tj. Duha Svetoga koji ga proslavljuje. Otada ce se odvijati zdruzeno poslanje u Ocevoj posinjenoj djeci u Tijelu njegova Sina: poslanje Duha posinjenja bit ce u tom da ih sjedinjuje s Kristom dajuci da zive u Njemu: Pojam pomazanja daje misliti (…) da nema nikakve udaljenosti izmedju Sina i Duha. Upravo kao sto izmedju povrsine tijela i pomazanja uljem ni razum ni osjetila ne poznaju nikakva posredovanja, tako je dodir Sina s Duhom neposredan. Isto tako onaj koji po vjeri stupa u dodir sa Sinom, nuzno mora najprije stupiti u dodir s uljem. Uistinu, nema nijednog djela bez Duha Svetoga. Zato se ispovijest Gospodstva Sinova dogadja u Duhu Svetom za one koji ga primaju, time sto Duh dolazi sa svih strana ususret onima koji se priblizuju po vjeri.

II. Ime, nazivi i simboli Duha Svetoga

VLASTITO IME DUHA SVETOGA

691 “Duh Sveti” vlastito je ime Onoga kojega castimo i slavimo skupa s Ocem i Sinom: Crkva ga je primila od Gospodina i ispovijeda ga u krštenju svoje nove djece. Izraz “Duh” prijevod je hebrejskoj izraza Ruah koji, u prvotnom smislu znaci dah, zrak, vjetar. Isus upotrebljava osjetnu sliku vjetra da docara Nikodemu transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Bozi, Duh Božji. S druge strane, Duh i Svet božanski su atributi zajednički trima bozanskim osobama. Ali povezujući oba izraza, Sveto pismo, Liturgija i bogoslovni govor označuju neizrecivu osobu Duha Svetoga, bez mogućeg dvoznacja s drugim upotrebama izraza “duh” i “svet”.

NAZIVI DUHA SVETOGA

692 Kad najavljuje i obecaje dolazak Duha Svetoga, Isus ga naziva “Paraklet”, doslovce: “Onaj koji je prizvan uz”, latinski ad-vocatus (Iv 14,16.26; 15,26; 16,7). “Paraklet” se obicno prevodi “Tjesitelj”, buduci da je Isus prvi tjesitelj. Sam Isus naziva Duha Svetoga i “Duhom istine” (Iv 16,13).

693 Osim toga vlastitog imena koje se najvise rabi u Djelima apostolskim i poslanicama, u Pavla nailaze nazivi: Duh obecanja, Duh posinjenja, Duh Kristov (Rim 8,11), Duh Gospodnji (2 Kor 3,17), Duh Bozji (Rim 8,9.14; 15,19; 1 Kor 6,11; 7,40) a u svetog Petra: Duh slave (1 Pt 4,14).

SIMBOLI DUHA SVETOGA

694mVoda. Simbolizam vode označuje djelovanje Duha Svetoga u krstenju: poslije zaziva Duha Svetoga, voda postaje sakramentima učinkovit znak novog rodjenja: kao sto se trudnoća nasega prvog rodjenja zbiva u vodi, tako krsna voda stvarno označuje da je nase rađanje na božanski život dar Duha Svetoga. A, “krsteni u jednom Duhu”, mi smo “jednim Duhom” i “napojeni” (1 Kor 12,13): Duh je, dakle, i osobno ziva voda koja iz raspetog Krista provire kao iz vlastita vrela te u nama struji u život vječni.

