Djeca iz Fatime koristila su svaku priliku kako bi gladovala, žeđala i podnosila križeve, prikazujući ih kao žrtvu Bogu

Sjećanjima sestre Lucije detaljno je opisano kako su se djeca uspjela dosjetiti mnoštvu žrtava; doista su ozbiljno uzela k srcu poziv da prikazuju žrtve i nisu propuštali nijednu prigodu da ih ponove ili da im dodaju nove.

U ljeto 1916., pošto im se anđeo drugi put ukazao, troje pastira začulo je izričitu molbu: „Neprestano prinosite Svevišnjemu svoje molitve i žrtve”. Teške su to riječi da bi ih razumjela djeca od nepunih deset godina, i stoga ga je Lucija upitala kako to mogu učiniti. On je odmah objasnio: „Od svega onoga što možete, prinosite žrtvu Bogu kao zadovoljštinu za grijehe koji ga vrijeđaju te kao prošnju za obraćenje grješnika. […] Nadasve, prihvaćajte i podnosite s podložnošću trpljenja koja će vam Gospodin poslati”.

13. svibnja 1917. Gospa im je uputila najusrdniji poziv: „Hoćete li se prikazati Bogu kako biste podnijeli sva trpljenja koja on želi dati, kao zadovoljštinu za grijehe i kao molitvu za obraćenje grješnika?“ A na njihov pozitivan odgovor nastavila je: „Onda ćete morati mnogo trpjeti, ali milost Božja bit će vaša utjeha“. Već sljedećega dana Franjo je predložio prvu žrtvu, kako je poslije detaljno opisala Lucija: „‘Dajmo svoju užinu ovcama, naša će žrtva biti da ne jedemo!’ Za nekoliko minuta sva je naša hrana bila podijeljena stadu. Tako smo proveli dan posteći kako to ne bi učinio niti najstroži kartuzijanac.“

Osobito u Sjećanjima sestre Lucije, odnedavno obogaćenima biografijom vidjelice Hod pod Marijinim pogledom, koju je priredio Karmel u Coimbri, detaljno je opisano kako su se nakon toga djeca uspjela dosjetiti mnoštvu žrtava; doista su ozbiljno uzela k srcu poziv da prikazuju žrtve i nisu propuštali nijednu prigodu da ih ponove ili da im dodaju nove. Najčešća žrtva bilo im je ustezanje od hrane ili pića dok bi vodili ovce na pašu.

Nekoliko stotina metara od mjesta ukazanja bio je predio Moita gdje su živjele vrlo siromašne obitelji koje su slale djecu da prose od vrata do vrata u okolici. Mali su ih pastiri uvijek sretali putem i Jacinta je predložila: „Hoćemo li dati svoju užinu ovim siročićima, za obraćenje grješnika?“ Cijeloga dana njih troje nisu ništa jeli i predvečer su bili gladni. Franjo se htio popeti na česminu i nabrati nešto žireva koji su, iako još zeleni i nezreli, ipak bili slađi od hrastovih žireva (te su žireve seljaci tradicionalno koristili za pripremu brašna od kojega su mijesili kruh i kolače). No Jacinta je predložila drugo rješenje: da naberu upravo hrastove žireve kako bi učinili žrtvu jedući tu gorku hranu. Sestra Lucija ironično je primijetila: „Tako smo, te večeri, kušali tu slasnu zakusku! Jacinti je to bila uobičajena žrtva. Jednom sam joj rekla: ‘Nemoj to jesti, jako je gorko!’ – ‘Jedem to upravo zato što je gorko, za obraćenje grješnika’“.

Postao im je običaj davati užinu djeci iz Moite između ostalog i zato što su ih djeca, kad su vidjela da im redovito iskazuju tu ljubaznu gestu, počela redovito čekati uz put kojim su prolazili. Jacinta bi im uvijek potrčala ususret i predala velikodušnu milostinju, a ostatak dana jela bi štogod je bilo najmanje jestivo, zadovoljna s onoliko koliko je uspijevala prikupiti i za to je posve pridobila i drugo dvoje djece: „Naša hrana tih su dana bile sjemenke pinije, korijeni zvončića (žuti cvjetić koji u korijenu ima kuglicu veličine masline), kupine, gljive i još nešto što smo brali uz korijen pinija, ne sjećam se kako se to zvalo; ili voće, ako ga je bilo blizu, na nekom imanju naših roditelja“.

