Blagoslov kuća i obitelji u božićnom vremenu

Blagoslov-kuća-625x340

Blagoslov obitelji (kuća) u božićnom vremenu ima svoju dugu tradiciju, a u novije se vrijeme sam oblik blagoslivljanja bitno izmijenio, odnosno – gledano iz perspektive puka – prilično je osiromašio. To je osiromašenje teklo postupno, tako da se tek oni koji su zašli u ozbiljne godine sjećaju kako je blagoslov kuća bio izuzetno svečan, oni nešto mlađi svjedoče o relativno svečanom blagoslovu, dok se danas stječe dojam kako je blagoslov obitelji gotovo formalnost bez dubljeg liturgijskog i pastoralnog značenja.

Ipak, s druge strane, danas možemo govoriti o obogaćenju u teološkom smislu, koje je u ranijim vremenima bilo manje izraženo. U tom smislu, i ranija i današnja vremena zahtijevaju da ih se kritički propitkuju, a s ciljem da se pronađe najprikladniji liturgijski i pastoralni model blagoslova kuća i obitelji, te se tako izbjegnu višestruke itekako zamjetne nedorečenosti i nezgrapnosti vezane uz taj blagoslov.

Pokušat ćemo stoga fenomenološkim prikazom nekadašnjeg blagoslova kuća i današnjeg godišnjeg blagoslova obitelji pokazati koje su njihove prednosti i nedostaci, te na temelju toga ponuditi i neke konkretnije pastoralne smjernice.

Blagoslov kuća ili blagoslov obitelji?

Za razliku od nekadašnjih obrednika koji su imali blagoslov kuća o Bogojavljenju, današnji obrednik poznaje godišnji blagoslov obitelji o božićnim blagdanima u vlastitim domovima i time želi staviti sasvim nove teološke naglaske. Valja, naime, uočiti da se nekada naglasak stavljao na blagoslov kuće, a tek onda i ukućana, dok se danas stavlja naglasak na blagoslovu osoba, štoviše blagoslovu obitelji kao male kućne Crkve.

Da bi se bolje uočila ta promjena, dobro je istaknuti kako je u ranijim vremenima bilo sasvim dovoljno da makar jedan član obitelji bude nazočan blagoslovu, a ako ni on baš nije mogao, taj bi dio primanja svećenika “odradili” susjedi ili rodbina.[1] Danas, pak, prema novom obredniku, nije uputno blagoslivljati kuću ili stan ako u njima nisu uopće nazočni članovi obitelji, nego se preporučuje blagoslov odgoditi za neko drugo vrijeme, kada će cijela obitelj (ili barem njezin veći dio) biti na okupu.

Dosljedno, u ranijim se vremenima blagoslov doživljavao kao gotovo magijska zaštita od svih vrsta zala, dok se danas više naglašava poziv na svetost života i međusobna povezanost u vjeri cijele obitelji i njihova zahvalnost Bogu na svemu. Stoga je razumljivo da su domaćini, a još više domaćice često znale škropiti svaki kutak kuće i cijeloga imanja blagoslovljenom vodom, nastojeći tako osigurati zaštitu od zlih utjecaja, a što ne treba ni danas podcijeniti i odbaciti, ali ipak treba ukazati na nedostatnosti.

Imajući to u vidu, novi red blagoslova s pravom stavlja naglasak na ukućane, a ne na prostor, ali se stječe dojam kako se sada previše otišlo u suprotnom smjeru, te da je potpuno ignorirana važnost blagoslova same kuće. Naime, s obzirom da ukućani imaju priliku kao pojedinci ali i kao obitelji primiti blagoslov u svakoj svetoj misi i u drugim liturgijskim slavljima, dobro je uočiti kako je ovaj blagoslov usko vezan uz prostor u kojem oni borave, a također i da se zaziva i na one koji će u njega dolaziti, a ne samo na ukućane. Možda će se u tom smislu pokazati potrebnim da se blagoslov u budućnosti preimenuje u blagoslov kuće i obitelji, te se u tom smislu usklade i molitve.

0000023701_l_0_rBBbA5

Blagoslov obitelji samo u božićnom vremenu?


