Dirljivo svjedočansto bivšeg vođe Bad Blue Boysa: Živio sam za Dinamo, a sada živim za Isusa Krista

Kada bismo išli na utakmice s Hajdukom, vrijeđali smo sv. Duju pjesmama koje sam pokrenuo na tribini, a sada kada dođem u Split, sv. Duji kažem: ‘Oprosti što sam te vrijeđao i daj mi da budem svet poput tebe!’

Dok su mu sada vjera i obitelj najveće svetinje, prije su mu to bili klub iz Maksimirske ulice, sjeverna tribina i njezini stalni “stanovnici” – zločesti plavi dečki, popularni Bad Blue Boysi, koji su ga čak izabrali za svoga vođu.

Danas je Ivan jedan od voditelja zajednice Srce Isusovo, često svjedoči za Krista u prepunim crkvama, osobito mladima. Svatko bi ga trebao čuti, onako gorljivog kada progovara o ljubavi prema Isusu i Crkvi, ali istom gorljivošću kada opisuje svoje grijehe, poroke i lutanja, svjestan da je nebeski Otac uvijek čekao da mu se vrati, Sin progovarao kroz evanđelje, a Duh Sveti doveo tamo gdje pripada, gdje mu je srce, gdje je istinski sretan – u Crkvu.

“Rođen sam u četveročlanoj obitelji, koja nije bila vjernička, nismo odlazili u crkvu. Kršten sam na vlastitu inicijativu u drugom razredu osnovne škole kada sam u Čakovcu, gdje smo kratko živjeli, upoznao fra Venancija Mihaljevića. Svi su išli na vjeronauk, pa sam tako i ja poželio ići. To je bio moj prvi susret s Crkvom, vjerom, Isusom”, prisjeća se Ivan, kao i idućeg iskustva blizine s Crkvom kao stariji osnovnoškolac, a za što je zaslužan njegov tadašnji kapelan u rodnoj župi sv. Luke u Travnom, vlč. Milan Kerš, koji je bio jako angažiran u radu s mladima te ih je vodio na hodočašća u Rim, Međugorje i dr. No, kako kaže, to im je bilo kao da idu na izlet, pa su bez nazočnosti roditelja mogli konzumirati alkohol i sl. Tih godina, važna osoba za Ivanovu vjeru bila je župljanka gđa Vlatka, koja je molila za njegovo obraćenje i dala mu sliku Majke Božje, koju i danas čuva u sobi.

Pred kraj školovanja počeo živjeti za navijanje

Po završetku osnovne, upisao je Tehničku školu Ruđer Bošković, jer se posebno zanimao za računala, ali ga je to ubrzo pustilo. Smatra sebe tipom osobe koja se uvijek u nečemu tražila, pa je tako nekoliko godina bio zaluđen skejtbordom, poslije toga slušao punk glazbu, te pred kraj školovanja počeo živjeti za navijanje i odlaske na Dinamove utakmice.

“Najviše me u sve to vukao neki bunt, pripadnost grupi zajedno s ekipom iz kvarta, adrenalin me pucao: sukobi s policijom, tučnjava, alkohol… Prvi put sam tada otišao na gostovanje u Split, gdje sam se zaljubio u Bad Blue Boyse. Nakon toga, počeo sam sve više dolaziti na Maksimir i malo po malo ulaziti u jezgru te navijačke skupine, postao sve više angažiran, što znači da sam bio sveprisutan, po gostovanjima s Dinamom i u inozemstvu. Nije mi bio problem potegnuti tisuću kilometara za voljeni klub da bih gledao i prijateljske utakmice, a čak i na utakmice drugih klubova po Europi. Ulazio sam sve više u navijački svijet, razvijao kontakte po svijetu s drugim navijačkim skupinama, a onda i počeo sudjelovati u organizaciji rada BBB-a. Najviše me zanimao rad na koreografiji: izradi transparenata, osmišljavanju spektakla na stadionu s bakljama, ali nisam izbjegavao primjerice ulične tuče sa suparničkim navijačima”, naglašava Šagud, koji je 2009. godine izabran za predsjednika Udruge navijača Dinama, što ga je pomalo začudilo, jer je, prema njegovim riječima, bilo i većih mangupa, onih koji su to više zaslužili na tribinama.

