DOKAZI NADNARAVNOGA (1) Crkva priznala 132 euharistijska čuda

Najstariji fenomen na popisu euharistijskih čuda, koja izmiču svim prirodnim zakonitostima, jest ono iz Lanciana, talijanskoga gradića, iz osmog stoljeća

 

Kako je u hostiji zakucalo srce? Tko je žena zaogrnuta suncem koja je promijenila tijek povijesti? Kako je živjeti sa stigmama i ranama koje nikada ne zacjeljuju? Postoje li dokazi da su sveci među nama? Koje su to molitve koje ruše sve prirodne zakone? Tko su osobe koje su godinama živjele bez jela i pića, hraneći se samo svetom hostijom? Kako je moguće da su tijela nekih ljudi nakon smrti i do danas ostala – neraspadnuta?

O tim čudima i fenomenima govori knjiga “Dokazi nadnaravnoga”, koju su napisala dvojica Poljaka Grzegorz Gorny i Janusz Rosikon, a hrvatskoj je publici upravo predstavila izdavačka kuća Verbum iz Splita (http://verbum.hr/knjige/dokazi-nadnaravnoga-6770), kao nastavak knjige “Svjedoci otajstva”, kojom je poljski dvojac ostvario svjetski uspjeh pišući o Kristovim relikvijama.

Poljaci su obišli svijet pohodeći mjesta na kojima se znanost susreće s Otajstvom i u suradnji s uglednim znanstvenicima otkrili mnoštvo zapanjujućih pojava na koje znanost nije u stanju odgovoriti. Među tim fenomenima i čudima su i tri povezana s Hrvatima – čudo iz Ludbrega, vidioci iz Međugorja i časnik iz Perua Roger Luis Cotrina Alvarado, hrvatskog podrijetla, koji je zagovorom hrvatske blaženice Marije od Propetog Isusa Petković spasio živote kolegama u podmornici nakon sudara s ribarskim brodom.

Međugorski fenomen

U Innsbrucku djeluje jedan od najneobičnijih znanstvenih centara na svijetu – Institut za granična područja znanosti. Poljaci su tamo razgovarali s profesorom i svećenikom Andreasom Reschom, koji je tu utemeljio novu granu znanosti – paranormologiju – znanost o paranormalnim pojavama. Prof. Resch je više od 30 godina predavao na Akademiji Alfonsianum pri Papinskom lateranskom sveučilištu, kao i na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Postao je prvi znanstvenik u Katoličkoj crkvi zadužen za akademsko proučavanje natprirodnih pojava.

Upravo je Resch 1980. u Innsbrucku utemeljio institut koji je uskoro postao svjetsko središte za istraživanje paranormalnih pojava. Taj institut predstavlja najveći svjetski arhiv dokumentacije pojava koje ostaju zagonetka za suvremenu znanost. Prof. Resch je pisao, među ostalim, i o čudima pripisanima zagovorima svetaca i blaženika, iskustvima kliničke smrti, čudesnim ozdravljenjima, ali i o vidiocima iz Međugorja.januarije

Najcjelovitije istraživanje o šest mladih ljudi kojima se ukazuje Gospa u Međugorju proveli su upravo Andreas Resch i doktor Giorgio Gagliardi 1998. godine. Jedna od istraživačkih metoda bila je da priključe vidioce na posebne medicinske aparate koji registriraju promjene u organizmu tijekom ukazanja.

Na temelju tih istraživanja, znanstvenici su isključili mogućnost da je riječ o namjernoj prijevari ili simulaciji vidioca. Uspjeli su eksperimentalno potvrditi da vidioci nisu bili pod djelovanjem hipnoze, nego su se nalazili u “izmijenjenu stanju svijesti s obilježjima ekstaze”. Koji je uzrok toga neobičnog stanja, mjerni instrumenti nisu mogli pokazati.

