Jesu li anđeli zaista prenijeli Marijinu kuću na Trsat?

IZNENAĐUJUĆI REZULTATI ISTRAŽIVANJA

Ove dokaze su povjesničari ponešto površno zanemarili, jednostavno samo zato što prijenos Svete kuće na nadnaravan način ne može biti razumski prihvatljiv, i zbog te predrasude, objave o prijenosu Kuće uzimaju se kao legenda.

Trsat je gradsko naselje u istočnom dijelu Rijeke, smješteno na brežuljku koji leži na 135 metara nadmorske visine iznad nadvožnjaka autoceste koja opasuje grad i kojom mnogi Talijani prolaze na putu za Međugorje.

Odatle se može uživati u panorami s pogledom na grad Rijeku i na Kvarnerski zaljev sve do otoka Krka i Cresa.

Trsat, poznat također kao Hrvatski Nazaret, najstarije je i najpoznatije marijansko svetište [1] u zapadnoj Hrvatskoj (iako je po broju hodočasnika drugo po redu, iza svetišta Marija Bistrica blizu Zagreba), smješteno na brežuljku gdje se 1291. pojavila Sveta kuća, koju su čudesno prenijeli anđeli, zatim nestala 1294. godine i ponovno pronađena, uvijek tajanstveno, u blizini Ancone (sada u svetištu Loreto).

Kao uspomena na boravak Svete kuće još uvijek stoji natpis uklesan na početku stuba [2] s više od 500 stepenica koje se od grada uspinju prema Svetištu, nazvane stube Petra Kružića (hrvatski kapetan i uskok).

Za vrijeme velikih ljetnih hodočašća (vjernici nisu samo Hrvati [3], nego također Slovenci, Talijani, Austrijanci i Nijemci) svete mise se slave na otvorenom u perivoju nasuprot franjevačkoga samostana (slično onome iza crkve u Međugorju), iza kojeg se nalazi maleni brežuljak s postajama križnoga puta.

Također, papa Ivan Pavao II. hodočastio je na Trsat 8. lipnja 2003. Kao uspomena na taj događaj na trgu ispred crkve nalazi se impozantan spomenik pokojnoga Pape u molitvi. Prije njega je kardinal Anđelo Roncalli (budući papa Ivan XXIII.), putujući u Bugarsku kao papinski nuncij, pješice hodočastio stubama Petra Kružića.

U jednoj prigodnoj kapeli sačuvani su zavjetni darovi (uključujući i mnoge štake) koji svjedoče zahvalnost Majci Božjoj za preživjele brodolome i brojna ozdravljenja po njezinu zagovoru. Ovaj duhovni marijanski centar Riječka je nadbiskupija prepoznala kao obiteljsko svetište prvenstveno zbog početaka koji su vezani uz boravak Svete kuće.

Godine 1930. papa Pio XI. udijelio je Svetištu [4] naslov manje bazilike.[5]

Povijest svete kuće na Trsatu

U zoru 10. svibnja 1291. na trsatskom brijegu neki drvosječe su u velikom čudu pronašli tri zida jedne male kuće koju nikada prije nisu vidjeli na tome brijegu na kojemu od davnine nije bilo kuća.

Te se noći Majka Božja ukazala župniku don Aleksandru Jurjeviću koji je ležao teško bolestan u krevetu, objavljujući mu da je to njezina kuća u Nazaretu i, za potvrdu objave, čudesno ga ozdravila.

Krčki grof Nikola Frankopan, gospodar mjesta, da bi se osvjedočio u vjerodostojnost događaja, poslao je jednu delegaciju u Palestinu, sastavljenu od župnika i tri ugledne osobe koji su ustanovili da su u Nazaretu od Svete kuće ostali samo temelji čije su se dimenzije savršeno podudarale s kućicom od tri zida pristiglom na Trsat, kao i kamen koji je bio iste vrste.

Sveta kuća je 10. prosinca 1294. tajanstveno nestala da bi se pojavila na različitim mjestima u okolici Ancone i na kraju, 1296. na brežuljku gdje je potom oko Svete kuće nastao gradić Loreto (ime dolazi od gospođe Lorete, vlasnice zemljišta).

Grof Frankopan dao je sagraditi na Trsatu jednu kapelu jednakih dimenzija onima Svete kuće, koja je 1431. bila proširena gradnjom crkve i 1453. gradnjom samostana u koji su se nastanila Manja braća, franjevci koji su došli iz Bosne i koji su čuvari Svetišta sve do danas.