Iako je danas uobičajeno da blagoslov obitelji započne već na Stjepandan i završi do Bogojavljenja, u ranijim je vremenima blagoslov kuća tek započinjao na Tri kralja, ili uoči toga blagdana, ali svakako poslije blagoslova vode. Tako bi se uoči Bogojavljenja ili na sam dansvečano blagoslovila voda (po čemu se i blagdan nazivao Vodokršće), a potom bi vjernici nosili kućama u bocama blagoslovljenu vodu i njome tijekom godine, posebno uz neke veće blagdane, škropili kuću, staje, dvorište i cjelokupno imanje.

Osim što bi sami vjernici blagoslivljali svoja imanja, i svećenik bi svečano dolazio blagosloviti kuće, i to u pratnji nekoliko ministranata i jednog odraslog vjernika – tzv. prakaratura ili tutora.[2] Blagoslov kuća bi trajao danima, gdje je veća župa i tjednima, a kao takav bio je prilika i da se svećenik bolje upozna sa životnim prilikama svojih vjernika, te je u tom smislu imao iznimnu pastoralnu vrijednost.

Nažalost, u današnjem užurbanom životnom ritmu nije više moguće, pa čak ni na selima, ostvariti takav temeljitiji susret župnika sa svojim župljanima u sklopu blagoslova obitelji, a što ostavlja određenu gorčinu i osjećaj nezadovoljstva, kako kod svećenika, tako i kod vjernika.

Naime, s obzirom da je oblik današnje pastoralne skrbi velikim dijelom drugačiji od nekadašnjeg, odnosno župnici sada imaju znatno veći opseg poslova, a nerijetko imaju i druga zaduženja izvan same brige za vlastitu župu, nerealno bi bilo očekivati da ostave sve druge svoje obveze i tjednima po cijele dane obilaze obitelji kako bi ih blagoslovili. Uz to, ljudi više ne žive u velikim obiteljskim zajednicama, nego u malim obiteljima, pa je stoga i povećan sam broj kuća/stanova za blagoslov, a što također stvara veliku poteškoću u organizaciji blagoslova.

Taj se tehnički problem pokušava riješiti na razne načine, pa tako npr. neki župnici nastoje i dalje protegnuti blagoslov na koliko god treba dana i tjedana, neki blagoslivljaju obitelji kroz cijelu godinu, odvajajući po jedan dan u tjednu za tu nakanu, a neki organiziraju blagoslov obitelji u nekoliko dana i to tako da pozovu u pomoć još nekoliko drugih svećenika. Svaki od tih načina ima i svojih prednosti i nedostataka.

blagoslov-kuća


Blagoslov obitelji je župnikova obveza?


Najčešće se navedena poteškoća oko vremena blagoslova obitelji rješava tako da župnici pozovu u pomoć još nekoliko svećenika ili bogoslova. Za to bi svakako trebalo imati razumijevanja, ali treba naglasiti i vidljive nedostatke. Njih ćemo prije svega pogledati iz perspektive vjernika koji primaju blagoslov.

Iako će župnici s pravom reći kako blagoslov obitelji nije po sebi vrijeme za duhovne razgovore, nego za zajedničku obiteljsku molitvu i zahvalu Bogu, a onaj tko želi nešto drugo može uvijek doći u župu, ne treba smetnuti s uma kako mnogi vjernici, iz različitih razloga, nemaju pravu prigodu za susret sa župnikom, pa je blagoslov obitelji itekako važan i pastoralno može biti vrlo snažan.

Nadolaskom novih vremena i promjenom oblika komunikacije, posebno u gradovima i većim župama, došli smo do situacije da gotovo uopće nema izravnog susreta između župnika i većine vjernika, i to ne samo onih koji su takvi na papiru, nego i onih koji su redovito na svetoj misi. Takvi se susreti, naime, obično zbivaju u slučajevima neke “potrebe” (dogovor za krštenje, vjenčanje, sprovod i sl.), dok “običnih razgovora” u kojima bi župnik mogao dostatno upoznati nečiju obiteljsku situaciju gotovo da ni nema.

Prejednostavno bi bilo na to reći: Pa neka dođu!, jer vjernici danas više ne osjećaju da su župnikova vrata uvijek otvorena, nego ih naprotiv doživljavaju kao ona koja su uglavnom zatvorena. Bez obzira što za to ima niz opravdanih razloga, o tome bi svakako valjalo voditi računa i pronalaziti kvalitetne modele susreta župnika s pojedincima i obiteljima, jer se sve više osjeća određeni jaz između te dvije strane.

Stoga blagoslov obitelji osim svoje važne liturgijske strane ima i tu pastoralnu, koju nipošto ne bi trebalo zanemariti. Iako se to možda u današnjem sekularizirajućem društvu tako ne čini, mnogima ipak još uvijek puno znači susret sa svećenikom, jer od njega očekuju dobiti one duhovne poticaje koje ne mogu dobiti od drugih ljudi. Mnogi bi bili presretni kada bi ih župnik s vremena na vrijeme posjetio u njihovu domu, ali s jedne strane sami ne pronalaze diskretnog i nenametljivog načina kako bi ga pozvali, a s druge strane župnik možda ni ne pomišlja da ga oni žele pozvati.

Zato je blagoslov obitelji važno gledati i iz te perspektive, jer ga takvim doživljava većina vjernika, odnosno ako ga obavlja neki drugi nepoznati svećenik, njegova će pastoralna vrijednost biti bitno umanjena. Naravno, ponovno skrećemo pozornost na navedene opravdane okolnosti koje su dovele do takvoga stanja i pokušavamo razumjeti i jednu i drugu stranu, pa još jednom ističemo kako bi valjalo poraditi na novim prihvatljivijim modelima obiteljskog pastorala, a u slučaju blagoslova obitelji pomno paziti na raspored blagoslova, odnosno da župnik makar u okviru dvije ili tri godine obiđe sve svoje vjernike, a kao pozitivnu praksu možemo istaknuti kako o tome većina župnika i vodi računa.

Iako je liturgijski sasvim opravdano, čini nam se da bi iz gore navedenih pastoralnih razloga valjalo izbjegavati sve rašireniju praksu da u ispomoć za blagoslov obitelji ne idu samo svećenici, nego se šalju i bogoslovi. Bogoslovi su, naime, laici i kao takvi, bez obzira na liturgijsku opravdanost i njihovu moguću produhovljenost, ne mogu zamijeniti potrebu za susretom sa svećenikom koja je itekako važna mnogima. O blagoslovu obitelji kojega bi predvodio neki drugi laik još bi bilo upitnije govoriti. Možda se navedeno iz teološke perspektive može činiti besmislenim, ali pastoralno dobro itekako traži da se o tome ozbiljno razmisli.


Dolična priprema ili kako bude?


Nekada se “primanju svećenika u kuću” pridavala velika važnost, pa osim što bi kuća morala biti besprijekorno čista, pomno se pazilo i na mnoge druge detalje, s ciljem da se domaćin i cijela obitelj pred župnikom pokažu u najboljem svjetlu. Ne treba to gledati u svjetlu licemjerja, nego naprotiv u svjetlu iskazivanja velikoga poštovanja prema svećeniku, kao onome koji se u ime Kristovo brine za duhovno dobro svoga stada, odnosno u svjetlu onoga što smo obrazložili u prethodnom naslovu.

Kad bi tako došao dan i približilo se vrijeme blagoslova njegove kuće, domaćin bi svako malo izlazio na ulicu provjeravajući čuje li zvona i vidi li izdaleka svećenika i ministrante koji se približavaju, kako bi ih, kada dođu pred kuću, mogao s poštovanjem uvesti. Ministranti su vodili računa da se slučajno ne bi dogodilo da netko ostane bez blagoslova, odnosno dok se nekoliko ministranata sa svećenikom, prakaraturom i ukućanima molilo u nekoj kući, drugi bi ministranti zvonom najavili svoj dolazak i domaćine nekoliko narednih kuća upitali žele li primiti blagoslov.

Svećenik bi bio obučen u roketu i nosio plavu štolu, a ministranti bi također nosili svoje ministrantsko ruho, te time i naizvan pokazivali o kolikoj se i kakvoj svečanosti radi. Tome bi još više pridonijelo nošenje blagoslovljene vode, tamjana, rapela i zvona.