Tako su se znanstvenici našli pred dva različita moguća zaključka: ili je riječ o natprirodnoj objavi, dakle, autentičnu očitovanju duhovnih bića u materijalnomu svijetu, ili je izmijenjeno stanje svijesti vidioca posljedica aktivnosti njihove psihe. Treba naglasiti da psihijatrija poznaje takve slučajeve, ali oni su uvijek pojedinačni. Kada je o Međugorju riječ, problem je u tome što se u izmijenjenome stanju svijesti istodobno nalazi šestero ljudi i svatko od njih, neovisno o ostalima, “vidi” i “čuje” potpuno isto.

Krv u hostiji

Autori pišu i o srcu koje je zakucalo u – hostiji. Kako se to dogodilo? Župni vikar Jacek Ingielewicz dijelio je pričest 12. listopada 2008. u crkvi sv. Antuna u Sokółki u Poljskoj kad mu je jedna hostija slučajno pala na pod. Po liturgijskim propisima, uprljanu se hostiju više ne može dijeliti za pričest, a niti je baciti, nego se mora staviti u vodu da se otopi.

Kako se hostija nije rastopila ni nakon nekoliko dana, nego je dobila crvenu mrlju koja je izgledala poput zgrušane krvi, izvadili su je iz vode i položili na korporal, mali bijeli ubrus koji se koristi na misi. Nadbiskup je odlučio hostiju dati na znanstvenu analizu, koja je pokazala da se hostija nije rastopila u vodi, te je otkriveno kako je tkivo na hostiji djelić srčanoga mišića, koji je bio potpuno stopljen s kruhom hostije. Ova pojava bez presedana bila je tako zapanjujuća da je oboje patologa posumnjalo na prijevaru. Zato su hostiju podvrgnuli višestrukim istraživanjima, a rezultat je svaki put bio isti.

Čudesnu su hostiju postavili u poseban relikvijar – kustodiju i u svečanoj je procesiji unijeli u kapelu Gospe od Ružarija u crkvi sv. Antuna, gdje je bila izložena za javno čašćenje. Ono što znanost naziva nerazjašnjenim fenomenom, vjera u nekim slučajevima naziva čudom. U tomu smislu fenomen u Sokółki jedan je iz dugačka niza sličnih pojava koje nazivamo euharistijskim čudima.

Crkva je do sada priznala autentičnost ukupno 132 euharistijska čuda koja izmiču svim prirodnim zakonitostima. Najstariji je fenomen na tomu popisu čudo iz Lanciana, talijanskoga gradića, koje se dogodilo u 8. stoljeću.
– Jedan je svećenik, monah iz reda sv. Bazilija, posumnjao da je sveta hostija doista tijelo Gospodinovo, a vino njegova krv. Slavio je misu i dok je izgovarao molitvu posvete, vidio je kako se hostija pretvara u tijelo, a vino u krv. Pokazao je to okupljenima, a zatim i cijelome narodu. Tijelo je sačuvano u cijelosti, a krv se zgrušala i podijelila na pet nejednakih dijelova. Sve se to može vidjeti u kapeli koju je dao izgraditi Giovanni Francesco Valsecca 1636. godine.

Redovnici su nabavili poseban relikvijar i pohranili u nj čudesnu hostiju i krv. Profesor Odoardo Linoli, znanstvenik međunarodnoga ugleda, na molbu franjevaca proveo je istraživanje euharistijskoga čuda iz Lanciana. Utvrdio je da je krv euharistijskog čuda iz Lanciana doista – krv. Profesor Linoli i njegovi kolege bili su šokirani što su svojstva toga tijela i krvi bila ista kao na uzorku tijela i krvi žive osobe!

Začuđen rezultatima pretraga, prof. Linoli je sve testove ponovio oko 500 puta, ali je svaki put dobio isti rezultat. U relikvijaru u Lancianu nalazi se prava ljudska krv i ljudsko tijelo koji su, unatoč tijeku vremena, zadržali ista fizikalno-kemijska svojstva i nisu se raspali.
Za poljskoga franjevca Zbigniewa Deryłoa, koji je boravio u Lancianu nekoliko godina, ova su znanstvena otkrića samo potvrda teološke činjenice da na svakoj svetoj misi dolazi do istinske preobrazbe kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu.