No, neki od kandidata su imali dosje u policiji, a on je bio čist, pa je valjda to presudilo. Time je dobio čast voditi navijanje na čuvenoj sjevernoj tribini, skoro tri godine koliko je i vodio udrugu, a i radio je s mlađim navijačima, organizirao autobuse za odlazak na gostujuće utakmice, odlazio na sastanke s upravom kluba i policijom… Uvijek je imao nešto za raditi. Primjerice, samo za utakmicu s Werderom trebalo je pripremiti tri tisuće ulaznica ili izraditi veliki transparent preko cijele tribine u čak mjesec dana. Znao mu je telefon neprestano zvoniti. U svemu tome stekao je ogromno iskustvo pa bi danas, smatra, komotno mogao voditi neku tvrtku.

“Ostavio sam srce u svemu tome, ničega se nisam sramio, hodao stalno u majici BBB-a, bez obzira što su drugi govorili, a danas se posramim kada zatajim Gospodina, ne priznavši ponekad da idem na svetu misu”, priznaje ovaj mladić.

“Znao sam da Bog postoji, ali ništa više od toga”

Što se vjere tih godina tiče, imao je par prijatelja kršćana među navijačima, jednog iz Darmstadta, koji je, unatoč velikoj strasti za utakmice i navijanje, živio vrijednosti kao što su vjera, Crkva, Hrvatska i obitelj, ili pak drugog koji je svaki dan išao na svetu misu. Zanimljivo, te podatke nije zaboravio iako mu tada nisu previše značili. Sjeća se kad bi nešto gadno zeznuo, znao bi povremeno otići u crkvu. Posebno ga je dojmio odlazak u crkvu jednom na Veliki petak, ali ne iz ljubavi prema Isusu nego više iz nekog straha od Boga.

“Znao sam da Bog postoji, ali ništa više od toga. Osim što sam zakasnio, smetala me dužina trajanja obreda pa sam izašao van i tada osjetio da sam izdao Gospodina poput Jude. Boljelo me u srcu zbog svega toga, osjetio sam mučninu u želudcu što ostavljam Isusa i vraćam se zabavi na taj dan. Isto tako, na utakmicama bismo znali pjevati: ‘Glory, glory aleluja, za pobjedu nam snage daj’. Više je to bilo iz poistovjećivanja katoličanstva s Hrvatskom, a da bi u isti čas iskazivali mržnju prema pravoslavcima i protestantima. Danas pak puno slušam papu Franju koji potiče na molitvu za jedinstvo kršćana. Znao sam i vrijeđati pravoslavne svece, da bih nedavno otišao u pravoslavnu crkvu i pomolio se Isusu za to jedinstvo, ispričavši se njemu i pravoslavnom svećeniku za sve što sam loše govorio. Od tada, kada god prođem kraj neke crkve, bila ona pravoslavna ili protestantska, prekrižim se, jer Krist je kod svih isti. Također, kada bismo išli na utakmice s Hajdukom, vrijeđali smo sv. Duju pjesmama koje sam pokrenuo na tribini, a sada kada dođem u Split, sv. Duji kažem: ‘Oprosti što sam te vrijeđao i daj mi da budem svet poput tebe!’, ističe Ivan.

“Tek pred kraj navijačkog života, kojeg sam živio od 0 do 24, postao sam ovisan o nekim porocima, poput svakodnevnog pušenja marihuane i klađenja s 50-100 kuna, alkohola, besposličarenja… Mogu reći da je kod mene bilo pomalo svega što je loše. Jednostavno, život na ulici od danas do sutra. Nisam bio bogat, ali uvijek sam imao novaca dobivenog od roditelja, zarade na kladionici, ponekog poslića ili pak povremene prodaje droge, a da nikada nisam uzeo novaca od Mamića ili kojeg nogometaša. Na ulici naučiš stvoriti si novac, da imaš dovoljno za piće i zabavu od četvrtka do nedjelje, cure, putovanja, robu… Tada me sve to ispunjavalo, činilo sretnim, jer sam mislio da svi ostali ljudi žive dosadnim životom običnih smrtnika a da se nisu maknuli iz kvarta, dok sam ja vidio cijelu Europu, živio spektakularno”, kaže.

Takav način života mu je donio i probleme sa zakonom, na ulici, osobito nakon velike tučnjave s Torcidom u Bjelopolju kada je dobio dvije godine zabrane odlaska na utakmice i prije svake utakmice obavezne razgovore s policijom, a poslije novih nereda i pretrese stana, poziv na sud, bio i nevin optužen bez dokaza te par puta odležao u zatvoru na nekoliko dana samo zato što je bio među vođama. Znali su ga policajci zaustaviti i pretući iz čista mira. Početak kraja njegove aktivne navijačke “karijere” bile su podjele među BBB-ima u vrijeme vladavine Zdravka Mamića, što ga je jako razočaralo te je dao ostavku zbog gubitka autoriteta. Uslijedio je i bojkot utakmica od strane navijača te otad više nije kročio na Maksimir.