Nadnaravne objave

Vizija fra Pavla della Selva

Početak tradicije o čudesnom prijenosu kuće vezan je uz viziju pustinjaka, fra Pavla della Selva, 1296. godine. Te nadnaravne objave stigle su do nas posredstvom dvaju izvora. Prvi izvor je blaženi Ivan Battista Spagnoli, zvani Mantovano, iz 1489. (koji ih je čitao na jednoj drevnoj ploči iz godine 1300. obješenoj na zidovima crkve u Loretu), a drugi je Pier Giorgio di Tolomei, zvani Teramano, upravitelj Svete kuće u Loretu, koji je u jednom izvješću iz 1472. napisao ovako: “…nakon što je onaj narod Galileje i Nazareta ostavio vjeru u Krista i prihvatio vjeru Muhameda, anđeli su podigli sa svoga mjesta spomenutu crkvu i prenijeli je u Slavoniju, položivši je blizu jednoga dvorca zvanoga Rijeka (1291.).  Ali tamo nije bila čašćena kako dolikuje Djevici. Zato su je Anđeli nanovo uzeli s toga mjesta i prenijeli preko mora, u područje Recanata (1294.) smjestivši je u jednu šumu čija je gospodarica bila plemkinja po imenu Loreta; otuda crkva dobi ime: Sveta Marija Loretska…”

Isusova objava svetoj Katarini Bolonjskoj

Sveta Katarina iz Bologne (1413. – 1463.), čije se tijelo sve do danas čuva neraspadnuto u samostanskoj crkvi Corpus Domini u Bologni [6], u tekstu Rosarium koji je napisala 1440., opisuje događaje “čudesnih prijenosa”, za koje kaže da ih je primila “po nadnaravnoj objavi od Gospodina”, razgovarajući izravno s Njim: “Ti, o Gospodine, objavio si meni, po milosti…(…) Na kraju je ta kuća, posvećena najprije od tvojih apostola koji su u njoj slavili sveta otajstva s čudima, zbog idolopoklonstva onoga naroda bila prenesena u Dalmaciju od čete anđela. Dakle, zbog istih i drugih razloga, nosili su ovu predostojnu kuću na različita mjesta. Na kraju, donesena od svetih anđela, bila je trajno smještena u Loreto i provinciju Italije i u zemlje Svete Crkve”.[7]

Mistične vizije blažene Ane Katarine Emmerich

Njemačka mističarka blažena Ana Katarina Emmerich (1774-1824.) sa svojim opisima mjesta koja nije nikada fizički posjetila (ali su sva kasnije potvrđena istinitima) učinila je da se  pronađe kuća u Efezu gdje je Djevica Marija provela posljednje godine života, gdje je umrla i bila tijelom uzeta u nebo, sa svoje strane potvrđuje “po nadnaravnoj objavi” istinu “čudesnih prijenosa”.

Ova blaženica, vjerodostojno “živuće čudo” (stigmatizirana i zbog bolesti nepokretna, hranila se jedino Euharistijom jedanaest posljednjih godina života sve do smrti), u svojim objavama detaljno opisuje, iako nikada nije vidjela, Svetu kuću u Loretu, tumačeći da se ondje dogodilo Navještenje Anđela Mariji i da su je anđeli odnijeli iz Nazareta (anđeli oni “pravi”, oni “duhovni”, i upravo “u letu”). [8]

“Vidjela sam često, u viziji, prijenos Svete kuće u Loreto. (…) prenesena iznad mora od sedam anđela. Nije imala nikakva temelja (…). Tri anđela su je držala na jednoj strani, i tri na drugoj; sedmi je lebdio ispred: jedan dugi trag svjetla iznad njega…”[9]

Papinske službene potvrde

Polazeći od pape Klementa V. (1305. – 1314.) koji je bulom 18. lipnja 1310. indirektno potvrdio autentičnost Svete kuće, mnoge pape pozivaju se na čudesan prijenos.

Blaženi papa Urban V. prošao je kroz Loreto 1367. na povratku iz Avignona (1326. – 1370.) gdje je susreo mnoge hrvatske hodočasnike koji su došli moliti Majku Božju da im se vrati sa svojom “kućom”. Ganut takvom vjerom Papa je poslao na Trsat franjevca Bonifacija iz Napulja s bizantskom ikonom Majke Božje s Djetetom, pripisanoj svetom Luki (“za utjehu u njihovoj boli”) i kako se držalo, čudotvornom, koja je onda postavljena i čašćena iznad glavnoga oltara Trsatskoga svetišta.

Godine 1715. Sveta Stolica dekretom dopušta krunjenje ove slike i na glavu Majke Božje i Djeteta postavljene su dvije krune, u prisutnosti poslanstva Hrvatskog sabora.

Papa Martin V. dopušta 1419. grofovima Frankopan podići Svetište za koje će se brinuti braća franjevci.