695mPomazanje. Znakovitost mazanja uljem toliko je izrazita za Duha Svetoga da mu postaje sinonimom. U krscanskoj inicijaciji ono je sakramentalni znak potvrde, koja se u Istocnoj Crkvi upravo zove “krizma” (pomazanje). No da bismo mu razumjeli puno znacenje, treba se sjetiti prvoga pomazanja koje je Duh Sveti izvrsio: Isusova. Krist (zidovski receno “Mesija”) znaci “pomazanik” Duhom Bozjim. U Starom savezu bilo je “pomazanika” Gospodnjih, u prvom redu kralj David. Ali Isus je od Boga pomazan na jedinstveni nacin: ljudska narav koju je Bozji sin uzeo sva je “pomazana Duhom Svetim”. Isus je po Duhu Svetom postao “Krist”. Po Duhu Svetom Djevica Marija zacinje Krista: on ga, po andjelu, pri njegovu rodjenju navjescuje kao Krista a Simuna potice da podje u hram vidjeti Krista Gospodnjega; on ispunja Krista i djelima ozdravljanja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi. Konacno, Duh uskrisuje Isusa od mrtvih. I posto je u svom covjestvu sto pobijedi smrt postao potpuno “Krist”, Isus obilno izlijeva Duha Svetoga sve dok “sveti”, u jedinstvu s ljudskom naravi Sina Bozjega, ne postanu “savrseni covjek, do mjere dobi punine Kristove” (Ef 4,13): “potpuni Krist”, kako veli sv. Augustin.

696mOganj. Dok voda oznacuje rodjenje i plodnost zivota sto ga daruje Duh Sveti, oganj je znak preobrazujuce energije djelâ Duha Svetoga. Kada prorok Ilija, koji “usta kao oganj, te mu je rijec plamtjela kao buktinja” (Sir 48,1) na brdu Karmelu molitvom s neba privlaci oganj na zrtvu , taj oganj slika je Duha Svetoga koji preobrazava ono sto dodirne. Ivan Krstitelj, koji ide pred Gospodinom “u duhu i sili Ilijinoj” (Lk 1,17), najavljuje Krista kao onoga koji ce “krstiti Duhom Svetim i ognjem” (Lk 3,16), to jest Duhom o kome ce Isus reci: “Oganj dodjoh baciti na zemlju, pa kako bih zelio da je vec planuo!” (Lk 12,49) Na duhovsko jutro Duh Sveti na ucenike silazi u obliku plamenih jezika i ispunja ih (Dj 2,3-4). Duhovna predaja zadrzat ce ovaj simbolizam ognja kao jedan od najizrazajnijih za djelovanje Duha Svetoga. “Duha ne gasite” (1 Sol 5,19).

697mOblak i svjetlo. Ta su dva simbola nerazdvojiva u ocitovanju Duha Svetoga. Pri Bogojavljanju u Starom zavjetu oblak, nekada taman, nekada svijetao, razotkriva Boga zivoga i spasitelja, skrivajuci transcendenciju njegove Slave: tako Mojsiju na brdu Sinaju, kod Satora sastanka i za putovanja pustinjom; ili Salomonu za posvete Hrama. Te su slike ispunjene po Kristu u Duhu Svetom. Duh silazi na Djevicu Mariju i osjenjuje ju da bi Isusa zacela i rodila. Na brdu Preobrazenja on dolazi u oblaku i osjenjuje Isusa, Mojsija i Iliju, Petra, Jakova i Ivana; i “iz oblaka” doprije glas: “Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slusajte!” (Lk 9,34-35). On je konacno oblak koji na dan uzasasca ote Isusa ocima ucenika i koji ce ga objaviti kao Sina Covjecjega na dan njegova ponovnog dolaska u slavi.

698mPecat je simbol vrlo blizak simbolu pomazanja. Upravo je Krist onaj “kojega je Bog opecatio” (Iv 6,27); a u Njemu Otac i nas oznacuje svojim pecatom.Buduci da oznacuje neizbrisiv ucinak pomazanja Duha Svetoga u sakramentima krstenja, potvrde i reda, slika pecata (sphragis) u nekim se teoloskim predajama upotrebljava da se izrazi neizbrisiv biljeg (“karakter”) utisnut tim trima sakramentima, koji se stoga ne mogu ponoviti.

699mRuka. Polazuci ruke Isus ozdravlja bolesnike i blagoslivlje djecu. U njegovo ce ime apostoli ciniti to isto. I dalje, Duh Sveti se daje polaganjem apostolskih ruku. Poslanica Hebrejima spominje polaganje ruku medju “temeljnim clancima” svog ucenja. Taj znak svemocnog izljeva Duha Svetoga Crkva je sacuvala u svojim sakramentalnim epiklezama.

700mPrst. Isus “djavle izgoni prstom Bozjim” (Lk 11,20). Ako je zakon Bozji bio napisan na kamenim plocama “prstom Bozjim” (Izl 31,18), “pismo Kristovo”, povjereno brizi apostola, “napisano je Duhom Boga zivoga, ne na plocama kamenim, nego na plocama od mesa, u srcima” (2 Kor3,3). Himan “O dodji, Stvorce Duse svet” zaziva Duha Svetoga kao “digitus paternae dexterae” – “prst desne Oceve”.

701mGolubica. Na svrsetku potopa (kojega simbolizam oznacuje krstenje), Noa je ispustio golubicu koja se vraca sa svjezom maslinovom grancicom u kljunu, sto je znakom da je zemlja ponovno pogodna za stanovanje.Kad Krist izlazi iz vode krstenja, Duh Sveti u obliku golubice silazi na nj i na njemu ostaje Tako Duh Sveti silazi i ostaje u ociscenu srcu krstenika. U nekim Crkvama, preostali euharistijski Kruh cuva se u kovnoj posudi golubinjeg lika (kolumbarij) koja visi iznad oltara. U krscanskoj ikonografiji simbol golubice cest je za oznaku Duha Svetoga.

III. Duh i Rijec Bozja u vremenu obecanja

702 Od pocetaka sve do “punine vremena” (Gal 4,4) zdruzeno poslanje Oceve Rijeci i Duha skriveno je, ali je djelatno. Duh Bozji pripravlja Mesijino vrijeme, a jedan i drugi, premda nisu jos potpuno objavljeni, vec su obecani da budu ocekivani i prihvaceni u vrijeme svog objavljenja. Zato Crkva, kad cita Stari zavjet, istrazuje sto nam Duh, “koji je govorio po prorocima”, zeli reci o Kristu. Pod “prorocima” vjera Crkve razumijeva sve one koje je Duh Sveti nadahnuo pri sastavljanju svetih knjiga, kako Staroga tako i Novoga zavjeta. Zidovska predaja razlikuje Zakon (prvih pet knjiga ili Pentateuh), proroke (nase knjige zvane povijesne i prorocke) i spise (nadasve mudronosne, posebice psalme).

PRI STVARANJU

703 Bozja Rijec i Bozji Dah pocetak su bitka i zivota svega stvorenja: Svetom Duhu dolikuje da vlada, posvecuje i ozivljuje stvorenje, jer je Bog, istobitan Ocu i Sinu (…). Svetom Duhu pripada vlast nad zivotom i cast: jer, buduci da je Bog, on u Ocu po Sinu cuva sve stvorenje. 704 “Sto se covjeka tice, svojim ga je rukama (tj. Sin i Duh Sveti) Bog oblikovao (…) on je u oblikovano tijelo ucrtao svoju sliku, tako da i ono sto je vidljivo nosi Bozju sliku”.

DUH OBECANJA

705 Iznakazen grijehom i smrcu, covjek ostaje i dalje “na sliku Bozju”, na sliku Sina, ali je lisen “slave Bozje” (Rim 3,23), lisen je “slicnosti”. Obecanje dato Abrahamu oznacuje pocetak ekonomije spasenja, na kraju koje ce sam Sin uzeti “sliku” i obnoviti je u “slicnost” s Ocem dajuci joj opet Slavu, Duha “zivotvornoga”.

706 Protiv svake ljudske nade, Bog Abrahamu obecava potomstvo kao plod vjere i moci Duha Svetoga. U njemu ce biti blagoslovljeni svi narodi zemlje. To potomstvo bit ce Krist u kome ce izlijevanje Duha Svetoga “rasprsene sinove Bozje skupiti u jedno”.(Iv 11,52) Vezujuci se zakletvom,Bog se vec tu obvezuje na dar svoga ljubljenog Sina i na dar “Duha obecanja (…) koji pripravlja otkupljenje naroda sto ga je Bog sebi stekao” (Ef 1,13-14).