Isus ga nije zaboravio

“Dotad sam mislio da su utakmice i sjeverna tribina jedino što postoji u mom životu. Za vrijeme bojkota družio sam se i dalje s navijačima, sve dok nismo otišli u Split na reprezentativnu utakmicu Hrvatska-Gruzija. Tamo je došlo do tučnjave između BBB-a i domaćih navijača, a ja sam se otišao napiti s dečkima iz Torcide, što su mi moji jako zamjerili jer nisam bio s njima. Donio sam odluku da se trebam maknuti, ohladiti glavu te otići odraditi sezonu u hotelu kod Pule, s obzirom na to da sam imao i neke novčane dugove. U to vrijeme sam prekinuo i jednu ljubavnu vezu i zbog svega što se dogodilo počeo tonuti u depresiju. Izgubio sam za sve što sam živio. Prošla su tri mjeseca rada, bio sam sve nesretniji, bez punine života. Neki navijači su me zvali, ali mnogi zaboravili da postojim”, dodaje Šagud.

Isus ga nije zaboravio. To su bili prijelomni trenutci njegova dosadašnjeg života. Spremajući torbu za sezonski posao u Banjolama, uz osnovne stvari ponio je sa sobom i mali plavi Novi zavjet, kojeg je još kao dijete dobio. Jedne nedjelje 2011. godine, kasno navečer, nakon odrađene smjene, imao je veliku potrebu za druženjem, ljubavlju, utjehom, ali nikoga nije bilo. U jednom je trenutku posegnuo za Novim zavjetom i počeo čitati evanđelje, što dotad nikad nije. Ni danas si ne može objasniti zašto je to učinio. U tom trenutku osjetio je veliki mir u srcu i uočio da u tome svemu nečega ima, da ga te pročitane riječi jako dotiču. Odlučio je nastaviti čitati evanđelje i sutradan te opet osjetio taj potpuni mir.

“Poslije posla, prije plaže… samo bih to čitao, te poželio Gospodina još više. Otišao sam u crkvu, na svetu misu na kojoj je bilo malo vjernika, ali privukao me karizmatični svećenik iz Venezuele. Sjećam se kao danas da je čitano Markovo evanđelje o vjeri jedne strankinje. Kada ga je taj svećenik tumačio na način meni nepoznat dotad, počeo sam shvaćati dubinu Božje Riječi, da je u Isusu punina života. Kada sam izašao van poslije svete mise, bio sam sretan nakon dugo, dugo vremena. Rekao sam si: kad se vratim u Zagreb, želim još više toga naučiti! Jednostavno sam povjerovao Bogu, ali nije još bilo vrijeme da si počnem sređivati život”, kaže naš sugovornik.

Po povratku u Zagreb, htio je sve početi ispočetka, jer mnogi su ga poznavali kao javnoga grješnika, navijača. Tada se uistinu obratio, rekao Kristu “da” i krenuo za njim, shvativši da je evanđelje istina. Ne može si objasniti ni kako se našao u Palmotićevoj kod isusovaca, jer nitko od ljudi ga nije tamo odveo već poticaj Duha Svetoga. U bazilici ga je Srce Isusovo privuklo od samog početka, cijeli taj prostor. Važno mu je bilo da se na večernjim misama propovijeda, jer ljudima poput njega, koji, kako slikovito kaže, kao da su pali s Marsa, važno je da se objasni Riječ Božja.

Ministrant s 29 godina

“Svaki sam dan dolazio na svetu misu, a odlučio sam se i ispovjediti, prvi put nakon krizme, što znači nakon petnaest godina. Prve dvije godine sam u tom novom načinu života bio potpuno sam. Neko vrijeme i dalje sam izlazio do jutra, pušio travu, igrao kladionice, odlazio u noćne klubove i bio veliki ljubitelj elektronske glazbe… Sjedio sam na dvije stolice, ali sam sve više uviđao pogrješke i kajao se. Tada bih u crkvi bio skroz pri izlaznim vratima, ali što sam više ulazio u vjeru dolazio bih bliže oltaru. Na večernjoj misi jedne nedjelje vidio sam svećenika s bradom koji posebno propovijeda, kao nitko još od onog iz Venezuele”, počinje Ivan priču o ulasku p. Ike Mandurića u njegov život. U to vrijeme, intenzivno je tragao za duhovnim štivom te u knjižnici po nadahnuću uzeo u ruke “Filoteu” sv. Franje Saleškoga, kao uvod za duhovne početnike, što je bilo idealno za njega. U njoj autor ističe da kršćanin treba imati duhovnika, a Ivan osobno nije poznavao nijednog svećenika. Stoga je molio na nakanu da nekoga nađe. Ubrzo, na klanjanju mu je prišao p. Ike, pozvao da i idući put dođe i dovede još nekoga, na što je pomislio: “Kako da nekoga povedem kada sam jedva sebe dovukao?!”