U jednom papinskom dokumentu, nazvanom Breve, iz 1515., papa Leon X izjavio je da su predaju o čudesnom prijenosu potvrdili svjedoci dostojni vjere [10], a papa Klement XII. (1730. – 1740.) poslao je komisiju u Nazaret i na Trsat da bi provjerili dimenzije (sve su se podudarale) dajući hodočasnicima koji su posjećivali Trsat posebne oproste.

Blaženi papa Pio IX., rodom Ankonac i ‘čudesno ozdravljen’ u Svetoj loretskoj kući [11], označio je Trsat kao prvo mjesto na kojem je boravila Sveta nazaretska kuća 1291. godine, nakon prvog čudesnog prijenosa.[12]

Papa Leon XIII., prigodom 600-te obljetnice prijenosa Svete kuće 1894. objavio je encikliku “Felix Lauratana Civitate”, datiranu 23. siječnja 1894., pišući da je ”po dobrohotnom naumu Božjem čudesno prenesena u Italiju”.

Povjesničari o porijeklu i prijenosu svete kuće

Povijesni, arheološki i znanstveni studiji potvrdili su palestinsko porijeklo kamena i zidova Svete kuće u Loretu, potpuno drugačije od uobičajenog markijskog građevnog oblika i materijala. Tehnička i arhitektonska usporedba pokazala je da se tri zida dobro uklapaju u postojeću špilju u Nazaretu.

Osim toga, na kamenu su sačuvani brojni napisani i uklesani natpisi tipični za judeo-kršćanske zajednice prisutne u Palestini Isusova vremena. Unatoč takvih dokaza, povjesničari, također katolički, iako prihvaćajući da su zidovi Kuće od kamena iz Palestine Isusova vremena, gotovo jednodušno smatraju da je prijenos Kuće od anđela samo jedna legenda. Franjevac o. Josip Santarelli, koji je cijeli život posvetio istraživanju Svete kuće, tvrdi da iako je “materijal izvoran i da se može smatrati nazaretskim, čudesan prijenos može se smatrati naknadnim književnim proširenjem”. [13]

Prema interpretaciji koja se čini vjerodostojnijom (može se naći u knjigama koje su u prodaji u Loretskom i Trsatskom svetištu), prijenos iz Palestine objašnjava se činjenicom da su se u to vrijeme vodili križarski ratovi, i da je tada bila česta pojava da su templari i monasi uzimali relikvije iz Svete Zemlje, a 1291. pala je Akra, posljednje križarsko uporište u Svetoj Zemlji.

Prema jednom dokumentu (list br. 181. “Charularium culisanense”) relikvija Svete kuće nalazila bi se 1294.  na popisu miraza Margerite Angeli, kćeri epirskog despota Nicefora Angeli (što podsjeća na anđele), kad se udavala za Filipa II. Anžuvinca (D’ Anjou, lat. ’De Angeli). Ali u tom dokumentu se govori samo općenito o “kamenju”, a ne o zidovima Svete kuće. Osim toga, u to vrijeme Anžuvinci su nastojali zadobiti prevlast u borbi za hrvatsko-ugarsko prijestolje i bili su potpomognuti od Frankopana, hrvatskih feudalnih gospodara koji su imali veliku ulogu u širenju kulta Majke Božje Trsatske.

Novije studije došle su do novih elemenata na temelju kojih bi ova povijesna rekonstrukcija bila samo plod pretpostavki.

Prof. Emanuel Mor [14] smatra da bi odvajanje zidova s potpunim uklanjanjem i ponovnim sklapanjem, nakon 2000 kilometara, prvo u Dalmaciji, a onda u Loretu, bio pothvat koji bi i danas, unatoč tehnološki naprednijim mogućnostima, predstavljao vrlo velike poteškoće.

Kemijska istraživanja pokazuju da je malter (sastavljen od sadre pomiješane s prašinom drvenog ugljena) napravljen prema poznatoj tehnici onoga vremena u Palestini, uobičajen kod Nabateja (narod koji je imao veliki utjecaj u Galileji sve do Isusova vremena) i nikada se nije upotrebljavao u Italiji.

Iz arheoloških iskapanja je vidljivo da su zidovi bili postavljeni na zemljište bez temelja. [15]

Ove dokaze su povjesničari ponešto površno zanemarili, jednostavno samo zato što prijenos Svete kuće na nadnaravan način ne može biti razumski prihvatljiv, i zbog te predrasude, objave o prijenose Kuće uzimaju se kao legenda. Tako se a priori niječe da Bog, koji je stvorio svemir iz ničega, može intervenirati jednim čudom [16] kako bi od muslimanskih razaranja spasio Svetu kuću u kojoj se dogodilo Navještenje i Utjelovljenje njegova Sina, našega Otkupitelja Isusa, koji je u njoj živio više od trideset godina (“ta Bogu ništa nije nemoguće”: Lk 1,37).

Prijevod: fra Zoran Bibić | Bitno.net

*Autor članka je talijanski advokat, g. Luigi Walter Veroi, članak je objavljen u talijanskom časopisu Il Segno del soprannaturale, god. XXVI – n. 309, ožujak 2014. 


Bilješke:

[1] Službena web stranica Trsatskog svetišta: www.trsat-svetiste.com

[2] Tekst natpisa: “Došla je Kuća Blažene Djevice Marije iz Nazareta na Trsat godine 1291., 10. svibnja, i otišla 10. prosinca 1294.”

[3] Prema časopisu Marijin Trsat br./2013. u 2013. godini, osim hrvatskih hodočasnika, organizirani hodočasnici stranci bili su: 2500 Talijani (50 grupa), 2000 Slovenci (40 grupa) i 1200 drugih nacionalnosti (42 grupe)

[4] Kanon 1230. Zakonika kanonskog prava definira “svetištem” jednu “crkvu ili drugo sveto mjesto kamo mnogobrojni vjernici, iz osobit razloga pobožnosti, hodočaste s odobrenjem mjesnog ordinarija”

[5] Naslov “manja bazilika” izražava jednu posebnu povezanost sa Svetom Stolicom i Papa ga daje jednoj crkvi od osobite važnosti za liturgijski i pastoralni život, zbog važnosti razloga motiviranih starošću, veličinom, umjetničkom vrijednošću, istaknutom duhovnošću, ili zbog hodočasničkog značenja samog mjesta, čašćenja važnih relikvija i posjedovanja adekvatnih sredstava za održavanje doličnog izgleda. Odredbe se nalaze u dekretu Domus Dei od 6.6.1968., Svete kongregacije za obrede te u Acta Comus ecclesiae de titulo basilicae minoris od 9.11.1989., Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata

[6] Samostanska crkva Corpus Domini u Bologni u Via Tagliapietre n0 2, gdje je izloženo neraspadnuto tijelo svete Katarine Bolonjske, u sjedećem položaju, otvorena je javnosti sve dane (usp. tekst Sveta Katarina Bolonjska, Edizioni Segno)

[7] Usp. “Rosarium”, I Mist. Gaud., vv. 73 ss.

[8] usp. Objave Katarine Emmerich, izd. Cantagalli, Siena, 1968, I, str. 140.

[9] Blažena Ana Katarina Emmerich, “Život Isusa Krista i biblijske objavi”, pogl. IV, dio 2.

[10] Tekst Breve pape Leona X. od 1. lipnja 1515.: “…Dokazano je od svjedoka dostojnih povjerenja da je Sveta Djevica, nakon što je po božanskoj svemoći prenijela vlastitu sliku i kuću iz Nazareta u Dalmaciju, dakle u rekanatskoj šumi na zemljištu dvojice braće učinila da se po Anđelima položi na javni put, gdje se nalazi sve do danas,  i gdje Svevišnji, po zaslugama Presvete Djevice nastavlja činiti čudesa” (Bula Arch. Vat. Vol. 1924; 232 IX Reg. 70 – f. 74)

[11] Blaženi Pio IX. (koji je 1854. proglasio dogmu Bezgrešnog začeća Marijina) u Svetoj kući zavjetovao se da će prihvatiti crkveni život ako bude ozdravio od teške bolesti

[12] Svečana izjava blaženoga pape Pija IX. u Buli “Inter Omnia” od 26. kolovoza 1852.: “Između svih svetišta posvećenih Majci Božjoj, Bezgrješnoj Djevici, jedno se nalazi na prvome mjestu i svijetli neusporedivim sjajem: časna i uzvišena Loretska kuća…(…) U Loretu se, doista, časti  ona Nazaretska kuća, toliko draga Božjem Srcu, izrađena u Galileji, a koja je kasnije odvojena od temelja i po božanskoj moći prenesena jako daleko, preko mora, prvo u Dalmaciju, a zatim u Italiju.

[13] Sveta Loretska kuća, o. Josip Santarelli, Loretsko svetište, izd. Lauretane Santa Casa, 2006. str. 485.

[14] Prof. Emanuel Mor, već docent Elektrokemije Sveučilišta u Genovi.

[15] usp. Povijest i umjetnost Loretskog svetišta, str. 24. u Pellegrini a Loreto, izd. Paoline 1992.

[16] usp. Jer. 32,2: “Gle ja sam Gospodin Bog svakoga tijela; zar je meni nešto nemoguće?”

 

 

Autor: bitno.net/rastimo u vjeri

1,505 total views, 7 views today

(Visited 444 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*