Čudesno Raspelo u Limpiasu

Čudesno Raspelo u Limpiasu nalazi se u crkvi Sv. Petra iz 16. stoljeća, u Santanderu u Španjolskoj.

Raspelo prikazuje Krista u prirodnoj veličini i smješteno je iznad oltara. Sa strana Raspela i malo niže od njega, nalaze se također u prirodnoj veličini, figure Djevice Marije i Apostola Ivana. To čudesno umjetničko djelo smatra se radom Pedra de Mene, koji je umor 1693. Raspelo je poklonjeno crkvi od oca Diega de la Pedra Secadure, koji je rođen u Limpiasu 1716.

Tijelo na Raspelu je visoko oko 180 cm. Stopala su pričvršćena jedno preko drugoga, pričvršćena jednim čavlom. Kažiprst i srednji prst, na obje probodene ruke, su ispruženi kao da daju posljednji blagoslov. Lice našeg Gospodina je osobite ljepote, sa staklenim očima koje su podignute prema Nebu, tako da se uglavnom vide samo bjeloočnice.

Prvo čudo – Oči Gospodinove čudesno oživjele

1914. zabilježeno je prvo čudo. Don Antonio Lopez, redovnik iz reda Pavlina koji su vodili koledž u Limpiasu. U svom je izvješću o događaju objasnio da je u kolovozu 1914. otišao u crkvu po nalogu Gregoria Bringasa da popravi svjetlo iznad oltara. Stavio je dvije velike škrinje na oltar i na njih smjestio je ljestve, koje je naslonio za zid koji je ujedno i pozadina Raspela. Kako mu je glava bila, tijekom rada, otprilike na razini Isusove glave na Raspelu, bio je nemalo iznenađen kada je nakon dva sata rada primijetio da se Isusove oči polako zatvaraju! Htio je odmah sići dolje, ali je izgubio ravnotežu i pao sa ljestvi pred oltar.

Kad se ustao, vidio je da su oči Isusove i dalje uistinu zatvorene, pa je potrčao van da ispriča što se dogodilo, a također i da ode kod liječnika jer je bio sav u bolovima od pada. Odmah je sreo sakristana koji je krenuo zvoniti za „Anđeo Gospodnji“ jer je bilo upravo podne. Ispričao mu je što se upravo dogodilo, a sakristan je na to rekao da nije iznenađen jer je već čuo da je Sveti Krist (kako ga je nazvao) već jednom prilikom prije zatvorio oči i da misli da je vjerojatno ugrađen nekakav mehanizam koji to pokreće.

Redovnik se smirio i sam pomislio da je to razumno objašnjenje. No, ipak je sam pregledao pomno cijelo Raspelo i nije pronašao nikakav mehanizam niti oprugu koja bi mogla biti odgovorna za pokrete očiju. Čak je i pritiskao prstima oči, ali one su tako čvrsto pričvršćene da se ni najjačim pritiskanjem oči nisu pokretale niti u jednom smjeru.

1919. – Izvanredna čuda Raspela u Limpiasu

U to je vrijeme prakticiranje Katoličke vjere u Limpiasu i okolici značajno opalo. 30. ožujka 1919. tijekom Mise koju je služio Eduardo Miqueli dva su druga svećenika ispovijedala. Tijekom propovijedi, dvanaestogodišnja djevojčica je ušla u ispovjedaonicu fratru Anselmu de Jalonu i rekla da je Isus zatvorio oči. Otac je mislio da izjava plod djetetove mašte, ali kad je još jedno dijete došlo sa istom viješću, izišao je da provjeri. Odmah je fratru Agatangelu rekao što djeca pričaju, te su otišli pogledati. Nisu vidjeli ništa neuobičajeno na Raspelu. Tada je pak jedan čovjek povikao svima da pogledaju Raspelo i u nekoliko su trenutaka svi vidjeli čudo koje su djeca opisivala. Neki su ljudi počeli plakati, neki su odmah pali na koljena, a neki zazivali Božje Milosrđe. Župnik je pao na koljena kada je čuo da se oči Isusa na Raspelu otvaraju i zatvaraju te da mu pogled ide s jedne na drugu stranu crkve. No, njegovu su molitvu na koljenima uskoro prekinuli ljudi sa povicima da se kip Kristov na Raspelu znoji. Fratar Anselmo se popeo na Rapelo da provjeri. Ugledao je na vratu i prsima kipa sitne kaplje, dodirnuo i pogledao prste – uistinu su bili vlažni. Pokazao je prste svećenicima, a uzbuđenje je bilo takvu da je prošlo mnogo vremena dok su se ljudi uspjeli sabrati.