“Znao sam da je on taj koga trebam za duhovnika. Kako sam se u crkvi približavao oltaru, našao sam se skroz u prvoj klupi a iza mene nekoliko redova nije bilo nikoga. Pater Ike je to primijetio i pozvao me da budem njegov ministrant, što sam s ljubavlju činio tri godine. Blizina oltarskom stolu davala mi je posebnu snagu i milost da se još više odvažim za Krista. Kada sam izlazio iz crkve, osjećao bih veliku radost. Ni najmanje mi nije smetalo što sam ministrirao s 29 godina života, bez obzira na to što se zbog svoje prošlosti nisam osjećao dostojnim vršiti tu službu. Jednom prilikom dok sam ministrirao, iz ruku mi je ispala ampulica s vodom i razbila se. Bio sam zbog toga tužan, da bi mi nakon svete mise p. Ike prišao, zagrlio me i rekao: ‘Nema veze, svakome se to može dogoditi, nabavit ćemo novu’. Imati takvog svećenika pored sebe, velika je milost”, ističe Ivan.

Krenuo je ujedno i na vjeronauk, gdje je počeo upoznavati i druge vjernike. U to vrijeme upoznao je i glazbenika Alana Hržicu, čiji je put do Boga bio sličan njegovom. Alan bi uvijek bio na desnoj strani crkve, a Ivan na lijevoj. Počeo je odlaziti na molitvu krunice kod Kamenitih vrata te se potpuno angažirao u zajednici Srca Isusova. Nekada je, kako kaže, volio pjevati na utakmicama a sada taj navijački duh odlučio prenijeti u zajednicu i slaviti Gospodina do kraja. Tu se našao, zajednica je postala njegova druga obitelj, služi Bogu i Crkvi kroz talente. Na početku novog života s Kristom razmišljao je i o tome da postane svećenik, bio nekoliko dana i u samostanu… Podjednako je ta dva životna poziva dobro odvagao. Nerijetko svjedoči o svom obraćenju u crkvama, najradije mladima, a nadalje bi volio osobito bračnim parovima. Obiteljski pastoral skorašnjim vjenčanjem postaje novo područje Ivanova djelovanja, što je postalo već vidljivo u organizaciji prošlog Hoda za život.

Gospodin me za Andreu pripremao

“Na tribinama bih često znao reći da pravi navijač, ultras, nikada ne može imati curu, jer njegova jedina ljubav je Dinamo. Mislio sam tada da se nikada neću ženiti, a evo, za mjesec i pol dana osnivam obitelj sa svojom Andreom. Dugo nisam imao ozbiljnu vezu. Gospodin me za Andreu pripremao, jer vidim sada da za to prije nisam bio spreman. Upoznao sam je na Marijanskom zavjetu za Domovinu. Shvatio sam da je malo luda kao i ja s obzirom na to da je na hodočašće došla sama, haha. A da ideš do kraja za Kristom moraš biti barem malo lud, kao što moraš biti lud da budeš pravi navijač. Nakon par mjeseci, na jednoj subotnjoj misi, stao sam pred Srce Isusovo i zavapio iz čistog srca: ‘Isuse, možda ne znam naći pravu ženu, ne znam što je dobro za mene, niti znam koje je moje poslanje. Pomozi mi, Ti mi pokaži!’ Toga dana sreo sam Andreu sasvim slučajno i tako je sve počelo između nas. Nedavno mi je ispričala kako je prije nego smo se upoznali, u Svetištu sv. Josipa u Karlovcu ostavila prsten kao zavjetni dar na nakanu da joj Bog providi muža. Odlučili smo se za hodanje u čistoći, nadopunjavali se u svemu te se već nakon četiri mjeseca zaručili, nakon zajedničkog hodočašća u Padovu. Sada zajedno odlazimo ponedjeljkom na Šalatu na kateheze za mlade koje vodi vlč. Jakov Rađa, što nam je iznimna priprava za brak. Zanimljivo, vjenčani kum bit će mi nekadašnji član Torcide, koji se također obratio. Bili smo prije na suprotnim stranama, čak se i kao navijači potukli, haha”, priča Šagud i dodaje:

“Sada kad malo pogledam na sve ono što sam prošao u životu, moram priznati kako nikada nisam bio ovako sretan i ispunjen, prije svega jer imam Isusa Krista, zaručnicu Andreu, Crkvu i zajednicu kojoj služim te jer sam pronašao sebe.