No kad bi im ponudili ukusnu hranu, ustezali su se od jela. Tako je Lucija više puta pripovijedala: „Jacintina majka imala je u blizini vinograd. Ubrala je nekoliko grozdova i donijela nam ih da pojedemo. Ali Jacinta nikad nije zaboravljala grješnike. ‘Nemojmo ih jesti’, rekla je, ‘prinesimo ovu žrtvu za grješnike’. Potom je otrčala i odnijela grožđe drugoj djeci koja su se igrala na cesti. Vraćajući se blistala je od radosti. Potražila je one siročiće i njima dala grožđe. Jedan drugi put došla je moja teta i pozvala nas da dođemo pojesti smokve koje je donijela kući i koje su bile uistinu slasne. Jacinta je zadovoljno sjela pored nas blizu košarice i uzela prvu smokvu da je pojede, no iznenada se sjetila: ‘Tako je! Danas još nismo učinili nikakvu žrtvu za grješnike! Moramo ovo učiniti’. Vratila je smokvu u košaru, učinila prinos i tako smo ostavili smokve.“

Tijekom ljeta 1917., za vrijeme suše, poslali su pastire da povedu stado u polje koje je imalo mnogo trave, ali je bilo prilično udaljeno od Aljustrela. Majka Maria Rosa djeci je uvijek davala dovoljno vode i hrane da ponesu, ali zbog svoje darežljivosti ne bi više ništa imali sa sobom kad bi ih počele mučiti glad i žeđ. Ovce su pile vodu iz obližnje bare, ali ta voda nije bila prikladna za djecu. Sunce je pržilo i iako su se držali hlada, mučila ih je žeđ.

Jednom usred dana nisu više mogli izdržati, pa je Lucija otišla zamoliti štogod u starice koja je stanovala u blizini: „Pružila mi je vrč vode i dala nešto kruha, što sam zahvalno primila i potrčala da podijelim to sa svojim drugovima. Dala sam vrč Franji i rekla mu da pije: ‘Ne želim piti’, odgovorio je. ‘Zašto?’ ‘Želim trpjeti za obraćenje grješnika’. ‘Pij ti, Jacinta’. ‘I ja želim prinijeti žrtvu za grješnike’“. Lucija je spontano djelovala: izlila je vodu u udubinu stijene kako bi ju barem ovce popile i otišla vratiti vrč starici.

No vrućina je bivala sve gora, a cvrčanje cvrčaka i kreket žaba postajali su sve nepodnošljiviji. U jednom se trenutku Jacinta, iznemogla od žeđi, obratila Luciji preklinjući: „Reci cvrčcima i žabama da umuknu! Jako me boli glava!“ A Franjo joj na to reče, sa svojom uobičajenom prostodušnošću: „Ne želiš li to otrpjeti za grješnike?“ A malena je, stišćući glavu između ručica, odgovorila: „Da, želim, pusti ih neka pjevaju“.

Jednom drugom prilikom, dok su prolazili pored one bare, Jacinta više nije mogla trpjeti žeđ. „Čuj, veoma sam žedna i jako me boli glava. Popit ću malo ove vode“, rekla je Luciji, a ona joj je odmah odgovorila: „Ove ne. Moja mama ne želi da pijemo ovdje zato što će nam biti loše“. Jer, osim što su tu pile i kupale se životinje, mnogi su ljudi dolazili prati prljavu odjeću. Zato Lucija predloži: „Hajdemo kod Marie dos Anjos (mlada nevjesta koja je živjela u blizini, nap.a.) pitati malo vode.“ No, Jacinta nije odustajala: „Ne, ne želim piti dobru vodu. Pit ću ovu zato što tako mogu Gospodinu mjesto žeđi prikazati žrtvu pijući ovu prljavu vodu“.