Danas, nažalost, osim u pojedinim seoskim krajevima, ne možemo pronaći takvu i toliku svečanost, što je razumljivo s obzirom na bitno promijenjene životne okolnosti, ali svakako valja uočiti kako je s te strane blagoslov bitno devalvirao, i to kako sa strane vjernika, tako i sa strane župnika i njegove pratnje.

Iako po sebi možda nije toliko bitno nose li svećenik i ministranti na sebi vidljivu liturgijsku odjeću, ipak bi bilo lijepo i poželjno da ih se na takav način prepozna na ulici. Jednako bi tako bilo lijepo da se, barem ondje gdje se ne bi narušavao mir i redoviti tijek odvijanja svakodnevice, zadržao običaj zvonjenja, jer je on cijelom događaju davao svečani ton, a uz to je bio i praktičan poziv domaćinima da se dolično pripreme za blagoslov. S obzirom da su takve relativne sitnice postale manje-više stvar prošlosti, ne treba čuditi što se u konkretnim blagoslovima događaju vrlo ružne i neprimjerene situacije, poput vikanja na svećenika jer nije došao “na vrijeme” ili pak zato što je ukućane zaskočio dok su još u pidžama i uopće ne znaju da se blagoslivljaju obitelji njihove ulice. O onima koji ni sami ne znaju niti što je blagoslov niti dolaze u crkvu, ali svakako žele blagoslov obitelji – dakako po svojim uvjetima – ne treba niti govoriti.

Možda bi jedna sitnica mogla pomoći da se takve neugodnosti što manje događaju, pa bi valjalo razmisliti i o toj mogućnosti. Naime, čini nam se zgodnim kada bi župnici (ili biskupijski uredi) priredili jednu preklopnicu u kojoj bi se nalazile sažete najvažnije informacije o blagoslovu obitelji, a gdje bi bila sadržana i teološka i liturgijska i pastoralna strana, a koju bi ponudili ministranti ukućanima kada bi – desetak kuća/stanova unaprijed – pitali ukućane žele li primiti blagoslov obitelji.

Tako bi i oni koji žele primiti blagoslov obitelji, ali su na njega zaboravili ili su se zatekli u nezgodnoj situaciji, imali dovoljno vremena i da se dolično pripreme i da, ako ne znaju, uoče koje je značenje blagoslova obitelji, pa ga u skladu s tim i dostojanstveno prime. Time bi se okvirno moglo izračunati vrijeme kada će svećenik doći u kuću ukućanima, što je danas itekako važno i bitno pridonosi smanjenju napetosti.


Dostojanstvo ili formalnost blagoslova?


S obzirom na dostojanstvo samoga blagoslova obitelji, opet možemo puno naučiti iz nekadašnje prakse, pa evo kratkog pregleda kako je to nekada bilo.[3]


 

Nekadašnji blagoslov kuća


Kada bi svećenik, prakaratur i ministranti ušli u kuću, svećenik bi pozdravio: Mir kući ovoj, a ukućani bi, zajedno s ministrantima i prakaraturom, odmah klekli i svečano odgovorili: I svima koji prebivaju u njoj. Ukoliko bi se blagoslov odvijao do Svijećnice (2. veljače), do kada se nekada računalo božićno vrijeme, okićena grana ili bor se ne bi raskitili, nego bi se blagoslov obavljao pored toga, uz jaslice, ako ih je bilo, a na stolu se nalazilo žito s upaljenom jednom ili trima svijećama, križ, te čaša s blagoslovljenom vodom u kojoj je bila umočena grančica smreke.

Tada bi se uz antifonu[4] izgovarao kantik Veliča duša moja Gospodina, a onda bi se molio Očenaš. Za to bi vrijeme svećenik škropio blagoslovljenom vodom kuću i ukućane i sve okadio tamjanom. Nakon toga slijedio bi responzorij[5], molitva[6], opet responzorij[7] i ova blagoslovna molitva koju bi svećenik molio praveći raspelom znak križa:

Blago+slovi, Gospodine, Bože svemogući ovu kuću, da bude u njoj zdravlje, čistoća, pobjedna krepost, poniznost, dobrota i blagost, potpuno izvršivanje zakona i zahvaljivanje Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, i neka ovaj blagoslov ostane na ovoj kući i na njezinim stanovnicima. Po Kristu Gospodinu našem. O: Amen.