Čudo iz Lanciana nije jedina nerazjašnjena pojava povezana uz euharistiju u Italiji. Sienski profesor Ruggero Bertelli imao je prigodu u svojemu gradu posjetiti crkvu sv. Franje u kojoj se čuva pokaznica s 223 hostije koje su predmet posebne pobožnosti.

Povijest te pobožnosti počela je 14. kolovoza 1730., kada su iz crkve u Sieni nepoznati počinitelji ukrali ciborij s 351 posvećenom hostijom. Nekoliko dana poslije hostije su pronašli u posudi za milodare. Mjesni su ih franjevci odlučili pokazati javnosti i pustiti da se počnu raspadati. Od tada je prošlo 280 godina, a one su ostale nepromijenjene. I ne samo to: euharistijski je kruh zadržao takvu svježinu i miris kao da je jučer ispečen. I te su hostije u 20. stoljeću bile predmet istraživanja znanstvenika koji nisu uspjeli naći logičan odgovor. Čudesno očuvane hostije čuvaju se u kapeli bazilike sv. Franje u Sieni.

Teološke istine

U najstarijemu sačuvanom opisu euharistije koji potječe iz 2. stoljeća sv. Justin je napisao: “Zapravo, mi to ne uzimamo kao običan kruh ni obično piće; poučeni smo da, kao što je po Božjemu Logosu naš Spasitelj Isus Krist postao čovjekom, dakle radi našega spasenja uzeo tijelo i krv, ovo jelo, koje asimiliranjem hrani našu krv i tijelo, moljenjem istih Kristovih riječi blagoslova isto je tako tijelo i krv utjelovljenoga Isusa.”

Sav je kršćanski svijet tu temeljnu istinu vjere u euharistiju stoljećima držao za neupitnu činjenicu i nije bilo potrebno proglasiti je u obliku dogme. Tek je nakon pojave katarskoga krivovjerja, koje je nijekalo stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, Crkva uočila potrebu da proglasi dogmu o pretvorbi u euharistiji. Ta je dogma proglašena na Četvrtomu lateranskom saboru 1215. U tomu istom stoljeću Crkva je počela slaviti svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, tj. Tijelovo.

Ta je svetkovina prvi put proslavljena 1246. u biskupiji Liège u današnjoj Belgiji. Tamošnji je biskup Robert iz Thourottea donio tu odluku zbog objava koje je primila sv. Julijana iz Cornillona, a osamnaest godina kasnije, 1264., Urban IV. je Tijelovo proglasio svetkovinom za cijelu Crkvu. Na tu su Papinu odluku utjecala dva čudesna događaja koja je Crkva priznala kao euharistijska čuda: jedan se dogodio 1239. u Španjolskoj, kad su se hostije namijenjene kršćanskim vojskovođama prije bitke s muslimanima pretvorile u krvave mrlje i danas se čuvaju u relikvijaru u Daroci, a drugi 1263. u Italiji, kad je njemački svećenik u crkvi svete Kristine u Bolseni posumnjao u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, pa je iz nje počela kapati krv, čemu su svjedočili brojni vjernici i najveći intelektualni autoriteti toga vremena Toma Akvinski i Bonaventura iz Bangoregija.

Papa Urban IV. naredio je da se korporal s tragovima krvi prenese iz Bolsene u Orvieto. Mjesni je biskup predvodio procesiju držeći u rukama relikviju, a u susret im je došao papa Urban. Taj se događaj smatra prvom tijelovskom procesijom u povijesti, a već 11. kolovoza 1264. Papa je službeno proglasio svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Euharistijsko čudo se i danas čuva u zlatnom relikvijaru u katedrali u Orvietu.

Hrvatima je posebno zanimljivo drugo glasovito euharistijsko čudo iz srednjega vijeka koje se dogodilo u Ludbregu. I tu je svećenik tijekom mise posumnjao u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji. Kada je prinio kalež ustima kako bi popio vino, ugledao je u njemu krv. Nikome nije ništa rekao, nego je to tajio i zazidao kalež s krvlju. Šutnju je prekinuo tek pred smrt, kad je srušen zid i kalež prenesen u crkvu Presvetoga Trojstva.