U jednom razgovoru, poznati franjevac, pokojni fra Zvjezdan Linić izrazio je želju da napravi duhovnu obnovu na stadionu Kantrida u Rijeci za sve navijače, mlade. Ivan teži za nečim sličnim; da se navijači okupe na stadionu bez obzira na klupske boje i sav taj zanos i energiju koju daju za nogometne klubove dadnu za Krista. To bi ga, kaže, učinilo najsretnijim čovjekom na svijetu.

“Raduje me što u mnogim crkvama i zajednicama susrećem navijače koji su krenuli za Kristom. Neki od njih su aktivni u Crkvi, neki čak postali svećenici, a neki u borbama kao i ja na početku svoga puta obraćenja. Ima i onih koji su nesretni u životu i u zajednici Srce Isusovo prije tri mjeseca počeli smo okupljati one koji su ne tako davno još bili u problemima s ovisnostima: kocki, drogi, nasilju… Održavamo tjedne susrete u Palmotićevoj i međusobno si pomažemo molitvom, zajedništvom, potičemo jedni druge na rast u vjeri. Takve male zajednice sve su učestalija pojava u Crkvi, gdje se u intimnom okruženju posvećuje puno veća pažnja pojedincu i njegovim potrebama”, poručio je naš sugovornik i pozvao sve one koji se traže u životu i ne vide njegov smisao da dođu na molitvu utorkom u 20 sati na Kamenita vrata i slave Gospodina uz pjesmu. Tamo mogu, ako im je potrebno, javiti se Ivanu osobno za razgovor i dobiti duhovni poticaj za nešto više.

“Vjera je u krizi, vrijeme je nove evangelizacije, Isus treba angažman svakog od nas u Crkvi gdje smo pozvani služiti najbolje što možemo, sukladno talentima koje imamo. Mnogi kršćani ne žele cijele sebe dati za Crkvu i Krista, već uglavnom traže, mole, sjete se Isusa kada im je potrebno. On nije magija, čarobni štapić, već je Isus način života. Kao na utakmicama, ima navijača koji su na stadionu samo kada gostuju zvučni protivnički klubovi, kada zapravo svi dolaze. Tako je i s nama kršćanima: ima onih koji navrate za Božić i Uskrs, kada je teško ili kada se mora, a Isus i Crkva nas pozivaju na postojanost, na angažman u služenju Bogu i ljudima u susjedstvu, na poslu… Bog od tebe ne traži puno, već samo da budeš cigla koja je ugrađena u Crkvu, da ispuniš to što ti je dano. Najgori su oni vjernici koji dolaze samo radi svoga spasenja, a baš ih briga za druge, koji su potrebni njihove pomoći. Šest godina se dižem i padam u vjeri, nakon svakog pada želim biti bolji. Možda sam nekog i sablaznio, ali i sv. Petar je bio takav pa je ipak ustrajao do kraja za Kristom. Drži me Božja milost da ne posustanem”, pojašnjava nekadašnji vođa BBB-a.

Naglašava kako u svijetu nogometa ima sve više vjernika.

“Dok sam bio u vodstvu udruge imao sam prilike susretati vrhunske nogometaše oko stadiona, razgovarao, prijateljevao s nekima od njih. Ima sjajnih dečki. Danas sam dobar s Leonardom Mesarićem, kapetanom prvoligaša “Rudeša”, koji vodi susrete sportaša vjernika u crkvi sv. Križa u Sigetu, te zajedno surađujemo u evangelizaciji. I nogometašima je evangelizacija potrebna, život u vjeri. Ljudi možda misle da nogometaši uživaju u lagodnom životu, ali velika im je kušnja to što imaju mnogo novaca, višak slobodnog vremena i lažne prijatelje koji ih često okružuju s ciljem da se okoriste njihovom popularnosti i novcem. Nedavno je u medijima odjeknula tužna životna priča engleskog nogometaša Stevena Caulkera o njegovoj ovisnosti o kocki. Zato su susreti sportaša koje Leonard vodi odlična stvar kako bi svi oni mogli pronaći svoje mjesto u Crkvi te kako bi ih zajednica usmjerila na pravi put. Predivno mi je bilo pročitati svjedočanstva vjere hrvatskih nogometnih reprezentativaca Ivana Santinija i Josipa Radoševića na portalu Bitno.net, po čemu bi ponekad čovjek mogao pomisliti da su ti dečki živjeli u samostanu. Svaka im čast!”, zaključuje svoje svjedočanstvo.

 

Autor: bitno.net

3,949 total views, 8 views today

(Visited 83 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*