Na kraju bi svakom od ukućana, počevši od glave kuće, svećenik stavio pred usta raspelo i nakon što bi ga svi klečeći poljubili, prekrižili bi se i ustali.[8]

Za vrijeme blagoslova prakaratur bi napisao kredom na vrh unutrašnje strane ulaznih vrata tekuću godinu, i to tako da prve dvije brojke budu na početku, a druge dvije na kraju, dok bi u sredini napisao slova G, M i B, međusobno odvojena znakom križa. To bi izgledalo npr. ovako: 20 G+M+B 16. Prema pučkoj predaji, slova G, M i B označavala su početna slova imena trojice mudraca: Gašpara, Melkiora i Baltazara, dok je ipak veća vjerojatnost da je izvorno bila riječ o slovima C, M i B, odnosno o početnim slovima latinske rečenice: Christus mansionem benedicat – Krist neka blagoslovi kuću, a do povezivanja s trojicom mudraca je došlo iz razloga jer se na latinskom Gašpar (G) nazivao Casparus (C), dok je povezanost s njima bila i po sebi razumljiva s obzirom da se blagoslivaljalo na Bogojavljenje, odnosno na svetkovinu Tri kralja.

Običaj pisanja kredom danas je uglavnom zamro, a umjesto toga ministranti zalijepe sličicu s tekućom godinom i slovima G, M i B na vrata ili ju, još češće, ostave na stolu da to sami ukućani učine.

Kada bi liturgijski dio blagoslova kuća završio, župnik bi obično ostao još neko kraće ili dulje vrijeme u neformalnom razgovoru s ukućanima, raspitujući se o njihovim životnim uvjetima i svemu onome što bi on kao župnik trebao znati, a oni bi ga ponudili mezom, kolačima, rakijom ili na sličan način pokazali svoje gostoprimstvo. Obično bi ga toga dana netko od svih onih koji blagoslivlju kuću počastio i ručkom. Također, i ministranti bi, kao i danas, bili nagrađeni kakvom voćkom, slatkišem ili novcima, koje bi skupljali i po završetku blagoslova međusobno dijelili.

Redovito se prilikom blagoslova kuća ubiralo lukno, odnosno ukućani bi davali godišnju naknadu za uzdržavanje župnika i župe, što je nekada bilo u novcu, a nekada kroz različite namirnice, posebno kobasice, šunku, slaninu, grah, brašno i sl., što bi sve prikupljao prakaratur, vodeći preciznu evidenciju.


Današnji blagoslov obitelji


Bez ulaženja u tekstualnu i liturgijsku analizu današnjeg blagoslova obitelji, želimo istaknuti kako, uz premještanje naglaska s blagoslova kuće na blagoslov obitelji, sada svoje važno mjesto zauzimaju svetopisamska čitanja, odnosno Božja riječ, koja nije bila predviđena ranijim obrednikom, kao i molitva vjernika, unutar koje se moli za duhovne i materijalne potrebe obitelji. Prikladnost izbora čitanja od nekoliko koliko ih se nudi u okviru blagoslova, kao i mogućnost da se u molbenicu uvrste primjerene molitve baš toj obitelji može tako biti doista snažan poticaj da se blagoslov obitelji doživi kao pravi blagoslov. Stoga je još jednom važno istaknuti koliko je poželjno da blagoslov predvodi župnik, odnosno onaj koji zna ili se barem trudi poznavati životne okolnosti svojih župljana. U tom smislu, konkretni zazivi za npr. bolesne članove, pokojne, prijatelje i rodbinu, za one koji su možda odbacili Boga, koji su nezaposleni, žive u teškim materijalnim uvjetima itd., mogu se doživjeti vrlo snažno i poticajno, dok se općeniti zazivi koje može izreći (pročitati) svećenik koji ne poznaje ukućane mogu doživjeti praznima i nerječitima, a tako i cijeli blagoslov.