Čudo u Ludbregu

Papini izaslanici istraživali su događaj i utvrdili da se u Ludbregu dogodilo čudo. Tomu njihovu sudu posebno su pridonijela izvješća očevidaca o 14 čudesnih ozdravljenja, pa je papa Julije II. izdao bulu koja je potvrdila status Ludbrega kao mjesta na kojemu se može zadobiti oprost, što je potvrdio i njegov nasljednik Lav X. 1513. godine. Relikvijar u kojem se čuva Kristova krv smatra se najvrjednijim dijelom crkvene zlatarske umjetnosti u Hrvatskoj.

Prijetilo mu je uništenje u Drugom svjetskom ratu, a još i više nakon dolaska komunista na vlast 1945., kad su uhitili i ubili župnika i kustosa svetišta 1946. godine, a dvorsku kapelu pretvorili u staju. Srećom, relikviju nisu dirali, a tek 1988. u euharistijskoj je procesiji ludbreškim ulicama, prvoj nakon 45 godina, sudjelovalo više od 50 tisuća vjernika. Katolici u Hrvatskoj vjeruju da je relikvija autentična na temelju brojnih čudesnih ozdravljenja u Ludbregu, koja se i danas događaju. Upravo zbog njih, poznati hrvatski teolog i svećenik Tomislav Ivančić u Ludbregu je utemeljio međunarodni centar za hagioterapiju, odnosno za liječenje duše.

Crkveni naučitelji ističu da su čuda znakovi koji potvrđuju teološke istine. Znakom smatraju i odbačenu posvećenu hostiju 18. kolovoza 1996. u Buenos Airesu, koja je potom spremljena u svetohranište gdje je dobila krvavu mrlju. Tadašnji kardinal Jorge Mario Bergoglio, a današnji Papa, naložio je da se hostija podvrgne analizi, a američki kardiolog je utvrdio da je krvava mrlja zapravo dio srčanog mišića koji ima funkciju kontrahiranja srca! Za znanost je to neprotumačiv misterij koji nadilazi područja njezine kompetencije.

Misterij za znanost je i krv svetog Januarija, pogubljenog u vrijeme Dioklecijanova progona kršćana 19. rujna 305., zajedno s još sedmoricom vjernika koje danas i Katolička i Pravoslavna crkva časte kao svece. Žena koja je nazočila mučeničkoj smrti sv. Januarija skupila je njegovu krv u dvije bočice koje su do danas sačuvane u katedrali u Napulju.

Katedrala je već stoljećima svakoga 19. rujna, na dan mučeničke smrti sv. Januarija, dupkom ispunjena vjernicima. Uvijek se ponavlja isto: tijekom jutarnje mise kardinal predvodi procesiju do kapele, uzima relikvijar s krvlju mučenika i nosi ga do glavnoga oltara svetišta. Započinje pobožnost tijekom koje se događa nešto iznimno. Zgrušana krv mijenja stanje i postaje tekuća. Pretvarajući se u tekućinu mijenja svoj obujam i boju – iz tamnocrvene prelazi u žarkocrvenu. Isto je i s obrnutim procesom, odnosno zgrušavanjem.

I to je čudo krvi sv. Januarija istraživano u 20. stoljeću i tu je znanost ostala bez teksta. Fenomen krvi sv. Januarija traje stoljećima, ona mijenja svoja svojstva uvijek na isti, točno određeni dan. Isto se događa s krvlju sv. Pantelejmona u Madridu i Ravellu, koja se svake godine na dan mučenikove smrti 27. srpnja pretvori u tekućinu. Taj fenomen ruši sve zakone fizike, kemije i biologije. Tome svjedoče brojni hodočasnici i vjernici, koje nije briga što znanost nema odgovora na ta pitanja jer im je to dovoljan znak Božje volje.

 

PIŠE SNJEŽANA ŠETKA

3,646 total views, 3 views today

(Visited 306 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*