PRI BOGOJAVLJENJIMA I U ZAKONU

707 Bogojavljenja [teofanije] osvjetljuju put obecanja, tamo od patrijarha do Mojsija i Josue i sve do vidjenja kojima zapocinje poslanje velikih proroka. Krscanska je predaja uvijek priznavala da se u tim teofanijama Rijec Bozja dala vidjeti i cuti, da je u isti mah bila razotkrita i “zasjenjena” u oblaku Duha Svetoga.

708 Ta se Bozja pedagogija pokazuje posebice u daru Zakona. Slovo Zakona bilo je dato kao “pedagog” koji ima Narod dovesti do Krista (Gal 3,24). Pa ipak nemoc Zakona da spasi covjeka lisena bozanske “slicnosti” i rastuca spoznaja grijeha koja proizlazi iz Zakona, uzrokuju ceznju za Duhom Svetim. O tome svjedoce uzdisaji psalama.

U KRALJEVSTVU I U IZGNANSTVU

709 Zakon, znak obecanja i saveza, trebao je ravnati srcem i ustanovama Naroda proizasla iz Abrahamove vjere. “Budete li mi se vjerno pokoravali i drzali moj Savez, vi cete mi biti kraljevstvo svecenika, narod svet” (Izl 19,5-6). Ali poslije Davida, Izrael podlijeze napasti da postane kraljevstvo kao i drugi narodi. A Kraljevstvo, koje je predmet obecanja data Davidu, bit ce djelo Duha Svetoga; ono ce pripadati siromasima u duhu.

710 Zaboravljanje Zakona i nevjernost Savezu vode u smrt: to je izgnan-stvo, koje je naoko neuspjeh obecanjâ, a zapravo je tajanstvena vjernost Boga spasitelja i pocetak obecane obnove, ali po Duhu. Trebalo je da Bozji narod podnese to ciscenje; u Bozjem naumu izgnanstvo vec nosi sjenu Kriza, a Ostatak siromasnih koji se otud vraca jedan je od najprozirnijih pralikova Crkve.

OCEKIVANJE MESIJE I NJEGOVA DUHA

711 “Evo, cinim nesto novo” (Iz 43,19). Ocrtavaju se dva prorocka pravca: jedan istice ocekivanje Mesije, drugi najavljuje novoga Duha, i oba se stjecu u malom Ostatku, u narodu siromaha, koji u nadi iscekuje “utjehu Izraelovu” i “otkupljenje Jeruzalema”(Lk 2,25.38). Vidjeli smo prije kako Isus ispunja prorocanstva koja se na nj odnose. Ovdje se ogranicujemo na ona u kojima se jasnije pojavljuje odnos Mesije i njegova Duha. 712 Crte lica ocekivanog Mesije pocinju se isticati u knjizi o Emanuelu, napose u Iz 11,1-2: Isklijat ce mladica iz panja Jisajeva,

izdanak ce izbit iz njegova korijena.

Na njemu ce duh Gospodnji pocivat,

duh umnosti i mudrosti

duh savjeta i jakosti,

duh znanja i straha Gospodnjeg. 713 Mesijine se crte nadasve razotkrivaju u pjesmama o Sluzi. Te pjesme najavljuju smisao Isusove muke i tako oznacuju nacin na koji ce on izliti Duha Svetoga da bi ozivio mnostvo: ne izvana, nego preuzimajuci nas “lik sluge”. Uzimajuci na se nasu smrt, on nam moze priopciti svoj vlastiti Duh zivota.

714 Zato Krist svecano pocinje proglas Radosne vijesti primjenjujuci na se ovaj Izaijin iskaz (Lk 4,18-19): Duh Gospodnji na meni je

jer me Gospodin pomaza!