Kod tih prikazivanja uvijek bi joj se pridružio i Franjo: „Jednoga smo dana prolazili pored kuće moje krsne kume, koja je upravo bila napravila medovinu pa nas je pozvala da nam je ponudi. Ušli smo i kuma je prvo ponudila čašu Franji. On ju je uzeo i, ne popivši, proslijedio je Jacinti kako bismo nas dvije prve popile, a u međuvremenu se okrenuo i nestao. ‘Gdje je Franjo?’, pitala je kuma. ‘Ne znam. Ovaj čas je bio tu!’ Nije se vratio. Jacinta i ja smo zahvalile na daru i otišle k njemu. ‘Franjo! Ti nisi pio medovinu! Kuma te zvala više puta, ali nisi se pojavio!’ ‘Kad sam uzeo čašu, sjetio sam se da bih mogao prinijeti tu žrtvu da utješim Gospodina, i dok ste vi pile, ja sam pobjegao’“.

Gospa im je bila prenijela i posebnu molitvu kojom bi uvijek popratili svoje žrtve: „O moj Isuse, to je tebi za ljubav, za obraćenje grješnika i kao naknada za uvrjede koje se nanose Bezgrješnom Srcu Marijinu.“ Molitva je postala običaj za troje pastira, tako da je „svaki put kad bi odlučila učiniti neku žrtvu ili podnijeti neku kušnju, Jacinta pitala: ‘Jesi li već rekla Isusu da je to njemu za ljubav?’ Ako bih rekla da nisam: ‘Onda ću mu ja reći.’ Sklapala je ručice, uzdizala oči prema nebu i govorila: ‘O moj Isuse! To je tebi za ljubav i za obraćenje grješnika’“.

Na poseban su način prinosili svoje žrtve dok su bili u zatvoru u Vili Novi di Ourém, između 13. i 15. kolovoza 1917. Lucija je živo opisala ta dva dana tamnovanja: „Jacinti je najteže pao rastanak od roditelja. Suze su joj klizile niz obraze dok je govorila: ‘Ni tvoji ni moji roditelji nisu nas došli vidjeti! Uopće im nije stalo do nas!’ ‘Ne plači’, rekao joj je Franjo – ‘prikažimo to Isusu, za grješnike’. Zatim je, uzdižući oči i ruke prema nebu, izmolio molitvu prikazanja: ‘O moj Isuse! To je tebi za ljubav i za obraćenje grješnika’. Jacinta je dodala: ‘I za Svetoga Oca i kao naknada za uvrede koje se nanose Bezgrješnomu Srcu Marijinu.’“

Taj je potresan trenutak postao još dramatičniji kad su im čuvari zaprijetili da će ih pržiti u kipućem ulju: „Jacinta se povukla prema prozoru koji je gledao prema stočnoj tržnici. Isprva sam pomislila da se želi načas rastresti, no ubrzo sam primijetila da plače. Privila sam je k sebi i pitala zašto plače: ‘Jer ćemo umrijeti ne vidjevši svoje očeve i majke!’ I kroz suze koje su joj tekle niz obraze dodala je: ‘Želim vidjeti bar svoju mamu!’ ‘Ne želiš, dakle, prinijeti ovu žrtvu za obraćenje grješnika?’ ‘Želim, želim’. Lica okupana suzama, uzdigla je ruke i oči prema nebu i izmolila molitvu prikazanja.“

Nakon toga izmolili su krunicu zajedno s drugim zatvorenicima, a „Jacinta je opet prišla prozoru i počela plakati. ‘Zar ne želiš prikazati ovu žrtvu Gospodinu?’, upitah je. ‘Da, želim; ali pri pomisli na svoju mamu ne mogu zadržati plač’. Tada smo, jer nam je Gospa rekla da prikazujemo molitve i žrtve također kao naknadu za uvrjede nanesene Bezgrješnom Srcu Marijinu, odlučili da svatko uzme posebnu nakanu: jedan za grješnike, drugi za Svetog Oca, treći kao zadovoljštinu za uvrjede nanesene Bezgrješnomu Srcu Marijinu. Nakon što smo se tako složili, rekla sam Jacinti da odabere svoju nakanu: ‘Ja ih prinosim za sve te nakane jer mi se sve veoma sviđaju.’“

 

Autor: bitno.net

1,442 total views, 3 views today

Facebook Comments

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: