Bog na stupu srama – razmišljanje uz Veliki petak

Danas u obredima Velikoga petka središnje mjesto zauzima križ Gospodinov. Točnije, razmišljamo o Isusu kao svome raspetome Gospodinu koji je poradi nas ljudi podnio razapinjanje i muku na križu sve do smrti i polaganja u grob. No njegova smrt nije slučajnost niti je tek nesretan slučaj, nego je bila pitanje svjesnog izbora. I to dvostrukoga.

On je tako došao među nas ljude svjesno, jer nas je htio spasiti od naših grijeha iskupljujući nas svojim životom. Bio je svjestan da će povijesna mjera zla doći do svoje punine, te da će ljudi upravo onda kad se pojavi Božji Sin pokazati krajnje bezboštvo i spremnost opiranja njegovim planovima, no sve je prihvatio mirno i s ljubavlju prema čovjeku da ga svojom mukom i smrću na križu otrijezni od besramnoga bezboštva. S druge pak strane i oni koji su ga razapeli učinili su to svjesno, bilo Pilat kao izvršitelj, bilo glavari svećenički i starješine narodne koji su tražili osudu.

Upravo zato su ovi događaji obavijeni većom otajstvenošću, jer je doista nerazumljiva tajna ljudsko potonuće do mjere izdaje, odbacivanja i preziranja Boga. Doista je neprotumačiva tajna ljudska izopačena savjest koja ne dopušta da Bog prodre u nju i da je oslobodi i prosvijetli, nego se radije prepušta bezbožnoj strasti koja mahnito traži da se ukloni svaki trag Boga. A da bi se Boga uklonilo, htjeli su ljudi ostaviti poruku i pouku na vidljiv način i drugima kako će proći ako se budu drznuli remetiti bezbožne planove. Zato su Boga htjeli pribiti na stup srama da bude vidljiv svima, uvjereni da će tako sramotnom smrću zatrti njegovu prisutnost na zemlji. Htjeli su na taj način izbrisati tragove koje je ostavio u srcima ljudi, jer raspeti treba biti opomena kako će proći svaki onaj tko se suprotstavi ljudskim naumima.

No dogodilo se sasvim suprotno od ljudske volje. Božji Sin je dopustio da se na njemu ispune Pisma, te je prepustio da ga odvedu kao janje na klanje, jer je znao da je nepobjediva moć ljubavi i praštanja koju je nosio u svome srcu. Odlučivši ispuniti što je o njemu naviješteno, podložio se ljudskoj želji da se obračuna s Bogom, kako bi ljudima otvorio oči da se obrate od bezakonja i bezboštva. Dok je on došao da čovjeka vrati u slavu u kojoj je stvoren, čovjek je njega doveo do krajnjeg poniženja. Dok je on htio čovjeku vratiti izgubljeno dostojanstvo, čovjek je njega pribio na stup srama sramotnom osudom na smrt razapinjanjem iz koje se očituje sva ljudska besramnost.

No sve što se dogodilo u Isusovu procesu, osudi i razapinjanju svakodnevno se događa i danas kako na razini čovječanstva, tako isto i na razini pojedinačnog života i svijesti. Kao i društvo Isusova vremena, tako i ovo naše suvremeno sustavno se bori protiv prisutnosti Božje, te ju jednako tako izvrgava sramoti. Svaki priziv na Božji zakon, volju i zapovijedi nastoji se ukloniti pribijajući na stup srama kako bi se čovjeku ostavilo dovoljno manevarskoga prostora da provodi svoju volju i da propisuje zakone za koje ne želi da budu u skladu s Bogom. Kao što su Isusa izveli iz grada i razapeli na Golgoti, tako i danas čovjek izbacuje Boga iz svoga grada da sebi ostavi dovoljno manevarskog prostora za život bez Boga. Tragično je da su i danas kao i nekada upravo besramnici spremni one koji zagovaraju ponizan i pošten stav u životu sukladan Božjem naumu pribiti na stup srama.

Vidljivo je tako da ne samo da čovjek može Boga ignorirati, već Bog koji čovjeka poučava božanskom životu smeta čovjeku do mjere da ga čovjek želi ukloniti i izbrisati mu spomen na najgori mogući način. Ljudi sebi žele ostaviti prostora da nesmetano zlorabe zakone, duhovnu i svjetovnu moć, slobodu, volju naroda. Tko god se odupre čovjekovoj potrebi da na bezočan način provodi samovolju, da iskazuje apsolutnu moć, završava na stupu srama. Pa i sam Bog među prvima. Štoviše, obični mali ljudi bi bili nemoćni oduprijeti se paklenim naumima moćnika ovoga svijeta, jer ne bi imali pravoga mjerila rasuđivanja ni moći da se odupru, dok je Bog to bio moćan. Zato njega onda krugovi moći nastoje omalovažiti, proglasiti neprijateljem društva i svijeta, ozloglasiti ga kao mrzitelja čovjeka i njegova dobra. Čak su spremni, proturječno, zlorabiti i Božje ime i vjeru kako bi Boga istisnuli iz svoga života. Boga tako najčešće proglašavaju neupućenim i nestručnim glede ljudskoga života, a svako njegovo tumačenje nemjerodavnim, te ga na taj način i danas pribijaju na stup izrugivanja i srama dovodeći one koji u njega vjeruju do kompleksa manje vrijednosti, do toga da se stide svojih uvjerenja i zajedništava s njime.

No upravo križ kao stup srama na koji su ljudi Boga pribili da ga izbace iz svoje sredine postaje najuočljiviji znak Božje ljubavi i svjedočanstva protiv ljudi. Ujedno ostaje trajni spomen njihova bezboštva i oholosti, a Božje slave i poniznosti. I dok je križ znak ljudske mržnje prema Bogu, ostaje pak s druge strane znakom i sredstvom Božjega čovjekoljublja. Zato je Križ za nas vjernike znakom snage, jer kad stajemo pred križ kao pred stup srama na koji je pribijen Bog, utiskujemo ga jer nam je on snaga da se Boga ne sramimo. I dok shvaćamo kako se besramnici ne srame činiti zlo, mi tim više stvaramo odluke da se svoga Gospodina i njegova križa nećemo stidjeti. Dok mu se klanjamo, spremno ga prihvaćamo u vlastiti život s čvrstom odlukom da ćemo ga odvažno svjedočiti kao sredstvo Božjega čovjekoljublja i našega očovječenja. Poklonimo se stoga večeras smjerno i ponizno beskrajnoj poniznosti i dobroti Božjoj koja nije prezala niti od tolike sramote da bi nama pokazao i u nas po križu utisnuo svu svoju ljubav otvarajući nam vrata života vječnoga.

 

Autor: vjeraidjela.com/piše: Dr. Ivan Bodrožić

893 total views, 5 views today

(Visited 99 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*