On me posla blagovjesnikom biti siromasima,

proglasiti suznjima oslobodjenje,

slijepima vid,

na slobodu pustiti potlacene,

proglasiti godinu milosti Gospodnje. 715 Prorocki tekstovi koji se izravno odnose na slanje Duha Svetoga prorocanstva su kojima Bog govori srcu svoga naroda jezikom obecanja, s naglaskom na ljubavi i vjernosti, kojih ce ispunjenje sveti Petar proglasiti u jutro Pedesetnice (usp. Dj 2,17-21). Prema tim obecanjima Duh Gospodnji ce, u “posljednja vremena”, ljudima obnoviti srce urezujuci u njih novi zakon; On ce skupiti i pomiriti rasprsene i podijeljene narode; On ce preobraziti prvotno stvorenje, gdje ce Bog stanovati s ljudima u miru.

716 I narod “siromaha”, poniznih i blagih, posve predanih tajanstvenim planovima svoga Boga, siromaha koji pravdu iscekuju ne od ljudi nego od Mesije, konacno je veliko djelo skrovitog poslanja Duha Svetoga u vrijeme obecanja, dok se pripremao Kristov dolazak. Kakvoca njihova srca, ociscena i prosvijetljena Duhom, izrazena je u psalmima. U tim siromasima Duh pripravlja Gospodinu “narod spreman” (Lk 1,17).

IV. Duh Kristov u punini vremena

IVAN – PRETECA, PROROK I KRSTITELJ

717 “Bî covjek poslan od Boga, ime mu Ivan” (Iv 1,6). Ivan je, po samom Kristu kojega je Djevica Marija zacela po Duhu Svetom, “ispunjen Duhom Svetim jos u majcinoj utrobi”. “Pohod” Marijin Elizabeti biva Bozje pohodjenje svome narodu (Lk 1,68).

718 Ivan je onaj “Ilija koji ima doci” (Mt 17,10-13): oganj Duha ga pronice i cini pretecom pred Gospodinom koji dolazi. U Ivanu Preteci Duh Sveti dovrsuje “pripremanje Gospodinu naroda spremna” (Lk 1,17).

719 Ivan je “vise nego prorok” (Lk 7,26). U njemu Duh Sveti zavrsava “govoriti po prorocima”. Ivan dovrsuje razdoblje proroka zapoceto po Iliji. On najavljuje skori dolazak Izraelove utjehe, on je “glas” Tjesitelja koji dolazi (Iv 1,23). Kao sto ce to uciniti Duh istine, “on dolazi kao svjedok da posvjedoci za Svjetlo” (Iv 1,7). U Ivanu tako Duh dovrsava “ispitivanja proroka” i “prizeljkivanje” andjela: “Na koga vidis da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim. I ja sam to vidio i svjedocim: on je Sin Bozji (…) Evo Jaganjca Bozjega” (Iv 1,33-36).

720 Konacno s Ivanom Krstiteljem Duh Sveti zapocinje – unaprijed oznacujuci – ono sto ce ostvariti s Kristom i u Kristu: to jest ponovno dati covjeku bozansku “slicnost”. Ivanovo krstenje bilo je na obracenje, a krstenje vodom i Duhom Svetim bit ce novo rodjenje.

“RADUJ SE, MILOSTI PUNA”

721 Marija, presveta Bogorodica i vazda Djevica, jest remek djelo poslanja Sina i Duha u punini vremena. Prvi put u naumu spasenja, buduci da ju je njegov Duh pripravio, Otac nalazi Prebivaliste u kojem ce njegov Sin i njegov Duh stanovati medju ljudima. U tom smislu crkvena je Predaja cesto najljepse tekstove o Mudrosti citala misleci na Mariju: Marija je opjevana i predstavljena u Liturgiji kao “Prijestolje Mudrosti”. Na njoj se pocinju pokazivati “cudesna Bozja djela” koja ce Duh dovrsiti u Kristu i Crkvi.

722 Duh Sveti je Mariju pripravio svojom miloscu. Dolikovalo je da bude “puna milosti” Majka Onoga u kojemu “tjelesno prebiva sva punina bozanstva” (Kol 2,9). Iz ciste milosti, ona je bila zaceta bez grijeha kao najponiznije stvorenje i najpodobnije da primi neizrecivi Dar Svemo-gucega. S pravom je kao “Kcer sionsku” andjeo Gabriel pozdravlja: “Raduj se”. Dok u sebi nosi vjecnoga Sina, ona u svom hvalospjevuupravlja Ocu, u Duhu Svetom,zahvalnu molitvu svega Bozjega naroda, dakle i Crkve.