Možda je danas previše očekivati da bi za vrijeme blagoslova vjernici klečali, možda se čak za stajanje može pronaći i dobro teološko opravdanje, ali ipak treba istaknuti kako se doživljaj blagoslova obitelji bitno profanirao i pridonio tome da se mnogima čini kao formalnost. Skrušenost kod klečanja i običaj ljubljenja križa u prijašnjim vremenima davali su jednu posebnu težinu cjelokupnom blagoslovu, pa bi ih svakako bilo dobro zadržati ondje gdje još nisu u potpunosti istisnuti.


A što s luknom?


Osim navedenoga, dobro je spomenuti i problematiku oko naknade za uzdržavanje župnika, a koja danas prilično zasjenjuje cjelokupan blagoslov.[9] Češće se tako dogodi da oni koji primaju svećenika uopće ne uviđaju liturgijsku i pastoralnu ljepotu blagoslova, nego sve svode na materijalnu stranu, prema kojoj ispada da se blagoslov naplaćuje.

Bilo bi neistinito tvrditi da i neki župnici svojom tvrdokornošću, a možda i neosjetljivošću,  tome ne pridonose, ali bi daleko više bilo neistinito kada bismo prešutjeli činjenicu kako su u tom smislu mnogi župnici više nego uviđavni.

No, ono što je još važnije istaknuti tiče se činjenice kako lukno uopće ne mora biti povezano sa samim blagoslovom obitelji, nego ga je poželjno platiti u neko drugo vrijeme u župnom uredu. Na takvom odvajanju neki župnici inzistiraju, upravo iz razloga da netko ne bi pao u napast tumačiti da se blagoslov naplaćuje. To je dobar pastoralni model i bilo bi ga dobro iz navedenih razloga primijeniti svuda, pa i uz uvažavanje činjenice kako bi na takav način župa bila na svojevrsnom materijalnom gubitku.

Naime, valja istaknuti kako taj novac u načelu ide u župnu blagajnu, a ne u župnikov džep, odnosno da mu je namjena bitno šira od one koju prosječan čovjek misli. Uz mnoštvo drugih mogućih plemenitih situacija, svakako naglašavamo kako nije rijetkost da župnik od onih obitelji koje su slabijih materijalnih mogućnosti uzme tek pola iznosa lukna ili ne uzme ništa, dok onima koje su doista siromašne još materijalno i pomogne.


Zaključak


S obzirom na sve rečeno zaključujemo kako je blagoslov obitelji, posebno onaj koji se upriličuje u božićnom vremenu, važan liturgijski i pastoralni događaj, kojemu je svrha kroz zajedničku molitvu i zahvalu Bogu u vlastitim domovima izgrađivati obitelji kao kućne Crkve, a time pridonositi izgradnji cijele Crkve i cjelokupnog društva. Ipak, valja priznati kako je, unatoč teološkom i liturgijskom obogaćenju, sam blagoslov, stjecajem okolnosti, u pastoralnom smislu doživio određeno osiromašanje, ali koje se uz malo dobre volje ipak može uzdići na dostojanstvenu razinu.

Posebno je dobro imati na pameti kako je blagoslov obitelji u božićnom vremenu za jedan veliki broj ljudi – one koji ne idu u crkvu, ali ipak iz nekog razloga blagoslivljaju kuću – jedini ili gotovo jedini liturgijski događaj tijekom godine, pa je svakako bolje i mudrije takvima pokušati pristupiti strpljivo i nastojati djelovati poticajno, nego ih prekrižiti kao nedostojne.

One pak koji razumiju značenje blagoslova obitelji također treba poticati u nastojanju oko ustrajnosti u svetosti života, obiteljske molitve i stalne zahvalnosti Bogu, pa je godišnji blagoslov obitelji izvrsna i privilegirana prigoda da ih se u tome izravno osnažuje.

Drugim riječima, koliko god ima nezgrapnosti, nerijetko i ogorčenosti kod blagoslova obitelji, i od strane onih koji predvode blagoslov i od strane onih koji ga primaju, ne treba zaboraviti njegovu značajnu pastoralnu i liturgijsku snagu, odnosno treba raditi na pronalaženju najboljih načina kako razvijati ono što je u svemu tome lijepo i važno, a mijenjati ono što je potrebno promijeniti.