Taj dan niti jedan od svećenika nije vidio svojim očima pokrete očiju, ali fratar Agatangelo je kasnije vidio kada se znao moliti noću sam u crkvi. Cijeli izvještaj biskupu Santandera podnio je župnik Eduardo 2. travnja 1919.

Čuda 1919. se nastavljaju

Sljedeće čudo kojemu su svjedočila dva svećenika zbilo se na Cvjetnicu, a nakon toga i na Uskrs, 20. travnja pred grupom časnih sestara poznatih kao Sestre Sv. Križa. Vidjele su oči i usne Krista kako se miču. Neki od učenika iz škole koje su spomenute sestre vodile također su potvrdili čudo. Čuda su se nastavila svaki dan do 24. travnja. Uskoro je crkva bila puna ljudi, iz Limpiasa, a i iz drugih gradova koji su sami htjeli svjedočiti čudu. Otac Baron Von Kleist izjavljuje: „ Mnogi su rekli da ih je Spasitelj pogledao; neke nježno, neke ozbiljno, a neke strogim pogledom. Mnogi su vidjeli suze u Njegovim očima, drugi su vidjeli kapljice krvi iz rana od trnove krune, neki su vidjeli pjenu na ustima i znoj na tijelu; neki su također potvrdili da je pogledom gledao sa jedne na drugu stranu crkve…kako je micao trnjem okrunjenu glavu. Neki su vidjeli teški uzdah, a neki su ga vidjeli da tiho šapće – najraznovrsnija čuda su prijavljena.“

Novine „La Gazeta del Norte“ su prve objavile priču o ovome i to prema osobnom svjedočanstvu visoko cijenjenog i poštovanog oca Adolfa Arenaze. Nakon tog članka objavljenog 5. svibnja 1919. hodočasnici su počeli hrliti iz dalekih gradova. Jedan je novinar sam pisao o onome što je svjedočio po dolasku: „Vidio sam dva pokreta čeljusti, kao da je rekao dvosložnu riječ. Čvrsto sam zatvorio oči i pitao sam sebe – Što je mogao reći? Odgovor nisam dugo čekao jer sam u sebi tada jasno čuo značajne riječi – VOLI ME!“

Do studenoga 1919. 66 vlakova sa hodočasnicima je stiglo u Limpias, a mnoge su dovodili i sami biskupi, primjerice – biskup Toleda, Joeph Schrembs. Također, počeli su stizati i mnogi prinčevi, političari i ostale poznate osobe. Postoji preko 8 tisuća svjedočanstava ljudi koji su svjedočili o čudesnim prizorima na Raspelu, a 2 i pol tisuće ljudi je svjedočilo pod zakletvom. Među tim svjedocima mnogi su članovi Crkve, liječnici, odvjetnici, profesori, časnici, seljaci, a mnogi od njih su bili i ateisti.