723 U Mariji Duh Sveti ozivotvoruje dobrohotni Ocev naum. S Duhom Svetim i po njemu Djevica zacinje i radja Sina Bozjega. Njezino djevican-stvo biva jedinstveno plodno snagom Duha i vjere.

724 U Mariji Duh Sveti objavljuje Oceva Sina koji je postao Djevicinim Sinom. Ona je goruci Grm konacnog Bogojavljenja: ispunjena Duhom Svetim, ona pokazuje Rijec u skromnosti svoga tijela dajuci da je upoznaju siromasi i prvine poganskih naroda.

725 I napokon, po Mariji Duh Sveti pocinje uvoditi u zajednistvo s Kristom ljude, “miljenike” Bozje ljubavi, i uvijek ga prvi primaju ponizni: pastiri, mudraci, Simun i Ana, zarucnici iz Kane i prvi ucenici.

726 Na kraju ovoga poslanja Duha, Marija postaje “Zenom”, novom Evom, “majkom zivih”, Majkom “citavog Krista”. I kao takva ona je nazocna s Dvanaestoricom, “jednodusno postojanima u molitvi” (Dj 1,14), u zoru “posljednjih vremena” koja Duh u jutro Pedesetnice zapocinje ocitovanjem Crkve.

ISUS KRIST

727 Citavo poslanje Sina i Duha Svetoga u punini vremena sadrzano je u tom sto je Sin od svoga utjelovljenja pomazan Duhom Ocevim: Isus je Krist, Mesija, Pomazanik. Cijelo drugo poglavlje Vjerovanja treba citati u tom svjetlu. Citavo Kristovo djelo jest zdruzeno poslanje Sina i Duha Svetoga. Ovdje cemo podsjetiti samo na ono sto se odnosi na Isusovo obecanje Duha Svetoga i njegovo darivanje po proslavljenom Gospodinu. 728 Isus ne objavljuje Duha Svetoga potpuno sve dok sam nije svojom smrcu i uskrsnucem proslavljen. Ipak, malo-pomalo on ga daje nazreti, cak i u poucavanju mnostva, kad objavljuje da ce njegovo Tijelo biti hrana za zivot svijeta. On ga najavljuje Nikodemu, Samarijanki i sudioni-cima proslave Blagdana sjenica. Ucenicima o njemu govori otvoreno kad je rijec o molitvi i o svjedocanstvu koje moraju dati.

729 Istom kad je dosao cas da bude proslavljen, Isus obecava dolazak Duha Svetoga, jer ce njegova smrt i uskrsnuce biti ispunjenje obecanja danoga Ocima: Duha istine, drugog Tjesitelja, dat ce Otac na Isusovu molitvu; bit ce poslan od Oca u Isusovo ime; Isus ce ga poslati od Oca jer je on izisao od Oca. Duh ce Sveti doci, mi cemo ga upoznati, on ce s nama biti zauvijek, boravit ce s nama; ucit ce nas svemu i dozivati nam u pamet sve sto nam je Krist rekao i svjedocit ce za Njega; on ce nas uvoditi u svu istinu i proslavit ce Krista. Sto se svijeta tice, Duh ce mu dokazati zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud.

730 Napokon, dolazi Isusov cas: Isus predaje svoj duh u Očeve ruke u trenutku kada svojom smrcu pobjedjuje smrt, tako da “uskrisen od mrtvih slavom Ocevom” (Rim 6,4), odmah predaje Duha Svetoga “dahnuvsi” u svoje ucenike. Od toga časa poslanje Krista i Duha biva poslanjem Crkve: “Kao sto je mene poslao Otac, i ja saljem vas” (Iv 20,21).

4,248 total views, 5 views today

(Visited 1.474 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*