[1] Događalo se tako počesto da bi se oni ukućani, koji nisu bili redoviti na svetoj misi ili ispovijedi, znali za vrijeme blagoslova sakriti i pritajiti na tavanu ili negdje drugdje, kako bi izbjegli da ih župnik izgrdi. Pri tome su nazočni ukućani morali lažima ispričavati njegov izostanak, pravdajući ga tobožnjom spriječenošću, što je svima predstavljalo veliku nelagodu, a smisao blagoslova bio je zasjenjen.

[2] “Prakaratur” ili “tutor” je nekadašnji naziv za odraslu osobu koja je kao

pratnja pomagala župniku u pastoralno-liturgijskim poslovima, kao što su npr. blagoslov kuća, sprovod, obilazak bolesnih i nemoćnih, posebno poradi ispovijedi ili bolesničkog pomazanja, kod prikupljanja priloga za župnika u naravi itd. Od 1989. god. takvi pomoćnici prestaju službeno postojati, a od tada ih zamjenjuju župni vijećnici.

[3] Liturgijski prikaz nekadašnjeg blagoslova kuća donosimo prema Priručnom obrednikuĐakovačke i Srijemske biskupije iz 1933. god., a osim manjih jezičnih razlika pronalazimo ga gotovo jednakog i u drugim starijim i mlađim obrednicima, onim koji su bili u upotrebi na našim područjima prije Drugog vatikanskog sabora. Vidi Priručni obrednik. Dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Đakovo 1933., str. 140-143. Kao primjer, ovdje se može vidjeti kako je izgledao blagoslov prema Rimskom obredniku iz 1929. god. (str. 437-439).

[4] S istoka dođoše Mudraci u Betlehem, da se poklone Gospodinu, otvoriše blago svoje i priniješe dragocjene darove: zlato velikomu Kralju, tamjan pravomu Bogu, miru njegovu ukopu. Aleluja.

[5] Sveć.: I ne uvedi nas u napast.

Odg.: Nego izbavi nas od zla.

Sveć.: Svi će iz Sabe doći.

Odg.: Noseći zlato i tamjan.

Sveć.: Gospodine, usliši molitvu moju.

Odg.: I vapaj moj k tebi da dođe.

Sveć.: Gospodin s vama.

Odg.: I s duhom tvojim.

[6] S.: Pomolimo se. Bože, koji si današnji dan Jedinorođenca svoga objavio narodima po zvijezdi prethodnici, podaj milostivo, da mi, koji smo te već upoznali po vjeri, budemo privedeni onamo, gdje ćemo gledati tvoju uzvišenu krasotu. Po istom Gospodinu našem Isusu Kristu Sinu tvojem, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. O.: Amen.

[7] Sveć.: Prosvijetli se, prosvijetli, Jeruzaleme, jer dođe svjetlost tvoja, i slava Gospodnja iziđe nad tobom, Isus Krist iz Djevice Marije.

Sveć.: I ići će narodi u svjetlu tvojem i kraljevi u sjaju, što ti zasja.

Odg.: I slava Gospodnja iziđe nad tobom.

[8] U ranijim vremenima ukućani bi kroz sve vrijeme blagoslova pobožno molili klečeći, ali je taj običaj polako istisnut tako da se do danas zadržao tek ponegdje.

[9] Da bi se izbjegla različita praksa i proizvoljnost, visina lukna u novije se vrijeme češće propisuje na razini cijele biskupije i uglavnom se kreće između 100 i 200 kuna, uz redovitu napomenu da se siromašnijim obiteljima može umanjiti za pola iznosa, a onima koje su baš siromašne potpuno od toga osloboditi. S obzirom da se “obveza” plaćanja lukna obično u medijima spominje u vrlo negativnom kontekstu, skrećemo samo pozornost na činjenicu da ako se taj iznos rasporedi na dane i mjesece, proizlazi da bi obitelj trebala dnevno za tu nakanu odvajati od 0,27 do 0,54 kune, odnosno mjesečno od 8,33 do 16,66 kuna. Držimo da te brojke dovoljno govore same za sebe i svaki bi komentar bio suvišan.

 

Autor: vjeraidjela.com

2,352 total views, 2 views today

(Visited 561 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*