Otac Celestino Maria de Pozuelo, kapucinski redovnik, pisao je po dolasku u Limpias: „Lice je odražavalo živi izraz boli: tijelo je bilo plavkaste voje, kao da je primilo okrutne udarce i bilo je okupano znojem…“

Otac Paulino Girbes iz crkve Sv. Nikole iz Valence, svjedočio je sa dva biskupa i 18 drugih svećenika čudu koje je opisao : „Svi smo vidjeli kako je lice Kristovo postalo tužnije, bljeđe, plavkasto. Usta su bila otvorenija nego inače . Oči su blago pogledale biskupe, a tada u smjeru sakristije. Izgledao je doista kao čovjek koji je u svojoj smrtnoj borbi. To je trajalo dugo. Nisam mogao suzdržati suze i počeo sam jecati; ostali su također slično reagirali.“

Otac Joseph Einsenlohr 18. lipnja 1921. piše što je vidio dok je slušao Misu drugog svećenika: „Nakon što je Krist pomaknuo glavu i oči, počeo je pomicati i ramena, previjati se i savijati, kao što čovjek čini kada je živ pribijen na križ. Sve je bilo u pokretu, smo su ruke i stopala ostala čvrsto pribijena. Na kraju je cijelo tijelo bilo opušteno, kao da je izmoreno, a potom se vratilo u prvotno stanje pogleda usmjerena u nebo. Ova cijela scena umiranja Spasitelja trajala je od „Svet, svet, svet“ do Pričesti”. Neki su primijetili da se krv nazirala i u uglovima usana. Otac Manuel Cubi čak je svjedočio da je čuo hroptanje, te zatvaranje i otvaranje usta, a u nekoliko navrata i jezik i zube.

Liječnik koje je htio raskrinkati cijeli slučaj masivne „histerije“ – kako je on to nazivao, došao je skeptičan, no, na kraju svjedočio ovo (objavio dr. Penamaria u „La Montana“ iz svibnja 1920.) : „…trenutak kasnije njegova su se usta nakrivila na lijevu stranu, njegove staklene, bolom ispunjene oči gledale su u Nebo sa tugom zbog onih očiju koje gledaju i ne vide. Njegove usne, boje olova, drhtale su; mišići prsa i vrata bili su napeti i činili disanje otežano…činilo se kao da se njegove ruke žele osloboditi sa križa pokretima naprijed i unatrag, pokazujući jasno agoniju koju su uzrokovali čavli u njegovim rukama. Tada je slijedio uzdah, pa drugi…pa treći…I ne znam koliko još…uvijek sa bolnim teškoćama; onda strašni grč, kao kod nekoga tko se guši i bori za dah, kad su i usta i nosnice širom otvorene. Sada slijedi izljev krvi, tekućina, pjenjenje, sve to curi preko usana, a Spasitelj to drhtećim, plavim jezikom pokupi prelazeći preko donje usne, zatim trenutak blagog mirovanja, još jedan polagani udah…prsa se snažno šire i skupljaju nakon čega se glava spušta na prsa, tako da se može vidjeti stražnji dio glave…“

Liječnik, dr. D. Pedro Cuesta je trčeći pobjegao iz crkve od straha, od užasa koji je vidjeo svjedočeći strašnoj patnji, vidjevši čak da nema više ni mesa, nego samo kostur prekriven sa kožom na Raspelu. Priseže tijekom davanja svjedočanstva u suzama.

Jedan je svećenik zatražio Krista na Raspelu da im da svoj blagoslov, a Krist je otvorio oči i nasmiješio se, te spustio glavu. Potom je ponovno podignuo glavu i otvorio usta iz kojih je potekla krv…

Službeni stav Crkve

Biskup Sanchez de Castro, biskup Santandera je izvijestio Rim o čudesnim ozdravljenjima i pojavama koje su ondje prijavljene, 18. srpnja 1920. Godinu dana kasnije, donešena je odluka o oprostu od 7 godina svim vjernicima koji posjete sveto Raspelo.

Raspeti Gospodine, smiluj nam se!

 

 

Autor: medjugorje-info.com

2,449 total views, 9 views today

(Visited 33 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*